Jaume Cabré : Glasovi Pamana
Jedanaestog rujna već desetak godina svijet obilježava i sjeća se terorističkog napada i rušenja njujorških blizanaca. U Kataloniji ovaj datum obilježava se kao Nacionalni dan (Día Nacional de Cataluña ili Diada). Datum je to koji Katalonci obilježavaju u spomen na 1714. godinu, kad je nakon četrnaestomjesečne opsade Barcelone Katalonija kapitulirala i pala pod burbonsku vlast i Madrid kao prijestolnicu.
Ovogodišnji je Nacionalni dan Katalonije (2012.) ostao upamćen po velikom prosvjedu u kojem je ulicama Barcelone prodefiliralo milijun i pol ljudi pridošlih zbog te prigode iz svih dijelova pokrajine, u rukama noseći katalonske zastave i transparente na kojima je pisalo točno ono što su i vičući zahtijevali: samostalnost. Nezadovoljni načinom na koji španjolska vlada tretira Kataloniju (pokrajinu u golemom dugu, ali koja s druge strane od ukupno 17 španjolskih pokrajina drži petinu nacionalne industrijske proizvodnje) katalonski su se političari priklonili prosvjednicima, izjasnili glasom naroda i javno obznanili da će nakon izbora u studenome katalonski parlament i vlada raspisati referendum na kojem će se građani moći izjasniti žele li odcjepljenje.
Španjolski je parlament katalonski zahtjev, naravno, odbio. Usput je jedan vojni general Katalonce, ali i čitav svijet podsjetio na neka ne tako davna vremena diktature, zaprijetivši silom sunarodnjacima koji su se usudili promisliti drugačije od onoga kako kruna razmišlja.
To, neko drugo, ne tako davno vrijeme totalitarizma, je period (građanski rat: 1936.-1939., Francova vladavina: 1939.-1975.) o kojem u svojem romanu "Glasovi Pamana" piše katalonski pisac i promotor katalonske kulture u svijetu Jaume Cabré (Barcelona, 1947.). Cabré nas podsjeća da zatiranje nacionalnog (katalonskog) identiteta kakvo su doživjeti tijekom vladavine kralja Filipa V. od 1714. godine, a kojeg se sjećaju svake godine u rujnu, nije bilo iznimka, već je Katalonce zadesilo ponovno (po mnogima u gorem izdanju), kad su nakon dva stoljeća, jednog svjetskog rata u retrovizoru i drugog na pomolu, na vlast u Španjolskoj došli fašisti, s Caudillom kao vrhovnim vođom i vjernom mu falangom uz bok.
Kad bi se referendum za samostalnost proveo samo u Barceloni, po mnogima bi odcjepljenje bilo jako upitno, jer riječ je o multikulturalnoj, multinacionalnoj metropoli u kojoj su identitet i snažna nacionalna pripadnost razvodnjeni. No unutrašnjost Katalonije krije one prave separatiste. Radnju romana "Glasovi Pamana" autor je smjestio upravo tamo, u zaleđe, u Lleidu, jednu od četiri katalonske pokrajine, u selo Torena u kojem stari mještani pričaju da šumove (glasove) udaljene rijeke Pamano nije moguće čuti u selu, ali da ih neki ipak čuju - oni koji će uskoro umrijeti.
Roman je i koncipiran tako, kao skok među glasove, u rijeku, s početnim poglavljima u kojima se čitatelj koprca iznenađen vrtlogom likova i snažnom hladnom vodom u koju je upao, ali čim se snađe i pohvata konce autorove narativne tehnike, uviđa da se u poglavljima miješaju glasovi bliže i dalje prošlosti, kao i novog doba, riječi svih onih koji imaju nešto ispričati, dok dijelovi radnje kao naplavine postupno stižu nizvodno da ih se uhvati i posloži u, što je ušće/kraj knjige bliži, u sve potpuniju sliku.
„Oduvijek su me groblja u malim selima podsjećala na obiteljske fotografije: svi se znaju, a svi šute, jedan pored drugoga za vijeke vjekova, a svatko gleda na svoju stranu." - napisat će tako Cabré pred kraj romana po kojem je, kao da čitatelja prešetava grobljem, posijao velike crteže nadgrobnih spomenika i u toj jednoj rečenici sažeti svu težinu povijesti nataložene u selu u kojem je zlo nešto gore od javne tajne, nešto o čemu ne da se ne govori nego se ne smije govoriti, jer bi već samo spominjanje, a kamo li odupiranje, moglo koštati glave.
Početak vladavine generala Franka postavit će u Torenu okrutnog namjesnika Valentíja Targu i falangističke pomoćnike, a seljani će se podijeliti na one koji se vesele što će se u mjesto, nakon predfrankovskih anarhističkih nemira, napokon uvesti red i one druge, koji se protive diktaturi i pokušajima nametanja jednoumlja, te koji će šutnjom morati podupirati i kriti svoje članove obitelji koji noću kriomice lutaju po brdima prema Francuskoj, ili na zapad, prema Portugalu, krijumčareći robu, oružje, ljude i ideje (sve svedeno pod nazivnik: pošiljke), u cilju uspostavljanja otpora i organiziranog rušenja fašističkog zla.
Vođen tada još nečujnim glasovima Panama kojih će naposljetku čuti zov, u Torenu će, ne sluteći što ga čeka, na službu, misleći da je pronašao seoski raj, s trudnom ženom pod rukom stići učitelj Oriol Fontelles i vrlo brzo, iz straha i nemogućnosti da se odupre, biti uvučen u načelnikovu igru zbog čega će ga žena napustiti, a mještani zamrziti. No prava istina o učiteljevoj dvostrukoj igri, lokalnoj bogatašici, udovici kojoj je imetak priskrbio moć i veze toliko snažne da će doći i do pape, o sprezi novca i moći, svemu što se može platiti i načinima na koji se povijest može izvrnuti, sakriti, urediti i iskasapiti, o seksu, strasti, ljubavi i tuzi prošlosti, počinje se otkrivati tek pedeset godina poslije. Tada, u tajnom skrovištu iza školske ploče, netom prije nego staru zgradu sruše, radnici pronađu kutiju s nekoliko ispunjenih bilježnica koje je učitelj Oriol napisao kao pismo kćerki koju nikad nije upoznao, te kad ti zapisi dođu u ruke učiteljice Tine Bros koja piše knjigu o lokalnim grobljima.
Tina će, ponesena željom za istinom koja ju je iznevjerila u privatnom životu, uroniti u istraživanje (njen i život njenog muža tako će, u nekoj modernoj inačici, povući paralele s događajima prethodnih desetljeća), upustit će se u izvlačenje duhova prošlosti, sve kako bi uloženom snagom bacila pravo svjetlo na imena i davne događaje koji su ostali krivo protumačeni, ali i skupila hrabrosti za vlastito izdizanje iz šutnje i prešućivanja, da bi se suočila i sukobila sa životom.
Roman "Glasovi Pamana" pokazuje da nije samo političko opredjeljenje motiv za rat i krvoproliće, podjele na lijeve i desne, nacionaliste, republikance, fašiste, komuniste, već do sukoba (i dobre teme za roman) dolazi zbog ljubavi, prevare, mržnje, osvete, pohlepe, novca i još mnogo čega što autor obuhvaća dajući širu sliku prošlih vremena i odmičući se od pojednostavljenog prikaza konfrontiranih ovih i onih ideologija. Prava je šteta što, ako je istina ono što u svom osvrtu piše Katalonka Maria Roser Trilla, nismo u mogućnosti čuti zvuk katalonskog dijalekta kojim se služe likovi u romanu i osjetiti liniju po kojoj njihov jezik evoluira kako tijekom poglavlja vrijeme protječe, no glasove Pamana se čuje.
Snažnim pripovijedanjem, kvalitetno obrađenom zanimljivom temom, tek uz nekoliko neuspješnih biblijskih aluzija koje su valjda trebale biti smiješne, te kojom ponovljenom rodoslovnom nabrajalicom koja se mogla izostaviti, ali uz originalan narativni štih (prebacivanje iz prošlosti u sadašnjost - i obrnuto - u idućem, ponekad i u istom retku, pripovijedanje u trećem, pa prijelaz na prvo lice u istoj rečenici, ...) Cabré će istresti staru prašinu kroz nove prozore, a ako se i nasloni na one stare, pokazat će kako se s njih mogu pronaći neki novi pogledi.
Jaume Cabré: "Glasovi Pamana"
Preveo Boris Dumančić
Fraktura, 2012.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )