Jay McInerney : Sjajna svjetla, velegrad
Bezimeni junak romana "Sjajna svjetla, velegrad" preko dana je kontrolor činjenica jednog uglednog newyorškog magazina. Noću se pretvara u kokainsko-partijanerskog ovisnika iz manhattanskih klubova. A u zoru samog sebe najviše voli zamišljati kao budućeg pisca. Njegov partijanerski kompanjon misli da u toj aspiraciji ima potencijala. Namještajući ga rođakinji, svog prijatelja opisuje kao - „spoj mladog F. Scotta FitzHemingwaya i kasnijeg Wittgensteina".
U vrijeme kada je pisao „Sjajna svjetla, velegrad" Jay McInerney je radio kao kontrolor činjenica u New Yorkeru. Kada je 1984. roman izašao mediji su ga predstavljali upravo tako nekako („novi Fitzgerald") kako ga je svojoj rođakinji opisao i njegov kompanjon. Kao i rođakinja pred njegovim junakom, i publika je pala pred McInerneyem.
Mladi pisac na prečac je osvojio New York svojim polubiografskim romanom o yupijevskim partijanerskim noćima na Manhattanu. „Sjajna svjetla, velegrad" predstavljao je roman svog vremena. Najednom, rukopisi o mladim ljudima u hiperurbanom okružju postali su među izdavačima najtraženija roba. Skovan je i termin literarnog „brat packa" u koji je Village Voice zajedno s McInerneyem ubacio i Breta Eastona Ellisa i Tamu Janowitz. Ubrzo je nadošla i filmska ekranizacija (s Michael Foxom kao McInerneyevim alter egom), pa naposljetku, sve do kraja osamdesetih, u New Yorku više nije bilo novina bez njegove fotografije, najčešće snimljene u nekom noćnom klubu s manekenkom u krilu.
McInerney je postao partijanerska zvijezda poput Paris Hilton. Kada se 1987. pojavio s Ellisom na nekoj filmskoj premijeri fotografi su bili toliko željni snimiti njega i njegovu tadašnju suprugu, manekenku Marlu Hanson, da su nokautirali Ellisovu djevojku i zatim je u stampedu pregazili.
Jay McInerney nikada se u potpunosti nije oporavio od uspjeha svog debitantskog romana. Krajem 90' i sam je rekao da je sa „Sjajnim svjetlima, velegrada" na neki način izgorio. Godine su, čini se, prohujale u serijskim brakovima s manekenkama, snifanju kokaina s haube Porschea, i ponekom pokušaju bijega iz velikog grada. No ostala je partijanerska legenda. Ostala je legenda o zvijezdi trač rubrika. I naravno - ostao je roman: ujedno i čitak i slojevit, i mekan i oštar.
McInerney je postavio ugaoni kamen američke književnosti osamdesetih. To su mu priznali svi najutjecajniji pisci desetljeća - na čelu s Raymondom Carverom. „Sjajna svjetla, velegrad" dugo je slovio za roman koji je u bitnome odredio i svoju literarnu generaciju, i samo vrijeme koje je opisivao.
No danas se, u tom smislu, ipak bitnijim čini Martin Amisov „Novac", protoyupijevski roman, također objavljen 1984. Iz današnje perspektive McInerney više izgleda kao romaneskni junak osamdesetih, nego kao pisac romana osamdesetih.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )