Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 13.03.2012.

Jean Amery : Dići ruku na sebe

Prije tri godine ubio se kantautor Vic Chesnutt. Nije htio biti na teretu prijatelja, a nije svojim odličnim albumima uspijevao zaraditi dovoljno novaca za liječenje. Kao epifenomen čitanja knjiga Jankelevicha, Morina, Camusa, pa i Amerya, autora za koje sam imao dojam da su se ubili unaprijed i onda se opet ubili, a još sam i cijelo vrijeme usput mislio: pa ubijte se već jednom, sve nervoznije prevrćući stranice (jer to bi bilo nešto, da se pisac ubije usred knjige, i onda nastavi pisati kao da se ništa nije dogodilo), konstantno svladavan ovom sumnjom kako se autori raspisuju na temu o kojoj je teško steći pripovjedivo znanje bez iskustva praznine koje je moguće dokazati jedino samoubojstvom.

Ali, Adorno se protivio Wittgensteinu i njegovoj čuvenoj izreci da nam preostaje samo šutnja. Dužnost je filozofa i pisaca da pišu upravo o neizrecivom, tvrdio je strogi Nijemac. Ubit ćemo se možda i mi, no ipak! U Hagakureu piše  ne da nije zgorega imati konstantno u svijesti prisutnu činjenicu smrti, nego da je nepohodno svakoga jutra, svake večeri živjeti s tom mišlju. Kada naša odluka da umremo u bilo kojem času bude u potpunosti učvršćena, doseći ćemo savršenstvo u bušidu, naš će život biti bez mane.

Najvažnija posljedica svjesnosti vlastite smrtnosti ozbiljniji je odnos prema životu, smanji se ono fenomenalno traćenje vremena. Navodno. Dostojevski je u 'Idiotu' pisao o tome. Osuđenik na smrt gorko žali što je prosipao dane i godine, lilo je u ništavilo kao iz kabla. Milostivi car ga pomiluje i on ipak ne mijenja život. Nastavi ga hrpimice bacati kroz prozor. U tom kontekstu stvarni skok kroz prozor s petog kata nije ništa što se specijalno razlikuje od ovog eklakantnog ubijanja živih dana, čemu smo svi predano posvećeni. Dangubljenje je polagano samoubojstvo, smrt na rate. Kad si tamo gdje se putevi razilaze, govore samuraji, odaberi onaj koji vodi u smrt. Uvijek sam se pitao zašto. Zašto ne umaknuti u slastičarnu, zašto se ne zatrpati kolačima, nije li ionako svejedno?

No, to je, naravno, cinično stajalište i nisam u tom smjeru zaozbiljno mislio. Mudrac je iznad samuraja, njegov se rastvor energije događa na višoj razini. Blaise Cendrars govorio je: čemu samoubojstvo kada će se ovaj zid ionako srušiti?  Amery se ubio u dobi od 66 godina, lijepa okrugla brojka. Toliko je imao i Adorno u trenutku smrti. Adorno se nije ubio, hitam dodati. Ali se jest ubio Paul Celane, opak pjesnik sunovratio se u rijeku.

Vratimo se životu u sjeni smrti: Tarkovsky je u zadnjem medijskom istupu govorio o životu koji se, uslijed bolesti, živi dan po dan. Tvrdio je da mu takav koncept pomaže da iz života iscijedi što je moguće više srži. Sufijska priča kaže ovako: pitali Uwaisa kako je, a on reče da je kao čovjek koji kad se probudi zna da je moguće da živ ne dočeka večer. Rekoše mu: Pa tako je sa svim ljudima. Na što je, mudar kakav je bio, otpovrnuo: Jah, a koliko ih to i osjeća? Stvar osjećaja. Umski, kako je govorio Milan Kangrga, a ne razumski.

Egzistencijalistička je filozofija bila važna Ameryu. Sartreovo djelo okarakterizirao je kao 'silovito zdanje'. Spominje još i Jankelevicha i Bechlera. A svijest o smrti smješta u šestu, sedmu godinu života, kada se subjekt 'postavio kompaktno kao ja.' Onda gradimo, rastemo, zapinjemo iz petnih žila (ili ipak slabije), premda ćemo umrijeti. Imamo, kaže Amery, mizernu intelektualnu i moralnu savjest, posve zanemarujemo vegetativni, jezikom prebojani dio bića, onaj slavni temelj: tu se nalazi naše istinsko ja, a mi se smo u vječitoj logoreji stekli neobičnu sposobnost zaobilaženja bitnoga. Odbijamo se sresti s činjenicama i u stalnoj smo interpretativnoj ofanzivi. Koja je totalno besmislena jer se odvija na sporednom terenu. Na glavnom pak terenu vrijeme sa svojim pratiteljima radi na velikom poslu runjenja, dok se na kraju potpuno ne ofucamo i ne otkoturaju nas u grob.

Jankelevich nije pisao o suicidu. Njegova se kićena rečenica zadržala na procesima starenja, odumiranja, degeneracije. No i prije ovih modernih istraživača mislilo se o samoubojstvu. Epiktet je govorio da su 'vrata uvijek otvorena', ali za razliku od Camusa, stvar nije dizao na razinu kozmičke pobune protiv conditio humana. Za Epikteta je takva pobuna potpuno besmislena jer 'ništa se ne može odvijati drugačije nego što se odvija.' Amery koristi francusku riječ echec. Ona označava propadanje, neuspjeh. To znači: 'svijet ga je odbacio prije nego što ga je iz svijeta uzela smrt i odbacila svijet.'

Amery piše o suicidu kao o slobodnoj smrti koju možemo pripisati jedino čovjeku. Na jednom mjestu citira Maxa Frischa: iz apsurdnosti postojanja otisnuti se u apsurdnost ništavila. Dio u kojemu piše o echecu podsjeća na japanski kodeks časti. Navodi primjer propalog trgovca koji se odbio uvjeriti u ciklus ekonomskog oporavka te se ubio. A navodi i da se djeca ne ubijaju, kao i da autopsije nisu pokazale degeneraciju mozgova ubijenih. Psi koji je izgladnjuju na grobovima umrlih gazda su, piše Amery, romantični mit.

Samoubojstvo je prije svega slobodan čin. Kvaka je u osjećaju na koji se poziva i sufi Uwais. Zajednica živih nema pojma da je za suicidanta upravo takav kraj života bio jedini prirodan. Smrt je znak života. Imate pjesme Krleže i Ujevića u kojima ovi poete pišu o tom zapanjujućem iskustvu da je moguće biti živ a biti mrtav. Pitanje je može li se fantom ubiti? Ameryeva knjiga vrti se oko toga. Kao i oko preovladavajućeg moralizatorskog i psihologijskog gledanja na stvari. Eros je kao sila priznat, ali mučnina nije. Sve što podupire održavanje mašinerije, funkcioniranje kotačića do potpunog kvarenja dobilo je grlati civilizacijski legitimitet; drugačije intonirane glasove kultura potiskuje, označava kao nedostojne. Suicidar nije bestidnik. Amery piše kako tu ima stida jer se nije izdržalo gdje su izdržali svi ostali. Piše i o tome da smo kolonijalni robovi života. Možda bi točniji izraz bio kolonijalizirani. Brodskyev izraz je legendaran: ja sam pobunjeni rob.

Suicidar je po tome netko tko se izmiče sveopćoj sistematizaciji, čije je sistematiziranje bilo moguće samo uslijed nesavršenosti, nepotpunosti sistema. No zanimljivije je na samoubojicu gledati kao na čovjeka koji se ubija u ime života, a ne u ime smrti. Mrtav se čovjek, mrtav u smislu Ujevićevih fantoma, nikada neće ubiti. U njemu je već umro čak i taj poriv. Dragojević je o tome pisao tumačeći pozdrav 'Jesi li živ?'. Ubijaju se živi, a ne ovi automati kod kojih se odvija inertna kližnja kroz dane po liniji manje više slijepe kinetičke mase.

To je temelj Ameryeve knjige, koja u podnaslovu ima 'diskurs o slobodnoj smrti.' Naglasak je na riječi 'slobodnoj'. Stari zavjet nigdje izričito ne piše o zabrani samoubojstva. Ali glasine, kor u čijoj atmosferi živi većina (ako ne i svi) ljudi sa zazorom gleda čak i na suicidarevu okolinu. Amery piše o ljudima koji su predani životu odvijanom mimo mnijenja.

Knjiga, je, naravno, poziv na život u ime spoznaje a ne u ime moralnih tabela, kao i većina egzistencijalističke literature uronjene u mračne termine poput brige, bačenosti, beznadnosti i - suicida.

Autor se ubio 1978. godine.


Jean Amery: "Dići ruku na sebe"
Preveo Boris Perić

Naklada Oceanmore, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –