Jean-Michel Charlier, Victor Hubinon : Riđobradi

Održava se
01.04.2014.

Ima već više od pola stoljeća otkako su topovske kugle raznijele komandni most nesretnoga španjolskoga galiona uzrokujući smrt Henryja i Brigitte de Montfort. Bio je to tek vatreni preludij silovitog naleta operetne trupe razularenih probisvijeta, razbojnika, lupeža i koljača okupljenih pod crnom zastavom piratskoga broda kojim je, prvi nakon Boga, zapovijedao strah i trepet karipskih mora - jednooki gusar crvenoga runa znan kao Riđobradi. 

Par stoljeća prije Rade Končara, Riđobradi milost nit' je tražio nit' ju je davao, pa ipak mu se demonsko srce smekšalo kad je u nekoj od brodskih kabina naišao na nasmijanog dječačića, potpuno nesvjesnog pokolja koji se netom odigrao na palubi. U naletu zatomljenih očinskih instikta Riđobradi je odlučio posvojiti dječačića i povesti ga sa sobom na brod. Ako je posada i mislila da je stari konačno posenilio, od pritužbi nije bilo nikakve vajde. Kapetana se bespogovorno slušalo, a čak i da nije bilo tako Riđobradi nije bio tip čovjeka kojemu se moglo reći ne.

Pod paskom strašnoga očuha i njegove svite vagabunda sastavljene od mornara iz svih euro-američkih luka i zatvora, dječačić će odrasti u Erica LeRougea, vrsnoga kapetana, strijelca, mačevaoca i vitešku barabu koji će u jednom liku spojiti očuhovo naslijeđe lučkih krčmi i vlažnih paluba ispunjenih rabijatnim, polugolim, muškarcima s moralnim kodeksom francuskoga plemstva, krvnom ostavštinom preminuloga oca - Henryja de Montforta.

Sastavljena od ovakvih i sličnih elemenata saga o „Riđobradom" najavila je eru časopisa „Pilote". Spomenuti časopis pokrenula je šesteročlana ekipa koju su činili Jean-Michel Charlier, Albert Uderzo, René Goscinny, Raymond Joly, François Clauteaux i Jean Hebrárd. S vremenom će „Pilote" ugostiti radove i drugih velikana franko-belgijskoga stripa poput Josepha Gillaina - Jijéa, Mauricea De Beverea - Morrisa, Jeana Girauda - Moebiusa i Jacquesa Tardija, a njegovim će stranicama prošetati i Hugo Pratt, Frank Bellamy i Robert Crumb. Pogonjen marketniškom mašinerijom radija Luxembourg, prvi broj „Pilotea", objavljen 1959. godine, iste će se večeri prodati u 300 000 primjeraka, a uz „Riđobradog" u svijet će se otisnuti buduća mega-zvijezda „Asterix" kao i „Tanguy i Laverdure".

Franko-belgijski strip šezdesetih, čiji je generator bio upravo „Pilote", zadržao je naslijeđe prethodne dekade - izdavački model i vizualne kodove - nadogradivši ga kompleksnijom naracijom koja je podjednako ciljala i na velike i na male (velikima će se strip potpuno otvoriti tek u sedamdesetima). „Riđobradi" Jean-Michela Charliera (scenarista) i Victora Hubinona (crtača) utjelovit će upravo taj cijep - nestabilno područje na kojemu će se preklopiti dječačka potreba za avanturom i potreba odraslih za kritičkim opisom svijeta.

U tome svjetlu valja promatrati i njihov odnos koji se može razumjeti kao neprekidna borba između realizma i romantizma, pri čemu su i Charlier i Hubinon podjednako koristili oba registra. Tijekom petnaestak godina rada na avanturama Riđobradoga, Hubinon će velik dio svoje stvaralačke energije utrošiti na detaljno iscrtavanje i autentičnu rekonstrukciju velikih jedrenjaka koji su vladali morima 18. stoljeća. Jednakom će historiografskom pozornošću stvarati i ostatak toga svijeta, od arhitekture gradova, dvoraca i utvrda, do odjeće plemića, „radnika" i robova.

Zbog svega toga, Hubinon će zauzeti počasno mjesto u galeriji frankofonih strip-realista iako će dometi njegove koncepcije realističkog stila ostati ograničeni onodobnim uredničkim odlukama i tehnološkim mogućnostima tiska (Hubinonovi prikazi bliskih borbi, posljedicâ topovskih kanonada i sličnih momenata od kojih su uobičajeno sačinjeni avanturistički stripovi bit će lišeni eksplicitnog nasilja i brutalnih, gotovo eksploatacijskih, scena razaranja i klanja kakve će se pojaviti u kasnijim stripovima ovoga žanra, a onodobna tehnologija tiska sa svojom ograničenom paletom boja, jakim kontrastima i čestim greškama zbog kojih će Eric u više navrata promijeniti boju kose iz bijele u žutu, a boju očiju iz plave u smeđu počesto će gurnuti strip izvan okvira realističkog diskursa što je smjer kojim Hubinon sigurno nije htio ići).

Ni Charlier neće uteći zamkama (auto)cenzure, iako će se to kod njega izraziti na drugi način. U opisima svakodnevnog piratskog poslovanja Charlier neće bježati ni od nasilja ni od smrti, a često će destabilizirati i tradicionalnu podjelu na „junake" i „negativce", barem u pogledu podjednake samovolje i sumnjive motivacije i jednih i drugih. I Charlier će, baš poput Hubinona, posezati za povijesnom dokumentacijom iz koje će „krasti" taktike pomorskih bitaka, lukavstva davnih kapetana, običaje odmetnutih pomoraca i razbojničke svite kao i ideje za političke intrige.

Charlier će svijet „Riđobradoga" utemeljiti na povijesnim izvorima koje će potom preraditi u skladu s redukcionističkim zahtjevima avanturističkoga žanra. Upravo se u odnosu prema povijesti očituje Charlierova sklonost cenzuriranju vlastitoga pera. Naime, tijekom petnaestak godina suradnje s Hubinonom i gotovo trideset godina rada na „Riđobradom" (s drugim crtačima nakon Hubinonove smrt 1979.) Charlier je i prema povijesnoj pozadini i prema samim piratima o kojima je pisao uglavnom imao fetišistički odnos.

Fasciniran živopisnim likovima baraba i razbojnika 18. stoljeća Charlier je sustavno izbjegavao propitivati političke dimenzije kronotopije „Riđobradoga". Za njega je, barem u „Riđobradom", povijest ostala tek riznica događaja i anegdota iz koje se, uvijek iznova, uz minimalne varijacije, mogla složiti pripovijest o pobjedi junaka nad silama zla (što god sile zla bile).

Iako je tijekom godina preobrazio lik Riđobradoga iz ubojice i pljačkaša u lik avanturista, iako je sirovom bijesu naslovnoga junaka pokušao kontrirati likom plemenitijeg, moralnijeg i „civiliziranijeg" Erica, Charlier je ostao zakopan u dihotomijama iz kojih se nije mogao izvući. Pokušavši istovremeno pokazati svu darvinističku okrutnost života u 18. stoljeću i od toga napraviti relativno bezazleni niz avantura prilagođenih francuskim dječacima 20. vijeka, Charlier se našao u poziciji „đavoljeg odvjetnika" zbog koje je te iste ubojice i barabe koji su žarili i palili diljem Novoga i Staroga svijeta „morao" iskupiti pred očima suvremenika.

Iako važno iz historijske perspektive (u kontekstu prekida s relativno nevinom tradicijom franko-belgijskog stripa ranijih dekada), rješenje koje je Charlier za taj cilj odabrao nije bilo najsretnije. Amoralnost (ili - solipsistička moralnost) junaka, nekritičko zagovaranje ideologije sile, „prijezir" prema slabima, legitimacija razaranja i ubijanja kao sredstva za ostvarenje cilja mogli su funkcionirati samo unutar emocionalno, psihološki i odnosno krajnje reduciranog svemira. Charlier je pokušao pomiriti dvije nespojive krajnosti - surovi realizam povijesnoga stripa i bezazleni avanturistički polet franko-belgijskoga dječjeg stripa. Njegovi će nasljednici učiti iz njegovih grešaka odustajući od pokušaja sjedenja na dvije stolice.

U lipnju ove godine Libellus će otisnuti 25. album „Riđobradoga", čime će se zaključiti Charlierovo razdoblje. Nakon njegove smrti 1989. godine scenarij „Riđobradoga" preuzimaju Jean Ollivier i Christian Perrissin koji nastavljaju ploviti s Ericom i Riđobradim sve do 2004. kad Dargaud gasi serijal. „Riđobradim" su Charlier i Hubinon ostavili golem trag u korpusu europskoga stripa (jedan od poznatijih je i parodijska preobrazba njihovih likova koja se iz godine u godinu pojavljivala na stranicama „Asterixa") i premda nikako nije riječ o stripu bez mana, niti je riječ o vrhunskom dometu europskoga stripa, riječ je ipak o jednom od ključnih naslova stripovske lektire koji predstavlja paradigmatski primjer jedne evolucijske etape iz povijesti avanturističkoga stripa.

Do sad objavljenih dvadeset albuma u izdanju zagrebačkog „Libellusa" približit će ovu šaroliku bandu probisvijeta, baraba, avanturista, lutalica i nemirnih duhova i novim generacijama čitatelja. I premda je suvremeni strip na formalnoj razini već odavno apsolvirao sve što ga je „Riđobradi" mogao naučiti, staroga mornara još uvijek ne treba otpisati. Pustolovine mornara s „Crnoga sokola" na divan se način uklapaju u darvinističku suvremenost.

Tko zna, da je Charlier poživio do danas, možda bi svoje junake pustio da plove međunarodnim vodama korporacijskog poslovanja. Osim kostima, malo bi toga morao mijenjati.

Jean-Michel Charlier, Victor Hubinon: "Riđobradi"

Libellus, 2007. - 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )