Jean Rouaud : Ratišta

Suvremeni francuski romanopisac Jean Rouaud (1952.) uz romane potpisuje i kazališne tekstove te eseje koji nadopunjuju i pojašnjavaju njegov temeljni opus. S diplomom iz književnosti radio je kao knjižar, ali i prodavač na novinskom kiosku nekog rubnog pariškog arondismana. Od njegova književnog debija za koji je kao 38-godišnjak nagrađen Goncourtom, djela su mu objavljivana kod cijenjenih izdavača Ed. de Minuit i Gallimard, analizirana, hvaljena, prevođena. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 2010. godine obranjen je doktorat s temom Rouaudove historiografske metafikcije, no do objave hrvatskog prijevoda njegova nastupnog romana recepcije rada ovoga svjetski priznatog autora u nas nije bilo.

Na izmagličastoj, crno-bijeloj fotografiji vizualno samozatajne naslovnice domaćeg izdanja romana "Ratišta" (Les Champs d'honneur, 1990.) preko ramena gledamo vojnicima za nišanom. Šljemovi i rovovi baš kao i sam naslov asocijativno upućuju na turobnu kroniku ratnih stradanja i naturalizam kakvim nas je primjerice oblijevao filmaš Bruno Dumont u svojoj "Flandriji" (2006.). Razdoblju Prvoga svjetskog rata Rouaud će naprotiv posvetiti tek nekoliko epizodičnih flešbekova, i to pri kraju romana, kao sredstvu tekstne kohezije. Među koricama nevelike romaneskne proze od stotinu i četrdeset stranica, organizirane u četiri dijela nejednake dužine, umjesto rekvijemskog patosa i militarne dramatike koju ćemo doduše ipak naći, ali stiješnjenu u nekoliko rubnih poglavlja, razastrao se koloritni relikvijar djetinjstva. Ili kako će to sam pripovjedač reći - staretinarnica davnih uspomena.

Kratka poglavlja oblikovana poput mikro-eseja gotovo da mogu funkcionirati kao samostojne, vrlo osobne pripovijetke. Rouaud liričnim rečenicama raspisuje zaljubljeničko pismo (o) Bretanji, Donjoj Loiri, gdje su se ukotvili njegovi pretci. Svoju obitelj on u romanu krije pod romansiranim prezimenom Burgaud, a slično izglobljuje i bretonske toponime. Autor oblikuje duhovitu poemu o tamošnjim kišama što izobličuju i lome krajolik - od pršavice kao medidativne posvete dosadi, djetinjastih proloma oblaka, do olujnih kiša, onih barbarskih s istočnih granica i ledenih, sa sjeverozapada koje pljušte iskosa, nošene s Atlantika, poput metalnih strugotina po licu.

Bravurozno esejiziranje o kišama, kobnim, gustim, neumornim i sitničavim, koje labilnije Bretonce nagone da se stmoglavljuju u bunare, naoko digresijski zasijeca, a zapravo prostorno kontekstualizira zgusnutu obiteljsku kroniku, precizno portretiranje djedova i baka s majčine i očeve strane, majke udovice, rođaka, dok nad svima njima leluja sjena pripovjedačeva preminulog oca. Ovo dječaštvo, ni po čemu osobito, neočekivanom smrću oca tamni, poprima tragičnu auru, no protok vremena od gotovo tri desetljeća omekšava događaje, fotošopira slike, retušira lica i "Ratišta" čini inventarnom knjigom konzervirane obiteljske sreće, poškropljenom finom dozom žala za minulim vremenima.

Romansiranjem vlastitog odrastanja u francuskoj provinciji 60-ih godina Rouaud ispisuje autofikcionalni prozni tekst, prvi dio pentalogije posvećene svojim korijenima. Visoko stilizirano tekstualno pletivo protkano brojnim anegdotalnim detaljima (bakino zlatno zubalo u kuhinjskom kredencu, djedove smrdljive cigare, ulupljeni spaček...) formira se nelinearno, bez jasne kronologije, tehnikom dosjećanja, referencija i digresija. Roman je naglašeno evokativan, senzibilitetom blizak Pagnolovom infantilnom lokalpatriotizmu, kao i vedrim pjesmama u prozi Phillipea Delerma ("Prvi gutljaj piva i druge male radosti", 2002.). Klimatskim manifestacijama i sporadičnom oporošću sveopćeg ozračja, ali i moralnom porukom i karakterizacijom likova "Ratišta" podsjećaju na Zolinu "Radost življenja", psihološku obiteljsku kroniku smještenu u Normandiju.

Čitatelju predstoji meandriranje složenom geneloškom strukturom triju naraštaja s pripovjedačeve majčine i očeve strane što nemalo otežavaju višenavratni vremenski pomaci naprijed-nazad (baš poput Rouaudove slikarske vizualizacije gibanja vode preko mulja i stijenja prekrivenog algama za ekvinocijskih plima), analepse i prolepse koje protagoniste opetovano naizmjence pokapaju i oživljavaju. Pronicanje u obiteljske odnose ne olakšava ni promjena pripovjedačkog glasa: četvrti, najkraći dio romana oblikovan od samo jednoga poglavlja, moment je izvanjske percepcije, opservacija nekog mještanina, koji pripovjedača postrance promatra na jednome od obiteljskih sprovoda.

Vitalna i punog udaha, ova je priča paradoksalno motivirana umiranjem i to čak trima smrtima u jednoj obitelji, koje će se nanizati u samo godinu dana, nastavljajući se na dvije koje im prethode desetljećima ranije, u doba Prvoga svjetskog rata. Upravo iznenadnim preminućem obožavanog zeta, okončat će se život pripovjedačeva djeda s majčine strane, da bi nedugo za njim umrla i pripovjedačeva dementna tetka. Na uvodnoj i završnoj stranici prvoga dijela romana narator konstatira djedovu smrt - tako formalno uramljene, iščitavamo žovijalne evokacije starčevih posljednjih godina.

Drugi dio teksta uvodi lik bigotne tetke Marie, silom umirovljene seoske učiteljice, i to u trenutku njezina skidanja s aparata. Blago crnohumorni pasaži o pomućenom pamćenju negdašnje predstavnice mjesne inteligencije u alternaciji s varljivim sjećanjima na pogibiju njezine dvojice braće u Prvome svjetskom ratu, zatvorit će se tetinim sprovodom. Romanom koji obiluje pokopima, bdijenjima, otvorenim lijesovima, neuspjelim ekshumacijama promiču siluete pokojnika, pripovjedaču bliskih, ali i onih koje nije imao prilike upoznati ; on ih s dobrohotnim smješkom i pokojim karikaturalnim potezom ocrtava za neformalni nekrolog koji je pred nama.

Promišljanjima od partikularnog ka univerzalnom, od svakodnevnog i samo protagonistima važnog do događaja od povijesnog značaja autor procesira traumu gubitka oca u dječjoj dobi. Fikcionalizacijom sudbina članova svoje šire obitelji pripovjedač indirektno razlaže i nacionalnu povijest druge polovice 20. stoljeća. On sam pri tome ostaje zagonetan, nejasna lika, anoniman, upravo kao njegov ujak Emile, čiji su ostatci izgubljeni u ratnom glibu, nesretnim slučajem zauvijek izmiješani s tuđima.

Kružnim komponiranjem, posve atipičnim za kronikalnu koncepciju i složenim preplitanjem sadašnjosti i prošlosti, Jean Rouaud prebire po životima voljenih pokojnika i tako oblikuje izuzetno autentičan melange melankolije i humora.

Jean Rouaud: "Ratišta"
Prevela Ana Buljan

Alfa, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )