Jeffrey Eugenides : Srednji spol
Jeffrey Eugenides danas ima savršenu spisateljsku karijeru. Amerikancu grčkog podrijetla, rođenom u Detroitu 1960., sve se poklopilo već nakon dva romana. I visoke naklade, i odlične kritike, i hollywoodska ekranizacija, i Pulitzer... A umalo je završilo sasvim drugačije.
Krajem osamdesetih Eugenides se ozbiljno bavio mišlju da postane svećenik ili redovnik. Sve je to, zapravo, izgledalo poprilično konfuzno: odrastao u obitelji pravoslavnih korijena, krenuo je na put u budističku Indiju, i tamo se pridružio katoličkoj sljedbi Majke Tereze. Ipak, „uloga sveca mu je teško pala", pa nakon tjedan dana dobrovoljnog rada s Majkom Terezom, odustaje od života posvećenog nemoćnima. Poražen u svojoj potrazi za životom u vjeri, Eugenides se vraća u Ameriku - i doživljava gotovo vjersko ukazanje. Sasvim slučajno, u jednom usputnom razgovoru, nećakinjina babysitterica spominje mu kako je i ona i sve njene rođakinje u jednom razdoblju života pokušala samoubojstvo... U tom trenutku Eugenides je ugledao svoju literarnu misiju. Prvo piše odlična „Samoubojstva nevinih" (1993.), a zatim i golemi, izvanredni „Srednji spol" (2002.) za kojeg je nagrađen Pulitzerom.
„Srednji spol" Eugenides je zamislio kao priču jednog hermafrodita. A onda je ideja počela bujati. Romaneskna kuća počela je dobivati i nove prostorije, i čitave nove katove i arhitektonske anekse. Osobna priča pretvorila se u stoljetnu obiteljsku kroniku američko-grčke obitelji: od turskog genocida u Smirni početkom 20', preko bijega u Ameriku, prvih pokretnih traka Fordovih tvornica u Detroitu, nereda u ljeti 1967... Ispod te obiteljske priče Eugenides je ubacio i njenu nevidljivu genetsku struju, prateći od Male Azije do Detroita put jednog mutiranog gena zbog kojeg će se Calliope Stephanides prvo roditi kao djevojčica, i onda ponovo kao dečko tinejđerske dobi.
Jureći kroz XX stoljeće Eugenides se, na kraju, zaustavlja u 70'. To je njegov teritorij. Desetljeće svog odrastanja već je izvanredno kartografirao u „Samoubojstvima nevinih". Radnja se tu sažima. U to će se doba Calliope Stephanides, rođena kao djevojčica, zbog sindroma deficijencije 5-alfa-reduktaze, s pubertetom početi pretvarati u muškarca. Tajming ne može biti bolji: 70' su „sjajno vrijeme za seksologe", ironičan je Eugenides. Roditelji će Callie odvesti dr. Peteru Luceu, vodećem američkom seksologu. Na osnovu nekih krivih procjena, ali i osobnih interesa, dr. Luce, temeljen na liku i djelu poznatog seksologa Johna Moneya, predložiti će terapiju estrogenom - i tzv. „korektivnu operaciju".
U to vrijeme tumačenje spolnih razlika preko odgoja bilo je aktualno već desetljećima. Prije toga bilo je okrenuto u smjeru prirode - zahvaljujući otkriću muških i ženskih hormona, testosterona i estrogena. Međutim, neka istraživanja provedena 50', uključujući i hormonalne razlike između heteroseksualaca i homoseksualaca, nisu otkrila neravnotežu prema kojoj bi muški homoseksualci trebali imati višak „ženskih" hormona, a manjak „muških". Intelektualni duh vremena bio je u službi biheviorističkih teorija. Uostalom, ovo je bilo vrijeme oslobađanja od rodnih imperativa. Vrijeme dokidanja rodnih razlika, i posljedičnih diskriminacija. Callie je odrasla kao djevojčica, to ju određuje kao djevojčicu, i zato dr. Luce predlaže kastracijski zahvat.
Eugenidesov stav naizgled je neokonzervativan. S hormonalnim promjenama Callie se pretvara u muškarca. Rod se određuje genetski; društveni utjecaj je nebitan; a poludjeli seksolozi kastracijama dokazuju svoje teorije. To je poprilično problematičan stav. Prvenstveno zato jer ponovo instalira rodne razlike i rodne nejednakosti. U jednom kraćem razdoblju vjerovalo se da bi seksualne razlike mogle posve odumrijeti. Ali nakon toga se javljaju se neokonzervativne teorije, poput „evolucijske biologije" (pod čijim utjecajem su se spolovi ponovo odvojili, „muškarci u lovce, žene u sakupljačice").
No Eugenides rodne razlike ne gleda niti kroz biheviorističke niti evolucionističke teorije. On zapravo sažima nekoliko stadija u tumačenju rodnih razlika, promatrajući ih kroz razvoj genetike u 90'. I obiteljska kronika i rod određuju se bešumnim kolanjem gena. Ali tu je i slobodna volja! „Suprotno svim očekivanjima, kod na kojem se temelji naše biće mizerno je nedostatan. Umjesto očekivanih 200 tisuća gena, imamo ih samo 30 tisuća. Ne mnogo više od miša... Biologija nam daje mozak. Život ga pretvara u um."
Prema vlastitom priznanju Eugenides je lik dr. Lucea napisao prema liku slavnog (i ozloglašenog) kliničkog psihologa Johna Moneya, jednog od najvećih znanstvenika XX st. u istraživanju spolnosti. Studije Johna Moneya iz pedesetih godina o psihoseksualnoj neutralnosti novorođenčadi bile su osnova modernog feminizma. U «Seksualnoj politici», feminističkoj bibliji Kate Millet iz 1970., Moneyevi radovi predstavljali su znanstveni dokaz da razlike između muškaraca i žena ne odražavaju biološke imperative, već društvena očekivanja i predrasude.
No sredinom sedamdesetih Money se pretvara u seks gurua. Pobornik je slobodnog braka, nudizma i biseksualnog grupnog seksa. Stručni je svjedok na sudu u obrani «Dubokog grla». Promiče «novu etiku rekreacijskog seksa». Osamdesetih pak objavljuje iscrpnu studiju o sadomazohizmu, koprofiliji, fetišu amputacije i raznih drugih «parafilija» nastojeći ih destigmatizirati i dekriminalizirati. Tema pedofilije osobito mu je zanimljiva. Tvrdi da intimni odnos s rođakom ne mora nužno imati štetne posljedice za dijete...
U „Srednjem spolu" Eugenides navodi tek jedan ili dva „pikantnija" detalja iz biografije svog seksologa. On Johna Moneya ne demonizira. No preko njega oslikava uspon seksologije 60' i dubioze u koje je zapala tokom 70' i 80'.