Jelena Zlatar : Jedino stvarno filozofsko pitanje

Penje se crnim stubištem na vrh zgrade. Među stepenicama nema velikog razmaka pa se ne uspuhuje. Ugodno je penjati se bez napora, a još ugodnije spuštati se. Kad je bio mali, njegov otac uvijek se žurno spuštao ispred njega tim stepenicama, kao crnim tipkama po klavijaturi, gotovo ih ne dodirujući svojim velikim, šiljastim cipelama. Otac je živio na trinaestom katu i nije imao strpljenja čekati lift. Tada bi kretao spust. Otac prvi, on za njim. Otac, u kaputu čiji su se krajevi širili kao velika crna krila pri silaženju. Samo da ga sustigne, da ga ne mora dugo čekati na dnu, bilo je jedino na što je mislio dok je nespretno grabio za njim. Mnoge dane djetinjstva pokušavao je spustiti se niz njih jednako brzo, s jednakom lakoćom. Koncentrirano se penjao i zatim spuštao po istom dijelu stubišta, satima, dok se ne bi umorio. Ali takvo kliženje nije uspio postići.

Jednostavno je popeti se na krov. Željezna su vrata otvorena pa ne mora koristiti očeve ključeve. Nikoga nema. Ne zna koga je očekivao, možda kvartet koji bi zasvirao neku poznatu temu kada ga ugleda. Umjesto toga, lonci s velikim biljkama. Golubovi. Vjetar. Tišina. I grad, kao na dlanu. Sada bi mogao napraviti mapu promašaja. Crvenim točkicama obilježiti sve pogreške koje je napravio. Nesigurno se primi za niski zid oko ruba krova i na trenutak zatvori oči. Kada bi barem dolje bilo more, pomisli. Otac i on često su zajedno skakali u more. Učio ga je kako skakati na glavu. Roniti. Ali i druge stvari. Kako povraćati. Voziti bicikl. Zaključati vrata. Razgovarati s nepoznatim ljudima. Što reći kada nešto zabrljaš. Ali, najednom, to je stalo. Kada? S njegovih petnaest, dvadeset godina? Počeo je sam donositi odluke. To jest, nije. Donošenje odluka paraliziralo ga je, a činilo se da se od njih sastoji čitav život. Što će onda biti s onim što ga je otac naučio? Čistiti ribu. Promijeniti gumu. Što drugi rade s tim? Prenose dalje? Ako ima dalje.

Otac ga je učio vezati cipele vrlo dugo, ali to mu nikako nije išlo od ruke. Na kraju ga je ostavio samoga. Pokušavao je, satima, kao sa stepenicama i na kraju slabo ovladao tom vještinom. Instrumenti, tu je već bio vičniji. Prsti su ipak nečemu poslužili. Ali niti to nije bilo dugog vijeka. Ideje su se redale, kao i poslovi, angažmani, no samo bi bljesnuli i nestali. Mrak se uvijek ponovo vraćao i usporavao ga. Mrak kao slijepa točka kojoj nije znao uteći. Svaka faza bila je kaleidoskopska slika koja se već u sljedećem trenutku mijenjala.

– Ništa ne potraje, znaš – rekao je otac prije nekoliko godina za rijetkim zajedničkim ručkom.
Gledao je negdje pored njega, kao da mu je neugodno što to mora reći, pipkajući usput po mobitelu.
– Mi smo se uvijek dobro slagali, zar ne? – pitao je, bez čekanja odgovora – Ali znaš, ovo je problem. Nešto bi ipak trebao odabrati i posvetiti se tome. Bez obzira na sve što... prolaziš.

Otac, koji je sve nekako razumio. Koji nikada nije osuđivao niti dirigirao. Koji nikada nije izdao zapovijed a da nije usput prasnuo u smijeh. Otac, koji je bio otac, ali ne samo otac. Otac, koji je bio čitav svijet. Koji ga je prvi uvjerljivo, ali blago, poslao na terapiju, svojem poznaniku. Siguran da će se stvar brzo riješiti. Pa zatim na drugu. Treću. Otac, kojem problem nisu predstavljale niti financije potrebne za liječenje, niti je smatrao čudnim njegovo nepomicanje s mjesta, vrtnju u krugu. Neuspjeh sa svakim novim pokušajem. Strah koji ga je obuzimao kada je trebalo donijeti bilo kakvu odluku. Napraviti bilo kakav pokret. Strah, koji ga je na kraju potpuno pričvrstio uz krevet.

– Koliko se često tako osjećate? – bilo je najčešće pitanje svakog terapeuta s kojim se susreo posljednjih godina.

U početku je odgovarao, trudio se. Kasnije, ne više toliko. Želio je, silno je želio, samo je shvatio da se iza tog pitanja, kao iza zastora broj tri u kvizu, kriju lijekovi. A oni su bili šareni put u nešto mnogo mračnije od straha. U mjesto gdje više nije bilo ničega. Samo on, okačen o crnu kuku koja mu ulazi kroz utrobu i izlazi kroz usta, u dubokoj magli. Kuka, koja ga prati posvuda. Kada misli da joj je umakao, da će moći barem malo predahnuti, probode mu oko, usta, vrat. Maskira se u sve ljude oko njega, čak i najdobronamjernije. Zato ih izbjegava. Sve, osim oca.

– Ne brini se – otac i on na plaži, otac se briše velikim plavim ručnikom. – Nitko potpuno prilagođen nije ništa veliko napravio u životu – smiju se.
Oko njih je ljeto i otac je uvjeren da će ovoga puta uspjeti.
– Na kraju će sve biti dobro. Ako još nije dobro, znači da još nije kraj.

Ponovo se smiju. Otac se diže i hoda po plaži dugim koracima. On okreće lice na drugu stranu i brzo briše suze. Diže se sa stijene i gleda oko sebe. Pred očima mu se muti, plaža se razbija u komadiće stakla koji titraju pred njim. Zatvara oči i skače u more. Mrak se vraća, kao i bol. Zavrišti ispod površine. Slana voda ulazi mu u usta, u nos. Kada bi bol samo malo popustila, da može sjesti s ocem i normalno, bez tableta, popričati o nečemu. Recimo, o nekoj knjizi. Otac ima jako mnogo knjiga. Ali, slova se isto mute svaki put kada pokuša čitati. Ne može se koncentrirati. Kada bi barem mogao, otac tako često čita, mogli bi zajedno čitati. Ili svirati instrument, bez boli, bez kuke. Dugo, zajedno svirati.

– Otac vas voli, zar ne?

Blage, smeđe oči posljednje terapeutkinje. Na to pitanje samo je šutio i trljao se po obrazu kao da želi nešto očistiti. Ponovo provala boli u grudima, svaki put je tako kada spomenu oca. Voli, ne zna zašto, ali još ga uvijek voli. Zato i plaća sva ova liječenja i nikada ništa ne govori, kao da se o tome i ne treba ništa reći, sve je to tako samorazumljivo, tako u redu. Osim u trenucima kada pogleda pored njega i trepne nekoliko puta, kao da želi odagnati neku neobičnu misao. Možda o tome koliko će još morati ulagati u sina da bi mu se nešto od njega konačno i isplatilo, da bi prestao brinuti o njemu.

Samo, otac ne razmišlja na takav način. Toliko ga poznaje, toliko zna, čak i kroz duboku maglu i kuku koja ga polako para kroz želudac. Otac se smatra odgovornim, možda i krivim, i u tim trenucima, dok gleda pored njega i ne govori ništa, dok trepće u nelagodi, želi mu samo reći da on nije ništa kriv, da ništa od svega ovoga nema veze s njim i da su oni sada zapravo kao dva stranca koja su se slučajno srela. Otac nije nigdje pogriješio s onim malim njim koji je trčao po stepenicama, kojeg je učio čitati i vezati cipele, želi mu reći, ma što terapeuti govorili o tome. Zna da mu terapeuti sigurno to podlo insinuiraju i sam je sigurno čitao, pred spavanje, beskrajno zabrinut, kako sve ima veze s odgojem, s odrastanjem, s ponašanjem roditelja, i zato sigurno misli da je negdje učinio nepopravljivu grešku. Ali nije tako, on zna da nije, u to je jedino siguran, to je jedina misao koja se u njemu ne zamućuje. On i otac, to je sada nešto drugo, želi mu reći. Oni sada mogu govoriti kao dvojica prijatelja, nevezanih bilo kakvim krvnim srodstvom. Možda i otac njemu može nešto reći o sebi, o tome kako se osjeća zbog svega, jede li redovito, može li se uživjeti u posao. Je li sretan.

Sve to želi mu reći, pogotovo da treba biti sretan i da ništa, baš ništa nije učinio pogrešno. Samo, taj razgovor nikada ne započinje.

Očeva zgrada uvijek je bila posebna, razmišlja. Tako lijepa. I jedna od onih koje se nikako ne obnavljaju, iako je to nužno. Mnogo toga još treba učiniti u ovom gradu, ali umirujuće je što se njega to više neće ticati. Kao ni automobili koji ispod njega brzo prolaze po cesti.

Nedavno ga je otac, naslutivši da mu se stanje opet pogoršava, a nadajući se da bi mu to moglo pomoći, bez najave vozio na duge vožnje izvan grada. Stali bi na nekoj livadi. Otac bi ostao u autu, šuteći, a on bi izašao, malo prohodao, legao u travu i dugo, nečujno plakao. Nebo bi se mutilo, dugo mutilo, ali otac nije dolazio po njega. Vraćao bi se u auto i sjeo, rukama u krilu čvrsto stežući jaknu, jecajući. Otac bi bez riječi uzeo jaknu iz njegovih ruku i stavio je na stražnje sjedalo. Zatim bi nježno pokrenuo motor. U ocu je toliko nježnosti, pomislio bi. Treba je samo dobro usmjeriti, u nešto vrlo daleko od njega.

Dugo gleda s krova u dno i dalje se držeći za tanki zid. Možda bi sada trebalo misliti na nešto filozofsko, nešto bitno. Jedino stvarno filozofsko pitanje jest samoubojstvo, rekao je Kierkegaard. Ili je to možda bio Camus. Kada bi samo bio siguran da neće boljeti, učinio bi ovo i mnogo ranije. Uštedio bi ocu toliko patnje koju ovaj nikada nije pokazao. Da ju je barem pokazao. Sve bi možda bilo lakše. Znao bi da nije toliko sam. Ovako, bio je jedini s kukom tako duboko u sebi, a kuku ipak nitko, ni lijekovi ni lječilišta, ni nježnost ni snaga ne mogu istrgnuti a da mu usput ne iščupaju sve iz utrobe. Pokušali su. Mudrost je znati kada treba odustati. Možda je to ta konačna, filozofska misao.

Pada, zamišljajući oca kako izlazi iz mora, namiguje mu i snažno se trlja ručnikom.
 

Jelena Zlatar

Odjavna karta

• Centar za kreativno pisanje 06/2014.
• 170 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789535647799

Junakinje i junaci Jelene Zlatar uglavnom se nalaze u krivom odnosu, na krivom mjestu ili u krivom trenutku, no njihova autorica uvijek je na pravom. A naći se ondje - netom prije sloma/ netom prije novog početka – osjetiti dramu svakodnevnice i pronaći prave riječi da bi se dočarale krive, zahtijeva dar koji dobre kratkopričaše dijeli od onih drugih.