Jelena Zlatar : Slijepa točka

Dizaj naslovnice: Tomislav Gamberožić

Slijepa točka Zlatar Jelena

- Opet Proust! – kaže Bart.
Ena shvaća da su u šetnji vjerojatno napravili mali zaokret i vratili se natrag do već viđenog groba. Spušta se još jednom da vidi što na grobu piše. Bart okreće očima.
- Jebeni labirint - kaže i prolazi rukom kroz kosu.
Ena stoji u čučnju kraj nadgrobne ploče. Ovo je lijepa ploča, jednostavna, pomisli. Crni mramor, nikakvi sveci, mrtvaci, mučitelji.
- Na ploči piše Marcel Proust, 1871- 1922. I ništa više. - kaže Ena.
- A što bi trebalo? - pita Bart nestrpljivo - ugravirati i sve njegove pjesme?
- Mislim da nije pisao pjesme. – odgovara Ena.
Dotiče crvenu i žutu ružu koje su zalijepljene s gornje strane nadgrobne ploče. Na grobu je i par lončanica s cvijećem. Sve je jednostavno i skromno. Ovaj dio groblja je miran. Ena osjeti tugu pred jednostavnom, sjajnom pločom. Nema čudnih kupola, kipova. Samo velike nadgrobne ploče i pokoji cvijet. Kako će izgledati njezin grob? Kada razmišlja o smrti, osjeti da joj shvaćanje udara u nevidljivi zid. Ne može zamisliti stanje u kojem je više neće biti. Čini joj se da bi u tom prostoru moralo ostati makar nešto: zvuk, misao, san. Ako ne ostaje baš ništa, čemu onda ova budnost i svijest, život? Dan nam je samo zato da bi mogao biti oduzet?
Bart dijelom vjeruje u zagrobni život, kao što dijelom vjeruje i u Boga. Dijelovima koji mu odgovaraju. Divi se Bartovoj sposobnosti da svijet prilagodi sebi. Vjeruje u raj, ali ne i u pakao. Nagrada postoji, ali ne i kazna. 'Čitao sam negdje: ne treba se bojati smrti. Kad ima nas, nema smrti. Kada ima smrti, nema nas. Dakle, briga me.' rekao je jednom.
Pored groba, Bart nogom šuta hrpu suhog lišća.
- Što ne uređuješ grobove kad te sve to toliko veseli? - pita je.
- Ne veseli me... - započne Ena, ali shvati da je presmirena za daljnje objašnjavanje.
Gleda Barta koji pozorno promatra lišće i odjednom se počne smijati.
- Zašto se sad smiješ? - pita Bart.
Njegovo nestrpljenje, a možda i strah, postaju joj sve smješniji i uskoro se presavija i smije u glasnim kikotima.
- Prestani se derati, na groblju smo, čuješ? - govori Bart poluglasno i uplašeno se ogleda oko sebe, kao da bi njezino veselje moglo probuditi hrpu pjesnika i pisaca zombija.
A možda se zbilja i izgube.
 
- Gledaj, dobio sam ribice za rođendan! - kaže Bart veselo - Tri zlatne i jednu crnu!
Ena se približava akvariju. Zlatne ribice djeluju nježno i blago u suprotnosti s velikom crnom ribom.
- Tko ti je poklonio crnu? - pita ga.
- Pero.
Prosipa mrvice hrane u akvarij. Čini to vrlo pažljivo, kao da bi ih jačim zamasima mogao povrijediti. Crna riba dolazi prva i pohlepno guta hranu. Zlatne ribice ne uspijevaju doći do mrvica pa Bart stavlja još. Ena promatra crnu ribu. Ne čudi da ju je kupio upravo Pero.
- S njim nešto nije u redu - rekla je Bartu već više puta. - Agresivan je. Recimo, prema ženama. Jednom mi je rekao da će mi dati deset kuna da ušutim. Drugi put je cijelu večer objašnjavao kako su sve žene kurve. A zatim, da je jednu kurvu platio da... vrši nuždu po njoj.
Bart se smije.
- Dobar je Pero.
- Uozbilji se. Mislim da bi mogao napraviti neko sranje.
Bart se i dalje smije.
- Aha, doktorice. Dakle, Pero bi mogao napraviti s-r-a-nj-e. Dajte, molim vas, da ponovimo: to je vaša stručna procjena?
Ena prilazi akvariju. Crna riba izgleda kao da ne pripada niti u akvarij niti među kućne ljubimce.
Te večeri, Bart u svom stanu slavi rođendan. Pozvao je puno ljudi koji uglavnom šeću od kuhinje, gdje je Bart stavio grickalice, do sobe, gdje je postavio tri pladnja različitih kolača. Po ukusu, Ena bi rekla da su domaći i pita se je li ih on možda napravio. Ena ne poznaje nikoga osim trojice Bartovih najbližih prijatelja s kojima se najčešće druži. Razmišlja jesu li ostali gosti Bartovi kolege s faksa ili možda iz kluba u kojem volontira.
Dvojicu je prijatelja je zadužio da donesu gitaru i ukulele, a treći, Pero, je donio harmoniku. Oko ponoći se Bart penje na stol i objavljuje:
- A sada, dragi prijatelji, nastavljamo proslavu u revijalnom tonu. Slijedi koncertni dio večeri: kvartet Bartolomeo će vam svirati i pjevati stare zagrebačke popevke!
Među publikom se prolomi radostan pljesak. Netko je čak i zazviždao. Ena gleda Peru koji započinje s dirigiranjem. Rukama veselo maše u ritmu i na 'jen' dva tri' njih četvorica kreću s pjevanjem: 'Pa po lojtrici gor', pa po lojtrici dol'…' Glasovi im zvuče harmonično. Ena se pita koliko su dugo ovo pripremali i postoji li netko iz publike koga posebno žele zadiviti?
Promatra Perine oči. Izgledaju kao crne rupe napunjene tintom. Bart je jednom natuknuo da je razmišljao o samoubojstvu. Zašto? Nakon koncerta, prilazi Peri.
- Ena, kog vraga stalno buljiš u mene? – pita je. Ena ne može naći prolaz u njegovo lice.
- Crna riba koju si kupio… čini mi se opaka. Zašto si uzeo baš nju, šta ti je predstavljala? – pita ga oprezno.
- Kravlji šupak – odgovara Pero, okrene očima i ode u kuhinju.
Za nekoliko dana, Ena dobija poziv od Barta da je crna riba pojela ostale ribe. Bart to ispriča razočarano, kao da ne bi očekivao takav razvoj događaja niti za sto godina. Ena nije iznenađena.
- Što ćeš sada s njom? - pita ga.
- Ostavit ću je bez vode i hrane, neka crkne. - zaključi Bart, ljutit na crnu ribu.
- Daj, to je okrutno. Mijenjaj joj vodu i hrani je ili je odmah baci. – kaže Ena.
Ena sanja veliku crnu ribu. U snu, pere ruke u kupaoni svoje nove, unajmljene sobice. Ne gleda u svoje ruke, ali u njima osjeća nepoznatu masu koja se počinje gibati. Kada spusti pogled, vidi veliku crnu ribu kako raste, sve dok ne dosegne veličinu čitavog umivaonika. Ena brzo vadi ruke iz umivaonika i grozničavo razmišlja kamo s njom, kako je se riješiti, gdje je baciti. Već je prevelika za zahodsku školjku, a ne može je izbaciti niti kroz prozor jer prozora u kupaonici nema. Odnijeti je na balkon također se ne čini dobrom idejom. Ne želi je dodirivati. Što ako je otrovna? Zašto je Pero kupio tu ribu? Budi se u znoju i zove Barta.
- Kako je riba? - pita ga.
- Neće još dugo. Nema hrane, a u akvariju je ostalo sasvim malo vode. Čudno da je i ovoliko preživjela. Jedva čekam da se uguši.
- Molim te, baci je. Ne mogu svaki put gledati kako se muči.
Bart se smije s druge strane slušalice.
- Meni je to baš zabavno. Ti si preosjetljiva. Znaš li s kakvim će ti sve pričama ljudi doći kao psihologu?
Eni se više nego ikada čini da će se baviti psihologijom. Snovima, psihoanalizom, omaškama, nesvjesnim. Zapisuje svoje snove do u detalje, a zatim ih još i snima na diktafon, prepričava sama sebi prije spavanja. Pokušava dokučiti rad sna prema Freudu. Čini joj se da je njezin san zapravo 'premještanje', koje Freud definira kao 'element rada sna koji prerušava emocionalno značenje latentnog sadržaja sna tako što ga maskira'. U ovom slučaju, u ribu. Ne može prestati misliti na nju, ali ne zna je li to zbog nje, Pere ili Barta. Ili neobičnog trija koji su uspostavili.
Dva dana kasnije, točno na njihovu treću godišnjicu, Ena dolazi do Barta. Odlazi ravno do akvarija ne skidajući cipele i gleda crnu ribu. Gotovo je sasvim zakopana u kamenčiće, u bjesomučnoj potrazi za vodom, ali još živa. U akvariju gotovo nema vode pa se Eni to čini nevjerojatnim. Bart ih promatra.
- Opet ti s tom ribom!
Odlazi u dnevnu sobu po cigarete.
Ena uzima akvarij, otrči u zahod i sa zahodskom četkom baca ribu, zajedno s kamenčićima i biljkama u školjku. Pušta vodu.