Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 22.04.2010.

John Sallis : Platonovo nasljeđe

Kao što se svi sjećamo sa satova filozofije, Aristokle je bio krupan momak pa je stoga dobio nadimak Platon, 'plećati'. Redovito je vježbao, i bio bi nemalo zadovoljan da kojim slučajem iz svijeta ideja, gdje otjelotvoruje ideju filozofa, može baciti pogled na našu današnju fitness kulturu. U fiskulturi je spas, mislio je Platon, radeći svakoga jutra sklekove! Možemo ga zamisliti kako na stranicama T-portala otvara tekst pod naslovom 'Iskoristite zdrave proljetne plodove', jamačno privučen nadnaslovom 'Vitki i u formi',  jer on je, ako je za vjerovati starim zapisima, bio do pozne starosti predano zainteresiran za 'tjelovježbenu' stranu života.

Ima ih koji čak tvrde da se nadmetao na Istmijskim igrama, kao što npr. zapisuje stari Dikearh. Ni šala mu nije bila odbojna. U 'Šestom pismu' (neki dovode u pitanje njegovu autentičnost, ali Guthrie u svojoj 'Povijesti grčke filozofije' kaže, ako je pismo krivotvorina, da je šteta što taj neznanac nije napisao još pisama) Platon doslovce zapisuje: '... i zakunite se ozbiljnošću, ne prostačkom i grubom, nego ujedno i sa šalom koja je sestra ozbiljnosti'. 

Matko Sršen u svom simpatičnom 'Nagovoru na filozofiju' s pravom zapisuje (no povodom drugog filozofa, Diogena) da bi ljudi vjerovali misliocima kada bi živjeli u skladu s idejama što ih naučavaju. Platon se pojavio na krajnjoj granici identiteta teorije i prakse, u trenutku kada se misao odljepljuje od realija, i zbog toga bio zadnjih stoljeća žestoko kritiziran kao izumitelj nepostojećeg metafizičkog svijeta, kao babac koji priča bajke djeci prije spavanja, što je poslije u idealizmima i kršćanstvima razvijeno do fascinantnih razmjera.

No Platona možete mrziti da vam se puši iz ušiju, ali ga ne možete zaobići: kako zapisuje Frederic Raphael, Platon je pronašao predmet filozofije kakvim ga mi danas poznajemo. Whitehead je otišao još dalje, ustvrdivši da je cjelokupna filozofska tradicija tek 'niz fusnota uz Platona'. Sve u svemu, da svisneš od muke, naravno pod uvjetom da si ničeanac, nadčovjek za kojega je Platon obični storiteler fentezi predznaka, maltene Dušan Kovačević zapadnoga kulturnog kruga koji se užasno lucidno osmišljenim likom učitelja Sokrata služi samo da bi ismijavao svoje neistomišljenike!

John Sallis američki je filozof kontinentalnog usmjerenja, "Platonovo nasljeđe" njegovo je premijerno pojavljivanje u knjigovnom obliku pred - kada je filozofija u pitanju - užasno zahtjevnom hrvatskom publikom koja se, kao što je svima poznato, ne odvaja od Wittgensteina i Husserla, Heideggera i Vanje Sutlića. I kao gotovo cijela nama dostupna tradicija, i Sallis očito misli kako je šesto Platonovo pismo krivotvorina, jer u njegovu 'Platonovu nasljeđu' šale ni za lijek, sve da je i svijećom kreneš tražiti.

Zadnji se puta duh na hrvatskom šalio, pritom bivajući istovremeno i kolosalno ozbiljan, kada je onomad pokojni Marijan Cipra u 'Filozofskim istraživanjima' pisao o Martinu Heideggeru, i o svom osjećaju brige što bi je osjetio kada bi ovom majstoru mišljenja (kako mu jednoglasno, za razliku od analitičkih filozofa, klikću kontinentalni filozofi) kojim slučajem bio 'bačen' na ispit.  Ali, dobro pjevaju francuski trubaduri: Gdje su lanjski snjegovi?

Sallis predaje filozofiju na Boston College, a osim 'Platonova nasljeđa' objavio je i u ovom kontekstu prilično važnu knjigu 'Chorology: On Beginning in Plato's Timaeus' (1999).  Knjiga 'Platonovo nasljeđe' započinje Nietzscheom i njegovim 'preokrenutim platonizmom', kovanicom iz skica za 'Rođenje tragedije', gdje Nietzsche život u prividu, za razliku od života u dotad poimanom konceptu bitka, proglašava za cilj. Istinski svijet, odnosno platonovski svijet ideja, puka je bajka. Ili kako se stoljeće i pol prije upitao Voltaire: 'Nema ljudi koji pijetla vide kao konja, niti noćnu posudu kao kuću. Zašto se onda tako često susrećemo s predstavama, čak prilično preciznim, koje su potpuno lažne a odnose se na tako važne stvari?' 

Idemo dalje: u poglavlju 'Politika chore' Sallis se nastavlja na rad obavljen u spomenutoj knjizi 'Chorology'. Problem nije samo lingvistički, iako je jezik, zapravo njegovo današnje osiromašenje, rezultiralo zbrkom i pomutnjom na temu: chora znači mjesto, ali i materija, prihvatiteljica, pa kod Hegela čak i prostor. Sam Platon u dijalogu 'Timaj' rabi sliku zlata 'u koje mogu biti otisnuti svi oblici, ali koje samo po sebi nije nijedan od tih oblika'.

Netko brzoplet, netko tko prije spavanja umjesto Kanta čita Hašeka, mogao bi reći: pa da, chora je treći rod bitka, prvi rod je inteligibilni, drugi je osjetilni! Rezultate ovakva lakomislena pristupa gorućim pitanjima Sallis bi odmah proglasio nevažećim naglašavajući kako se bitkom može zvati jedino prvi rod, dok su drugi i treći nešto sasvim četvrto: drugi rod je, naravno, nastajanje, treći je, ne može biti jasnije, ono 'u čemu' zbivanja (tj. prihvatiteljica).

No kako mi Zemljani boravimo u svijetu chore? Ovdje imamo onu parabolu o spilji u kojoj se ponašamo sukladno našem obrazovanju, odnosno neobrazovanju, s time što Platon obrazovanje tretira drugačije od prvaka našeg školničkog sustava, kod njega je to prije nalik inicijaciji. Ukratko, čučimo u spilji, u strašnom pećinskom boravištu, ktome smo još i svezani, i tamo dane ubijamo češkajući jedni druge po leđima i gledajući igru sjena na zidovima.

No postepeno, kako se zijev u duši otvara, bivamo izvedeni na danju svjetlost. Budalasti kakvi jesmo, umjesto prave stvari, mi vani vrijeme ubijamo piljeći u odraze u vodi (što bi Platon rekao da vidi televizore i računala?) No mic po mic, na jedvite jade dođemo i do gledanja u same stvari, nakon čega se napokon dosjetimo podići glave i pogledati prema Suncu. Jasno kao dan je da ćete upropastiti oči pretjerate li s tim gledanjem u Sunce-obrat je to koji je i Sokrata nagnao da se okrene logosima

Čovjek se tim postupnim okretanjem prema 'sućinama' (jedno krilo hrvatske filozofije tako prevodi suštine) preobražava od sanjalice  do čovjeka koji vjeruje da postoji lijepo samo. Sanjati znači biti svjestan slika, ne prepoznavajući ih kao slike, ne razlikujući ih od njihovih originala. A probuditi se iz sna 'bilo bi početi razlikovati tri roda pobrkana u snoviđenju, početi ih odračunavati u njihovoj odjelitosti, reaktivirajući riječi kojima je dijalog Timej otvoren: jedan, dva, tri.'

Četiri: da li je platonizam vrsta originalne metafizike koja zasniva sve ostale metafizike koje su njena kopija? Pitanje kao da je postavljeno u praznoj sobi. Što bi na njega rekao onaj Indijac koji je Pitagori pokazao par caka iz yoge, prije nego se zaputio prema kanjonu rijeke Tare ostaviti tamo sjeme za Žarka Karišika Durmitaru, koji je nekoliko tisućljeća kasnije cijelu stvar prilagodio za građansku srednju klasu. I može ga postaviti jedino filozof kada se zaigra. Evidentno je da za Platona biti znači biti inteligibilan, kao što nam i duša i um pripadaju samo u onom intenzitetu kojim smo iznad, izvan osjetilnog. 

Da bi se tako što dogodilo, potrebno je da duša-ovdje je Sallis u igru uveo ekstatičara Plotina (šest ekstaza, ako nije lagao) - postane bezoblična, da izgubi sebstvo, da bude kao ona spomenuta chora, prihvatiteljica, pa će tek onda moći shvatiti zagonetno jedno (čije račvanje u bića je Nietzsche okarakterizirao kao moralni fenomen). Plotin stavlja ruku u vatru da će onda i najžešći materijalisti i konzumeristi 'zaplesati svoj bogom nadahnuti ples oko njega'. No to ne znači da će se ova potraga za spoznajom završiti kao zanosni tehno party. Prerano ste se poveselili! Od ove točke pa nadalje seminar vodi Martin Heidegger. Da, dobro ste čuli: Martin Heidegger. Sjedite, do bijesa! 

Bitak je ideja. Oko toga se sve okreće. Heidegger je, kao što znate, volio započinjanje. Preskočićemo njegov prvi početak (iz 'Bitka i vremena') i odmah prijeći na drugi početak. On je prikazan tekstom 'Prinosi filozofiji'. Evo što o 'Prinosima filozofiji' misli Sallis: 'To je glasan, premda žalostan pjev, u kojemu je nešto prethodno neopjevano učinjeno čujnim, nešto što je šutke omogućilo kruženje između idea i bića, koje kruženje je platonizam uzdizao. To je pjev koji netko, s druge strane, može htjeti čuti zajedno s drugim labuđim pjevom, onim koji je Sokrat pjevao svoga posljednjeg dana.' Kako je to kad filozofi, i to ovakvog kalibra, zapjevaju?

Prvo konstatiraju da su riječi, 'sve temeljne riječi već istrošene i da je uništen izvoran odnos spram riječi.' I onda odbiju pjevati. Riječi su razorene, a Heidegger ih pušta kretati se do nejekstremnije granice, pišući očita protuslovlja poput npr. 'utemeljitelji bezdna'. Bitak je postojana prisutnost. Zapravo, ne bitak, nego bytak. 'Arhaično pisanje s y umjesto i ne služi samo njegovu razlikovanju od bitak kao bićevnost, nego također sugerira svojevrsnu prvotnost s obzirom na metafizički pojam bitka.'

Danas je nemoguće izreći bytak običnim jezikom jer je potonji upropašten neprestanim govorenjem. A novi jezik izmisliti ne možemo. Pa smo prinuđeni govoriti jezikom bića kao da je jezik bytka. A bytak je takav da mu bit ne pridodaje ni jote. Važno je razlikovati zbivanja bytka od pukih ontičkih događanja. Jednako tako, povratak u temelj metafizike sada je njeno prevladavanje. Čovjek može biti ugođen za bića u njihovu bitku, a taj ugođaj zove se po naški divljenje, ali ne ono prostačko Vrdoljakovo Tuđmanu.

Utemeljitelji bezdna, uzdignuti divljenjem, naštimani da uhvate svaki pravi ton, za Heidegggera su nekoliko individua na bitnim putevima utemeljujućeg tu-bitka, koje razlikuje od 'slučajnih mnogih', 'od kojih se nemoguće obraniti'. Utemeljitelji bezdna dospijevaju do nečega s onu stranu čovjeka kakav je do danas postojao. Oni su budući.

'Bilo izlažući se uništavajućoj vatri neba, bilo erotički tragajući u bezdnu za najstarijim temeljem, bilo propadajući kako bi ostali vjerni, utemeljitelji bezdna to rade s ciljem da tubitak postane moguć ljudima.' Gotovo kristovskim riječima Heidegger poziva da takvi ljudi napuste sve što im je blisko. Stvarati znači sklanjati istinu bytka u bića. Tubitak se ne smije brkati s današnjim čovjekom, i nije ga moguće naći u postojećem čovjeku. Ovdje stajemo, za danas.

Sallisova je knjiga inspirativna a njeno objavljivanje mali datum. Tekst je priredio Damir Barbarić. A završit ćemo jednim Kabirovim stihom: Kreći se ka dobrim ljudima. Oni loši ljudi će te, čitaoče, pokvariti.

 

John Sallis: "Platonovo nasljeđe"
Preveo Davor Ljubimir

AGM, Zagreb, 2009.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –