John Williams : August

Nakon Stonera, romana izašlog u nakladi Frakture prošle godine, Johnu Williamsu ne treba posebne najave hrvatskom čitateljstvu. “Ponovno otkriće” romana koje knjižničari počinju slagati na police klasika američke književnosti osobito je rezonantno kada govorimo o Augustu (1972.), jedinom romanu koji je za autorova života kritika zapazila i nagradila američkom Nacionalnom nagradom za književnost 1973. godine. Prvi put u povijesti te nagrade dijelila su je dva pisca, Williams i postmodernist John Barth. Koliko je Williamsovo književno remek-djelo ostalo u sjeni, svjedoči i činjenica da se unatoč nagradi rasprodalo u svega 10 000 primjeraka. Za američko tržište, razočaravajuća brojka. 

August Williams John

No, možda su za roman o čuvenom rimskom caru koji je prema britanskom povjesničaru Edwardu Gibbonu udario temelje za tzv. Pax Romana, najdulje razdoblje ‘relativnog mira’ u povijesti Rimskog Carstva, sedamdesete godine prošlog stoljeća nudile manje plodno tlo za interpretacije i kritički interes nego danas. Barem u SAD-u. U protekla dva desetljeća, slabljenje političkog i ekonomskog utjecaja SAD-a u globalnim okvirima, nerijetke je ‘zloguke proroke’ javnog mnijenja navelo na usporedbu raspada Rimskog Carstva sa krizom američkog imperijalizma kojoj svjedočimo. U američkom kontekstu, interes za Rimsko Carstvo nerijetko ima politički podtekst u kojem se povlače paralele između carstva koje se smatra jednim od najuspješnijih i najdugovječnijih političkih projekata i na kojemu je zasnovana tzv. zapadna civilizacija i modernog američkog imperijalizma za koji si američki patrioti rado utvaraju da ima jednaki civilizacijski doseg. Ne čudi stoga što je tema Rimskog Carstva osobito popularna u filmskoj produkciji (Spartak, Kleopatra, Gladijator i brojni drugi), osobito u 50-im i 60-im godinama 20. stoljeća. 

S druge strane, u europskim književnostima, povijesni roman s temom starog Rima svoje predstavnike ima u klasicima kao što su Ja, Klaudije Roberta Gravesa (1934.), Hadrijanovi memoari Marguerite Yourcenar (1951.), a u novije vrijeme u romanima Roberta Harrisa (Pompeii iz 2003. i trilogija o Ciceronu koja je uslijedila). Williamsov August dolazi nakon ‘booma’ interesa za rimske teme u američkoj kinematografiji, u puno klasičnijem ruhu povijesnog romana/fikcije s čvrstom narativnom strukturom koji se može usporediti s ponajboljim povijesnim romanima nastalim unutar europskih nacionalnih književnosti. Inicijalna slaba recepcija romana u trenutku u kojem su postmodernistički eksperimenti i metafikcija pobuđivali najveći interes kritike (pa tako i roman za koji je Barth podijelio nagradu s Williamsom, Chimera) nadoknađena je ‘ponovnim otkrivanjem’ potencijala romana zasnovanih na povijesnim temama ili dokumentarnoj građi, koji bacaju novo svjetlo na problem činjenica i njihove fikcionalne obrade.

Pogotovo je u Augustu problematika povijesti i ‘činjenica’ na formalnoj razini romana besprijekorno izložena kroz odabir forme i načina na koji se konstruiraju pripovjedne perspektive. Tema romana je život Augusta, koji je Rimskim Carstvom vladao od 27. godine prije Krista do 19. godine nakon Krista, ispričana iz očišta njegovih suvremenika i bliskih prijatelja, kćeri i napose njegovog vlastitog. Odabir forme osobito je zanimljiv - Williams preuzima formu epistolarnog romana - romana u pismima, kroz koja imamo prilike pratiti korespondenciju zanimljivih ličnosti kao što su Gaj Cilnije Mecenat, Marko Agripa, Horacije, Ovidije, Kleopatra, Ciceron, kao i dnevničke zapise, rugalice, vojne zapovijedi vezane uz glavne točke Augustova života. Ovaj neobičan odabir književnog oblika proslavljenog u romantizmu pokazao se kao iznimno dobar izbor u pogledu istovremenog postavljanja i dekonstrukcije iluzije ‘vraćanja u povijest’ i prezentiranja iskustva za koje možemo povjerovati da je moguće. Naime, s obzirom na vremensku, jezičnu i kulturološku udaljenost čitatelja od svijeta starog Rima, lako se uhvatiti u zamku romantiziranja ili trivijaliziranja povijesne građe kroz postavljanje scene ‘kostimirane drame’ ili pak suhog nabrajanja činjenica.

Iako Williams ne ide tako daleko da bi se radilo o postmodernističkom preispisivanju žanra povijesnog romana, međuigra sadržaja, pripovjednih perspektiva i forme iznimno vješto čitatelja stavlja u ambivalentan odnos naspram ideje povijesne istine, pripovijedanja i životne povijesti. S jedne strane, izbor pisama i zabilježaka kao medija kroz koje cijela paleta likova progovara omogućuje eksperimentiranje sa stilom ovisno o pošiljatelju i osobi kojoj su bilješke namijenjene. U ovom pogledu čitatelj se lako može uživjeti u poziciju ‘arheologa’ koji prikuplja fragmente povijesne zbilje pri čemu sa svakim novim pismom ili zabilješkom neki dio slagalice sjeda na mjesto. S druge strane, upravo je raznolikost glasova i perspektiva ono što nas neprestano navodi na preispitivanje onoga što je rečeno i spoznaje o neproničnosti druge osobe - bila ona povijesna ličnost ili ne. Cjelovita istina ne postoji, osobito ne u knjigama, kao što će naposljetku zaključiti i glas konačnog pripovjedača, Augusta, koji koristi tuđe zapise ne bi li se podsjetio vlastita života dok za svoj ‘posthumni život’ ispisuje Djela božanskog Augusta “(...) sada mi se čini da je svim tim djelima zajedničko jedno: sve su to laži. (...) U njima nema neistina ni mnogo činjeničnih pogrešaka, ali ipak su laži.” (str. 311)

Stoner Williams John

August, isprva udaljen, viđen samo očima prijatelja, neprijatelja i drugih promatrača, u konačnom, trećem dijelu knjige napokon progovara svojim glasom o događajima ispričanima iz vanjske perspektive. U duhu poslovične rimske praktičnosti, u prvom dijelu knjige pisma su pisana uglavnom u neku svrhu, s pismima, zapovijedima i zapisima koji u sebi često sadrže ulog u događajnu strukturu. Uvođenjem glasa Julije, Augustove kćeri prognane zbog preljuba i izdaje na otok Pandateriu, otvaraju se pukotine koje nagrizaju rimsku praktičnost, perspektiva se temeljito izmiče u prostor privatnog, intimnog. Julija, koju je povijest upamtila samo kao preljubnicu koja je zbog izdaje prognana iz Rima i iz povijesti, piše za sebe, bez namjere da njen dnevnik netko pročita, a njene bilješke nisu tu za globalnu, veliku povijest, one su vrlo osobna ispovijest koja mapira bogat unutarnji svijet koji nam djeluje puno življe i autentičnije od bilješki o spletkama, vojnim strategijama ili čak filozofskom pogledu na Rim i rimsku kulturu. Julija oživljava i progovara u trenutku kada više nije pokretač radnje – njen glas daje komentar tek naknadno, kad je život za nju već završio, na isti način na koji povijest tek naknadno otkriva stranputice i alternativne jezike života kojemu više nemamo pristup. 

Kako se perspektive redaju, a Augustov život bliži kraju, priča dobiva konkretne, ‘trodimenzionalne’ konture. Naposljetku shvaćamo da je tema moći, vrijednosti i cijene bivanja ‘vladarom svijeta’ centralni oslonac priče čije su lice i naličje Julija, u svom zenitu uronjena u rimski život do srži, a naposljetku ravnodušna osoba koja se odrekla života i August, dijelom svoga bića suštinski odvojen i ravnodušan još od trenutka kada priča uistinu počinje, smrti svoga ujaka Julija Cezara nakon koje je njegov život krenuo putem s kojeg nema povratka. August i Julija, (čija je priča i samog Williamsa nagnala na početak rada na romanu) pričaju onaj dio priče koji je nemoguće iščitati iz korespondencije ‘znamenitih Rimljana’ - duboko osobnu cijenu igranja uloge na pozornici svijeta, virkanje kroz blago odškrinuta vrata neproničnosti onoga što sačinjava čovjeka i njegovu sudbinu. Zato je August mnogo više od povijesnog romana – nije to samo suvremeni komentar na temeljito istraženu povijest jednog davno izgubljenog svijeta, već i autentičan glas nekoga tko progovara o univerzalnim problemima čovjekove ‘bačenosti u svijet’. Možda se od starog Rima do danas promijenio jezik, običaji i vrijednosti, ali neke temeljne ljudske borbe ostaju iste. Situirane u kontekst jednog od najzanimljivijih razdoblja ljudske povijesti, one samo dobivaju na težini.

U ovom dijelu, brojni kritičari nisu mogli odoljeti usporedbi s romanima Stoner i Butcher’s Crossing, koji se bave daleko ‘nevažnijim’ likovima u bitno drukčijim kontekstima. No ispod svega onog konkretnog što oblikuje njihove autentično prikazane pripovjedne svjetove, i dalje se nalazi suštinska ljudska borba, čovjekov odnos prema sebi i drugima. Sredstva s kojima se ta borba artikulira su različita, a August je tu nesumnjivo Williamsov najkompleksniji i najvještije sastavljen projekt. Promišljen izbor forme omogućuje nam iznimno slojevit uvid u način na koji se sklapa priča, gdje se narativna linija plete i omata oko glavnih tema poput paukove mreže. Niti ispletene u jednom pismu razmotavaju se kroz niz materijala i zabilješki, dok se istovremeno polako otvaraju nove teme koje se naizgled zatvaraju nakon što se neki ključan događaj odigrao, a onda opet raspliću kasnije kada se na njih vraćaju glasovi iz različitih vremenskih perspektiva.

Neki od glasova progovaraju uslijed kaosa događaja, drugi im se vraćaju iz perspektive starca, osobe koja šalje materijale povjesničaru ili pak intimnih zabilješki u kojima se preispisuje vlastiti život. Isti događaj poprima različito značenje, vrijednost i kontekst ovisno o pripovjedaču, vremenskoj dimenziji, svrsi pisanja i pripovijedanja, kao i o namjeri. Stoga je i na sadržajnoj razini uvelike prisutna autoreferencijalnost na razini cjelokupnosti romana, poglavlja ili pisma u kojoj je pošiljatelj vrlo često svjestan efekta koje će njegove riječi izazvati, ili indirektno pak upućuje na pitanja poetike i konstrukcije teksta, uzore ili samu formu romana. Autoreferencijalnost samo doprinosi ‘historiografskoj kvaliteti’ teksta budući da upućuje na mehanizme njezinog stvaranja i izvanknjiževnu zbilju u kojoj možda postoji, ili je barem predočena, neka povijest ili istina.

Za ljubitelje historiografije i povijesne fikcije, osim plejade povijesnih likova i intriga koje same po sebi čine vrhunski povijesni narativ, ovakva slojevitost može samo doprinijeti užitku u tekstu. Glasovi koji progovaraju u Augustu ne libe se prosuđivati trenutni ili povijesni trenutak, graditi analogije i iznositi svoje vizije i slike života Rima i njegovog značenja. Ovi su dijelovi osobito zanimljivi i daju dodatnu puninu svijetu koji nam se počesto može učiniti kao kazališna igra. Od Cezarove vizije korumpiranog Rima izgrađenog na ratovima, brutalnosti i korupciji preko udivljenja i kasnijeg razočaranja učenjaka Nikole i Strabona koji dolaze u ‘centar svijeta’ do Julije koja vrlo rano otkriva raskorak između vlastitih filozofskih senzibiliteta i surove rimske pragmatičnosti, pa do Augusta koji će naposljetku pred smrt reći da mu pada na um “da odgovarajuće stanje čovjeka, što će reći stanje u kojemu je on najizvrsniji, možda ne čine blagostanje, mir i sklad koje (...) se trudio dati Rimu” (str. 331).

Taj je istodobno kompleksan, surov, pragmatičan i poetičan svijet Rima u Augustu briljantno prikazan u brojnim svojim ambivalencijama i paradoksima, istodobno začudan i blizak. Williamsova čarolija je u tome što u taj književni svijet možemo savršeno povjerovati, istodobno znajući da je sve to, kao uostalom i sama povijest, laž, bez da ostanemo uskraćeni za one rijetke istine ljudskog iskustva o kojima jedino književnost može nešto reći. 

John Williams

August

• Prijevod: Patricija Horvat
• Fraktura 10/2017.
• 384 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789532669015

Roman kojim je John Williams, autor kultnog 'Stonera', osvojio najznačajniju američku književnu nagradu National Book Award priča je o životu utemeljitelja Rimskoga Carstva Gaja Oktavijana, povijesti znanog kao August. U romanu Williams oživljava jedan od najuzbudljivijih djelića svjetske povijesti, sa svim njegovim ratovima i razdorima, najistaknutijim protagonistima, državnicima, umjetnicima i ratnicima.