John Williams : Stoner

John Williams: Stoner

Stoner Williams John

"Stoner“ je objavljen 1965., kritike su bile vrlo dobre, ali prodaja nikakva, mizerna, na internetu se spominje brojka od dvije tisuće primjeraka. U roku od godine dana roman je nestao iz knjižara, i zaronio u sjenu američke književnosti. U toj titanikovskoj tami ostao je gotovo četrdeset godina, sve do novog izdanja iz 2003., i onda još jednog iz 2006. godine s pogovorom Johna McGaherna. Danas je „Stoner“ američko i svjetsko otkriće, must read.

Sveukupno od smrti Johna Williamsa (1922.-1994.) prošle su već dvadeset i dvije godine; ubrzo će i stogodišnjica rođenja; a njegov roman prebacio je već pola stoljeća. No nikada Williams i „Stoner“ nisu bili toliko živi i prisutni u američkoj i svjetskoj književnosti kao što su sada.

Što se to u međuvremenu dogodilo? Zašto je „Stoner“ zaronio 1965. i izronio 2006.? Šezdesetih je Williamsov roman očito bio književni demode. Nije ni čudo. Koga je u vrijeme seksualne revolucije, desetljeću Freuda, Marxa i Beatlesa, mogla zanimati priča o životu jednog, ni po čemu osobitog profesora, prosječnog ali marljivog, s malograđanskom suprugom s kojom je cijeli život bio u nesretnom braku, i voljenom ljubavnicom koje se odrekao zbog profesure.

Sam Williams već na prvoj stranici ovako sažima život profesora Williama Stonera: „Stonerovi kolege, koji ga nisu osobito cijenili za života, danas ga rijetko spomenu; starijima je njegovo ime podsjetnik na svršetak koji ih sve očekuje, a mlađima tek zvuk koji ne budi u njima uspomene niti predstavlja identitet s kojim se mogu poistovjetiti, privatno ili poslovno.“

Dakle, već na prvoj stranici Williamsov roman bezglasno vrišti – „ne čitajte me!“ „Stoner je nitko!“ U vrijeme koje je slavilo promjene, Williams je pisao o mjenama. U vremenu koje je slavilo heroje, on je za junaka odabrao običnog čovjeka. U vrijeme koje je fetišiziralo mladost i brzo izgaranje, iznad svega bunt, Williams je pisao o starenju i polakom sagorijevanju, istrajavanju i posvećivanju… Mogli bi tako unedogled, no jasno je: iako je izašao šezdesetih „Stoner“ nije bio roman šezdesetih. On u šezdesetima nije ni podstanar. Kritika je očito prepoznala da se radi o dobrom i značajnom romanu, ali ljudi nisu marili za njega, nisu se mogli prepoznati u njemu; niti su mogli prepoznati svoj svijet u njemu.

Danas je sve drugačije. „Stoner“ je prihvaćen poput siročića šezdesetih. Nekad odbačen, danas prigrljen. Roman s aureolom zaboravljenog i zametnutog remek-djela. Roman koji nas uvjerava u romantični ideal umjetnosti koja će, zaboravljena na smetlištu, zagubljena u podrumskim arhivama, prije ili kasnije propupati, bez kiše, bez svjetla, bez skrbi i pažnje – samo snagom svoje izuzetnosti, koja ne dopušta da bude zaboravljena, zametnuta, nepropupala.

I naravno, „Stoner“ se danas očito obraća publici koja se u njemu prepoznaje; koja u njegovom svijetu prepoznaje svoj vlastiti svijet. U čemu leži ta novootkrivena magija „Stonera“ možda je najbolje opisao Tom Hanks, jedan iz dugog špalira fanova, rekavši: „To je jednostavno roman o tipu koji ode na fakultet i postane predavač. Ali ujedno i jedna od najvjerojatnijih knjiga na koje ćete ikada naići.“

Pišući, naime, o jednom naizgled običnom životu Williams je uspio zapisati – čitav život; ne samo u biografskom smislu određenog životopisa, već i u totalu života kao takvog. Današnje vrijeme otvoreno je za takve ideje. Još od „Seinfelda“ ideja „ničega“ i narativa „o ničemu“ izrazito je privlačna. Seinfeld i suradnici su ideju sitcoma „o ničemu“ koristili za humorističnu seriju o neoženjenim i neudatim sredovječnim njujorčanima kojima se u životu „ne događa ništa“ – ali im se zapravo događa život. Nema brakova, ne čuje se tapkanje malih nožica, ali je zato tu vječna mladost u vječnoj sredovječnosti.

Ako „Stonera“ gledamo kao roman „o ničemu“ Williamsova taktika je malo drugačija. Početak nas vodi na krivi trag. Ispod mirne površine kriju se velike strasti. A najveći romantični uzleti nisu u oslobađanju, nego u odricanju i istrajavanju. To je dakako samo osnovni kroki. Williams postavlja nekoliko razina romana. Prije svega odlično portretira brak, začet u vremenu prije Kinseya izvještaja o seksualnom životu Amerikanaca, i obilježen seksualnom i bračnom frustracijom. U tom smislu izvanredan je i lik Stonerove supruge, za koju u svom već znamenitom pogovoru književnik John McGahern kaže da njen tip buržujske supruge nikada nije tako nemilosrdno razotkriven kao ovdje.

Gospođa Stoner je odgajana da bude ženica, dražesna supruga, kućanica i statusni simbol svog supruga. S jedne strane njen odgoj je „po namjeri prohibitivan“, s druge „gotovo u cijelosti seksualan“. Williams odlično primjećuje to proturječje, tu napetost. Od buržujske žene traži se da bude vječno dijete, i da ujedno bude na potpunoj seksualnoj usluzi suprugu. Stonera isprva privlači ta izgubljenost, ali naposljetku bipolarna programiranost supruge uništava brak, već od prvih bračnih noći, kada Stoner osjeća „čvrsti otpor njezina tijela“, ali istodobno i „snagu volje kojom otklanja taj otpor“.

Na kraju, „promašeni život“ profesora Stonera prelama se kroz propušteno bračno partnerstvo sa suprugom, i odbačenu ljubav s ljubavnicom. No iza Stonera i njegova „promašenog života“ ostaju dva još promašenija i tragičnija života: onaj supruge, i onaj ljubavnice. Štoviše, kada bi trebali procijeniti tko je bio u pravu u prosudbi „Stonera“, šezdesete ili naše vrijeme, možda bi se u mnogočemu mogli prikloniti šezdesetima. Ali u jednoj stvari šezdesete su podbacile. Možda i nije problem što nisu prepoznale Stonera, ali je svakako problem što nisu prepoznale lik njegove supruge, a djelomice i lik njegove ljubavnice.

John Williams

Stoner

• Prijevod: Patricija Vodopija
• Fraktura 03/2016.
• 288 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532666960

William Stoner nije junak na kakve smo navikli i koje je lako reklamirati. Nije najhrabriji, ni najbolji  u svome poslu, nije najuspješniji, ni najsretniji, a opet – ljudski život teško da se može proživjeti hrabrije, punije, sretnije i bolje od onoga kako je živio Stoner. "Stoner" je iznimna knjiga o naizgled nimalo iznimnom čovjeku.