Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 29.03.2010.

Joseph Campbell : Junak s tisuću lica

Karol Kerenyi, znameniti mađarski mitolog i historiograf religija pisao je povodom "Josipa i njegove braće" piscu Thomasu Mannu. U prvom pismu iznio je ideju o "mračnom", "vučjem" Apolonu, ideju koja se piscu odmah svidjela. Mann mu je odgovorio kako je oduvijek uviđao veze između duha i smrti, zapravo onostranosti, distance i spoznaje, osobito spoznaje da je ovaj život potrebno izliječiti od života.

Kerenyi se liječio od života skupa s Belom Hamvasem, koji u opisu svoga drugara nije štedio pera. Pripada, piše Hamvas, ljudima koji iz stijene iz koje su načinjeni nisu do kraja isklesani. Sama težina, nagnuta nad dubine u koje se ne usuđuje stropoštati. Visi iznad njih, nije ga lijepo ni pogledati. "Užasno zna sve i zato se ubija otrovima i narkotiziranim kompromisima."

Jednom su Hamvas i Kerenyi skupa putovali. Prije toga su se družili ali se među njima nije razvio dublji odnos. Pogani Hamvas kaže za Kerenya, bio je kao životinja koja se ne da pomilovati. Pripada uplašenima.  Slab je pa se boji. Ta bojazan od života uvjetovala je potrebu znati odgovore na sva pitanja. I bio je iskren jedino kad spava. Zašto, pita se Hamvas, nije mogao spavati i po danu?

Joseph Campbell već je predstavljen našem čitateljstvu knjigom "Moć mita" (Hlad i sinovi, Zagreb, 2001), a radi se o mitologu i komparatistu religija rođenom u New Yorku 1904., školovao se u Parizu i Münchenu, pet godina je živio u šumi i bavio se svojim istraživanjima. Prvi objavljeni rad bio mu je "A Skeleton Key to Finnegan"s Wake", posvećen Joyceu, koji je, kao i spomenuti Mann, prilično utjecao na njegove ideje. Njegovo sljedeće djelo je proslavljeni rad "Heroj s tisuću lica", objavljen 1949. Objavio je još i "The Masks of God", " The Flight of the Wild Gander", " The Mythic Image"...

Knjiga "Moć mita" transkript je televizijskog serijala kojeg je radio s Billom Myersom, i radi se o populariziranju ideje da je ispod površine naših života moguće pronaći mitski obrazac. Stephen Dedalus i Uliks. U psihologiji se slično intoniranim istraživanjima bavio James Hillman, čija je studija " The Soul"s Code: In Search of Character and Calling" obilježena nastojanjima svođenja mitologije na ključ i obrazac samospoznaje. Zbog tog je elementa, vjerojatno, Cammile Paglia prezirala Campbella, optuživši ga za slatkastost.

Ali Campbell je imao dobro uporište u spisateljskom svijetu, voljeli su ga pisci i rokeri (Dylan i Morrison, npr.), i njegova je knjiga dobar vodič kroz mitologije raznih naroda, od američkih Indijanaca do Eskima. Povremeno doduše u njegovu tonu jest iritantan američki pozitivizam po kojemu kao da će biti sve u redu, samo ako se u sebe zadubimo dovoljno duboko, kao što su mu i analogije možda preuklopljive, nešto kao onaj lopovski univerzalni ključ za sve vrste brava, ali, s druge strane, isti taj stil moguće je doživjeti i u bodrom ključu koji daleko nadilazi knjige samopomoći, što je šifra za čitanje koju kod Campbella ne bi trebalo zanemariti.

Matrica je to po kojoj se sve što nam se događa ima u pozadini mitski kliše, sa ujevićevskim štihom "ne boj se nisi sam/ima i drugih nego ti...", i onda to obično bude neka junačina iz epa ili tragedije, jaka kao vol i prepredena kao lisica. On bez sumnje puno duguje psihoanalizi kao i dubinskoj psihologiji Carla Gustava Junga, koji je duhovni otac, da ne kažemo junak Campbellova tisućostranog pristupa dubinama ljudske psihe, odnosno njihovu literarnom pandanu ostvarenom u mitovima. 

Naslovi poglavlja govore dovoljno sami za sebe: Junakova pustolovina: 1. Odlazak, 2.Inicijacija, 3. Povratak; i ovaj prvi dio knjige mogao bi biti najzanimljiviji ljudima koji su si, kad već nikoga nema, odlučili sami pomoći. Mitološki su obrasci zaista dovoljno gipki da ih svatko doživi, svedene na bit, kao opis svojih junačkih borbi i dvojbi iz adolescencije, kada smo svi čupali repu, ali repu iščupati nismo mogli. Ovdje Campbell fino objašnjava i zašto: jer, uglavnom, nismo imali hrabrosti potrebne za odrastanje, odnosno otiskivanje iz doma.

I drugi su istraživači, poglavito ovi što ih zovemo psihonautima, poput npr. Wilhelma Reicha, smatrali kako današnji čovjek duhovno sazrijeva negdje do dvanaeste godine života, i onda zaleđen i kultiviran čeka smrt. Stare su civilizacije u svojim mitovima kroz priče o istaknutim pojedinicima forsirale upravo ovaj moment kada se prekida pupčana vrpca između problematične, neuklopljive jedinke i zajednice.

Drugi dio knjige identične mijene prati na makrorazini, i pokazuje povezanost pojedinca sa širim kontekstom; sve što se događa junaku dio je općenitijih kozmogonijskih zakona i pojava. Mit je tu široko platno putem kojega je moguće vidjeti kako propasti junaka svoju nužnost imaju u glomaznijim propastima svjetova, kao što se i njihova uskrsnuća temelje na kozmičkim bingom znanim kao ponavljanja rođenja.

No, tko je junak? "Junak je čovjek koji je samostalno postigao pokornost". Kao što su Jung pa i sam Campbell apostrofirali Nietzschea, koji pripada armadi prethodnika dubinske psihologije, ničeanski amor fati nije puko podnošenje sudbine, nego, na izvjestan način, njeno osvajanje pronicanjem neumitnosti životnog tijeka te mirenjem s tom gorkom činjenicom u rijetkim slučajevima osviještenosti. Kombinacijom primjera iz mitova raznih naroda te svojih tumačenja istih Campbell postiže priličnu protočnost građe.

Piše kao pisac, i s tim u vezi je zanimljiv njegov naputak koji se tiče upravo čitanja. U knjizi "Moć mita" savjetuje da čitamo prave knjige, one koje su napisali pravi ljudi (što god to značilo). Campbell kaže kako će posljedica biti da će se naš duh uzdići do nivoa duha ljudi koji su ih pisali. Počet će nas prožimati nekakvo fino, lagano ushićenje, što je raspoloženje koje će utjecati na naš kompletni život. Onda je dobro pročitati sve što je napisao pisac koji nas tako uznese, pa preći na pisce koje je volio. 

Za Campbella je čitanje vrhunska samoizgrađujuća aktivnost, kao što je bila Henryu Milleru, koji ima slične naputke o čitanju, ili Johnu Cowperu Powysu, koji je pedesetak godina ranije gotovo identičnim riječima opisao ovo putovanje nad putovanjima. To je ideja kalemljenja, ugrađivanja u svoju senzibilnost vizure i taktike drugih ljudi. Sličnu stvar Campbell radi i s mitovima, kao što spomenuti Hillman u svojoj studiji navodi primjere iz života "ostvarenih" umjetnika, glumaca, pjevača, kompozitora, koji kod njega imaju status mitoloških junaka.

Kvaka je u slijeđenju svoga daimona, svoga genija, do kojeg se iz uskih uzusa svakodnevice probija "učenjem", u Campbellovu slučaju povezivanjem tkanja od kojih su sazdani mitovi s nitima koje određuju naš život. U oba je slučaja razboj isti. Danas ta ideja ponavljanja kozmogonijskog na individualnoj razini nije posebno na cijeni, promijenila su se vremena a očište je otišlo u vode mikroskopije, pa Campbellova knjiga izgleda kao golema tapiserija iz minulih epoha, kojoj je mjesto u muzeju. Kao i mitovima. Ali Campbell je toliko gorljiv i tako vedro raspoložen da će vas lako ponijeti.

Vjerojatno je imao ambiciju napisati klasično djelo, poput Frazerove "Zlatne grane", no on je jednostavno prezaigran, prezabavan pisac da bi bio klasičar u klasičnom smislu te riječi. Njega metafore opiju, udare ga gdje treba, i njegovi su opisi tegoba odrastanja gotovo odreda dionizijski intonirani, što je izazvalo komentare o slatkastosti njegovih interpretacija.

A čovjek je samo vjerovao da postoji izlaz iz lavirinta. Da su mape u mitovima. I onda o tome napisao gotovo pop knjigu.


Joseph Campbell : Junak s tisuću lica
Preveo Vladimir Cvetković Sever

Jesenski i Turk, Zagreb, 2009.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –