Josip Mlakić : Ljudi koji su sadili drveće

Josip Mlakić još od svoga prvog romana "Kad magle stanu " funkcionira kao ozbiljan pisac prepoznatljivog i kultivi­ranog stila i te­matike kojom se bavi u svo­jim romanima i zbirkama pri­ča. Nakon što je na neki način zaokružio, premda sigurno ne i do kraja ispisao, svoj pri­povjedni opus koji tematizira rat u Bosni, Mlakić je svo­jim prošlim romanom, "Tragom zmijske košuljice", načinio vremenski odmak, pozabavivši se bosanskom pro­šlošću i posudivši glas fojničkoga fratra koji je bilježio i doživljavao tuđe i vlastite priče.

Bez obzira koji narati­vni registar odabrao i kojom se pripovje­dnom vizurom poslužio, Mlakić je svaki put iskazao do­sljednost, uvjerljivost i veliki pripovjedački talent. Njegov novi roman "Ljudi koji su sadili drveće", za ko­ji vrijede svi do sada nabroja­ni epiteti i pohvale, ako ne i još koji više, uklapa se u kon­tekst tzv. postratne proze ko­ja tematizira svijet ratnih ve­terana, razočaranih branite­lja i njihova života koji zapravo to više i nije, u vremenima nakon što su zašutjeli minobacači, a vojne pozicije se zamijenile mirnodopskima.

Roman je smješten u ne­imenovani grad na bosanskohercegovačko-hrvatskoj granici koji bi trebao biti fikcija, ali posjedu­je dovoljno elemenata da u njemu lako prepoznajemo fragmente mnogih gradova koji su prošli istu sudbinu. Stavljanjem naglaska na svakodnevicu nekadašnjih rat­nih drugova, Mlakić sugesti­vnom i sjajno intoniranom atmosferom uobličava sve njihove samoće, anksiozno­sti, PTSP-ove, fizičke i psihi­čke posljedice.

Šestorica ra­tnih veterana, povremeno okupljenih oko zajedničke točke koju čini kafić Magnum, gomila svoje fizičke i psihičke boli, doslovno i metaforički se ubijaju. Sve je u ovom romanu na mjestu, čak i kontrast između naslovnog motiva sađenja drveća i ždralova kojima priča završava. Vještina pripovijedanja i du­binsko promišljanje rezulti­rali su odličnim romanom.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )