Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 18.04.2006.

Josip Mlakić : U sredini u kojoj živim više se ni Godot ne čeka

Još od kada je Josip Mlakić 2000. godine objavio "Kad magle stanu", bilo je jasno da se od njegove literature može puno očekivati. Napisao je neke od najboljih knjiga o ovom posljednjem ratu, a među njih se ubraja i roman "Psi i klaunovi", koji mu je upravo objavio V.B.Z. Tim romanom oslikava predratnu atmosferu psihoze u Bosni i Hercegovini, ono vrijeme kada se zlo uvuklo u ljude, kada su se počeli dijeli na 'naše' i 'njihove' i kada je postajalo jasno da više nema nazad. Dakle, tematski "Psi i klaunovi" prethode Mlakićevim ranijim romanima.

Barbara Matejčić : "Kad magle stanu", "Živi i mrtvi" i "Psi i klaunovi" zapravo tvore tematsku cjelinu. Smatrate li ih trilogijom? Ili taj ciklus još nije završen?

Josip Mlakić : Da, ova tri romana uistinu tvore jednu cjelinu. To je zasada trilogija. Planirao sam još jedan roman kojim bih zatvorio cijeli ciklus i već duže vrijeme radim na njemu. "Psi i klaunovi" su tu upali pomalo neplanirano, pošto u tom završnom romanu (radni naslov mu je "Skica u ledu") nisam uspijevao na pravi način prikazati taj predratni kaos. Međutim, taj završni roman mi stalno nekako izmiče, mada je narastao na preko stotinu kartica. U nekakvim stankama između rada na njemu nastala su već dva romana: "Psi i klaunovi" i "Čuvari mostova", a i trenutno radim na nečemu sasvim drugom, na jednom romanu, krimiću, čija se radnja događa u Bosni u prvoj polovici 18. stoljeća, a planiram ga dovršiti narednih mjeseci. Nadam se da iza ovoga konačno slijedi rad na romanu "Skica u ledu".

Iako pišete o počecima rata u Bosni i Hercegovini u "Psima i klaunovima", ne ulazite u uzroke koji su do rata doveli. Lik iz jedne Vaše prijašnje priče reći će da su svi ratovi isti. Je li to razlog zbog kojeg Vas, kao pripovjedača, ne zanimaju uzroci rata?

Nije, nema posebnih razloga za tako nešto. To je tako samo po sebi, čini mi se. Stvar je mnogo jednostavnija: bojim se da literatura nije baš pogodan medij za tako što. Probajte zamisliti roman u kojem bi netko pokušao detektirati uzroke rata na prostorima bivše Jugoslavije. To bi bila sigurno jedna jako dosadna i površna knjižurina, puna relativiziranja i mistifikacija. To je tek idealna tema za BBC-jeve dokumentarce. Mislim da u svjetskoj književnosti ne postoji kvalitetno književno djelo koje se bavi isključivo nečim sličnim. U genijalnom Marinkovićevom "Kiklopu", primjerice, od svih uzroka i posljedica, za pojedinca se višestruko važnijim pokaže recimo vrsta i osobine piva.

U filmovi i romanima često se ratu u Bosni i Hercegovini suprotstavljaju harmonični međunacionalni odnosi prije rata. Tako i Vi u "Psima i klaunovima" pišete: "Prije se nije znalo što je čije, osim crkava i džamija. A sada je sve bilo muslimansko ili hrvatsko". Je li stvarno bilo tako ili su kasnija naopaka vremena idealizirala ona ranije?

Ne bih rekao da tu postoji neko pretjerano idealiziranje, više se intervencijama naknadne pameti pokušava na to vrijeme baciti neko drugo svjetlo, u smislu da se u tom vremenu traže uzroci onoga što se kasnije dogodilo. Ti odnosi su uistinu bili harmonični. Pokušat ću to pojasniti na vlastitom primjeru: odrastao sam u selu, za bosanske prilike prilično velikom, u kojem je živjela tek šačica Hrvata. Primjerice, ja sam bio jedini Hrvat u razredu od tridesetak učenika. Znači, selo iz mog romana "Psi i klaunovi" nije nikakva fikcija. Međutim, nikada nisam imao osjećaj da sam u toj sredini po bilo čemu inferioran u odnosu na druge. To nije bila nekakva manjinska pozicija u smislu u kojem se ona danas shvaća, čak naprotiv, mada to izgleda pomalo paradoksalno. Isto vrijedi i za obratne slučajeve, za Bošnjake koji su živjeli u većinski hrvatskim naseljima. Baš u sličnim sredinama ljudi su jedni o drugima znali najviše. Jedno od najtragičnijih nasljeđa posljednjeg rata je upravo to što su takve istinske oaze suživota brutalno uništene. I baš tu, u tim nekakvim manjinskim oazama, da ih tako nazovem, dogodili su se neki od najstrašnijih zločina tijekom rata. Ne samo da su uništene takve sredine, već je zauvijek, čini mi se, uništena i ideja o nečemu sličnom.

Koliko je od te predratne psihoze koju opisujete u "Psima i klaunovima" još uvijek prisutno u sredini u kojoj živite?

Te predratne psihoze više nema, niti bilo kakve druge psihoze. Iz jednostavnog razloga što ne može postojati psihoza u sredinama gdje više nitko ništa ne očekuje. Ovdje se više ni Godot ne čeka. A ta letargija, čini mi se, teža je i mučnija, čak i od psihoze iščekivanja. To sam na neki način i pokušao prikazati u 'Psima i klaunovima', igrajući se miješanjem tragičnog i komičnog.

Zbog čega ste priču odlučili ispričati iz vizure dječaka? Je li "jednostavnije" sagledati događaje očima nekoga tko je dovoljno mlad da jedino želi pripadati, parafraza iz knjige, "rock and roll naciji"?

Prva pomisao koja se dobije vezana uz dječaka-pripovjedača je nekakav infantilni diskurs, ali ja na to uistinu nisam išao i vjerujem da se to u romanu ne potencira previše, bar mi je to bila namjera. Više je razloga zašto je to dječak: kao prvo, ja pokušavam u romanu prikazati jedno zaista fascinantno vrijeme, i sada, kada pogledam unatrag, čini mi se da je to najzanimljiviji i najčudniji period kroz koji smo prošli. To je vrijeme vakuma, kada se sve staro preko noći urušilo, a da na to mjesto nije nastupilo ništa novo. Tako da moji likovi lutaju, sudaraju se, umiru u tom vakumu. Taj period je užasno crno-bijel, binaran u pravom smislu riječi, tako da se ne bi puno promijenilo u mojoj priči bez obzira tko bio pripovjedač. A s dječakom, kojemu je crno-bijelo poimanje stvari prirodno, postiže se na uvjerljivosti i vjerodostojnosti. To je možda ključni razlog.

A taj pripovjedač, bar u prvom dijelu kada nastaje razdor, nije mogao biti nitko od rockera, jer sam želio malo ironizirati jedan smiješan mit o rokerima, o rock and roll naciji, koji se stidljivo pojavio početkom devedesetih, a obično je išao u paketu s onima da se rat svede na sukob na relaciji urbano-ruralno ili papci-raja, i koji se srušio kao i većina drugih.

Možete li reći nešto o Vašem odnosu prema povijesti? Rekla bih da ona za Vas svakako nije "učiteljica života", a nije ni niz slučajnosti, već se ciklički ponavlja, u "Živima i mrtvima", primjerice.

Nemam neki poseban odnos niti stav prema povijesti, niti se puno zamaram s njom. Čak niti s tom tezom o cikličnom ponavljanju povijesti. U "Živima i mrtvima" sam na neki način želio prikazati da su ta ponavljanja privid koji stvara banalnost i predvidljivost zla. Ono se ciklički ponavlja, a ne povijest, i to po jako banalnim i stereotipnim matricama.

U bosanskohercegovačkoj književnosti nema povijesnih romana, bar ne značajnih, što je po meni jedna jako bitna i dobra stvar. Naravno, treba pripomenuti, da Andrić i Selimović ni po čemu ne spadaju u ovu kategoriju, oni su povijesni pisci u onoj mjeri u kojoj je, na primjer, Houellebecq SF pisac. Volim andrićevski odnos prema povijesti, onu finu zluradost i ironiju kojom on, na primjer, u "Travničkoj hronici" piše o spjevu o Aleksandru Makedonskom koji piše francuski konzul.

Iako ste počeli pisati prije rata, kritika Vas je tretirala kao pisca koji je "izniknuo" iz rata. Koliko Vas je rat, osim tematski, odredio kao pisca?

Rat je neke stvari jako ubrzao. Međutim, ne postaje se pisac ni po čemu, osim možda pisac jedne ili eventualno dvije knjige. Ne postoji u svjetskoj književnosti bolji primjer za ovo od Babelja, od kojeg rat nije stvorio pisca, jer je on pisao i prije oktobarske revolucije, ali je neke stvari ubrzao i stvorio od Babelja nezaobilazno ime svjetske književnosti dvadesetog stoljeća. Dovoljno je usporediti ono što je pisao prije i poslije, da se vidi koliko su dramatična zbivanja u Rusiji ubrzala sazrijevanje Babelja kao pisca. Za toliki napredak u književnom stvaralaštvu piscu bi, bar onome Babeljeva ranga, u nekim normalnim okolnostima trebala desetljeća.

Zbog čega ste se libili autobiografskih zapisa i odlučili iskustvo rata transformirati u fikcionalne teme romana? I "Kad magle stanu" su zapravo pseudobiografske.

Ako postoji književni žanr koji ne volim, onda je to epistolarna književnost, a pogotovo autobiografski zapisi dnevničkog tipa, mada su neke od najboljih stranica književnosti 20. stoljeća napisane upravo u ovoj maniri. Tu prije svega mislim na Gombrowitza. Ili, u hrvatskim okvirima, na sjajni Cvetnićev "Kratki izlet". A i trenutno čitam knjigu dnevničkih zapisa "Životni krug" fra Ljube Hrgića, bosanskog franjevca i pisca, koja za mene predstavlja pravo otkriće.

Možda se u tom mom animozitetu krije odgovor na to pitanje. Naravno, postoji tu još niz razloga, a najvažniji je, čini mi se, taj što je u sličnoj literaturi jako teško izbjeći pretencioznost i subjektivnost.

( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –