Jurica Pavičić : Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja
Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja
„Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja“ Jurice Pavičića zbirka je dvanaest filmskopovijesnih i interpretativnih eseja na temu dvanaestoro kanonskih hrvatskih filmova iz razdoblja pod 1945. do 1990. Tekstovi su originalno pisani kao nastavna pomoć studentima kolegija Povijesti hrvatskog filma na dva splitska fakulteta – Umjetničkoj akademiji i Filozofskom fakultetu.
Svaki esej ima dva dijela. U prvome se predstavlja njegov autor, povijest produkcije, recepcija filma kod gledatelja i kritike, te status filma u kasnijim razdobljima. Drugi dio eseja je interpretativni. Svaki film nastoji se interpretirati u filmsko-povijesnom, opće povijesnom, i ideološkom smislu. Odabirom predstavljenih filmova pokrivaju se ključni autori (Golik, Bauer, Tanhofer, Bulajić, Mimica, Berković, Babaja, Papić, Grlić, Tadić), neki od ključnih filmova („Ne okreći se sine“, „Vlak bez voznog reda“, „H-8…“, „Tri Ane“, „Prometej s otoka Viševice“, „Breza“, „Rondo“, „Samo jednom se ljubi“, „Treći ključ“), ključni poetički modeli (od poslijeratnog socrealizma, preko klasičnog narativnog stila, modernizma, praške škole, do žanrovskog postmodernizma) – te prije svega filmovi koji ilustriraju ključna povijesna razdoblja i ključne povijesne tendencije, društvene, ekonomske, političke, ideološke.
Izbor je arbitraran. U njemu nema Tomislava Radića i „Žive istine“ (jer je, prema riječima autora, taj film „slabo ostario“). Nema ni Antuna Vrdoljaka i njegovih partizanskih filmova (uz objašnjene da ako ih se politički odrekao njihov autor, onda ih se i odriče autor zbirke). A niti Branka Belana i „Koncerta“ – jer autor „o tom filmu nije imao što reći a što nije već analizirano u slavnoj studiji Hrvoja Turkovića“. U nacionalnom pak smislu izbor je inkluzivan, uključuje i naslove koji ne pripadaju hrvatskoj kinematografiji („Tri Ane“, te „Uzavreli grad“, film koji se tematizira u paru s „Vlakom bez voznog reda“), filmove koji su nastali u ne-hrvatskim republičkim produkcijama, ali su ih radili autori iz Hrvatske, ili su tematski vezani uz Hrvatsku.
Također, u povijesnom smislu sedam filmova u cijelosti ili djelomično tematiziraju određene povijesne događaje ili određeno povijesno razdoblje. „Banović Strahinja“ pokriva srednji vijek, „Breza“ predratno razdoblje, „Ne okreći se sine“ ratne godine, „Vlak bez voznog reda“, „Lisice“, „Prometej s otoka Viševice“ i „Samo jednom se ljubi“ poratne godine, a šest filmova se bavi suvremenošću – „Plavi 9“, „H…8“ i „Tri Ane“ pedesetim godinama, „Prometej s otoka Viševice“ i „Rondo“ šezdesetima, te „Treći ključ“ osamdesetima.
„Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja“ druga je „filmska“ knjiga Jurice Pavičića, književnika, scenariste, kolumniste, filmskog kritičara i filmskog povjesničara. U „Postjugoslavenskom filmu“, kapitalnoj sintezi povijesti postjugoslavenskih kinematografija, Pavičić je kroz filmske slike pratio raspad Jugoslavije, vrijeme tranzicije i nastajanje novih ideoloških paradigmi. Metodološki raster koji je postavio bio je proizvoljan. On nije pokrivao niti sve, niti najbolje postyu filmove, već samo one koji su na sebe preuzimali ulogu povijesnih narativa. Povijest filma poslužila je kao prizma za prelamanje opće povijesti.
„Klasici hrvatskog filma“ metodološki su mnogo jednostavniji, neambiciozniji. Niti su sabrani tekstovi primarno pisani za knjigu, niti zbirka ima dubinske i sveobuhvatne filmsko-povijesne aspiracije. No kao i kod „Postjugoslavenskog filma“ u zbirci se kroz dvanaest eseja prelama i povijest hrvatskog filma, i još važnije, poslijeratna jugoslavenska i hrvatska povijest, njeni društveni i povijesni procesi, ideološke paradigme, ekonomski i socijalni fenomeni.
U „Plavom 9“ tematizira se pitanje pomirbe između „čekića i lopte“, službene ideologije rada i pojave potrošačkog hedonizma; „Ne okreći se sine“ priča je o poslijeratnom „rođenju građanina“; u „Vlaku bez voznog reda“ i „Uzavrelom gradu“ tematizira se poslijeratni socijalni inženjering, industrijalizacija i modernizacija, te popratno „slamanje patrijarhata“ i „protofeminizam“; „Prometej s otoka Viševice“ je „autobiografija komunizma“; „Breza“ slika našeg primitivizma; „Lisice“ preobrazba grčke u „dinarsku“ tragediju; „Samo se jednom ljubi“ povratak u prve tri minute titoističkog svemira; „Treći ključ“ žanrovska tematizacija korupcije…
Zapravo, kroz dvanaest eseja Pavičić ispisuje vlastitu, autorsku poslijeratnu povijest. Autorskim izborom filmova sažima se povijest hrvatskog filma, a njihovim esejističkim interpretacijama sažima se povijest hrvatskog društva: od tabua 1948.-e do posttitovskog društva, od industrijalizacije do turizma, od tradicionalnog patrijarhata do protofeminizma, od urbane paradigme do ruralne paradigme… Linija koja se pak kao fini metanarativ provlači kroz čitavu knjigu priča je o slavi i bijedi građanskog morala.
Kao i kod „Postjugoslavenskog filma“ u zbirci se kroz dvanaest eseja prelama i povijest hrvatskog filma, i još važnije, poslijeratna jugoslavenska i hrvatska povijest, njeni društveni i povijesni procesi, ideološke paradigme, ekonomski i socijalni fenomeni.
Priča o građanstvu započinje već u ratnim godinama, s Bauerovim filmom „Ne okreći se sine“, snimljenim 1956. godine, ali smještenim u primordijalnu povijesnu juhu Drugog svjetskog rata iz koje će se – prema Pavičićevoj interpretaciji Bauera – dogoditi „rođenje građanina“. Ono što pokreće Bauerove likove su „starinski nazori“ i „dobar kućni odgoj“; prevedeno, „temeljna građanska etika“. Prema Pavičiću, slična temeljna građanska etika nalazi se u središtu većine Bauerovih filmova („Tri Ane“, „Samo ljudi“, „Zimovanje u Jakosfeldu“). „Svi Bauerovi heroji u jednom su slični: u stravičnom metežu južnoslavenske povijesti i društva teže svoje putanje ne podređivati nacrtu viših povijesnih i ideoloških imperativa, nego obrascima dužnoga ponašanja časnog i doličnog građanstva“!
Reklo bi se, iz primordijalne ratne juhe, iz „meteža južnoslavenske povijesti“, rodio se građanin kao etička mjera i vodilja povijesti. U „Ne okreći se sine“ otac Dobrić pozvati će se pred sinom ustašom, koji je izdao prijatelja, na svoje „starinske nazore“. U „Tri Ane“ profesor Mandić će supruzi kazati “pedeset godina me znaš. Jesam li ikom ikad nešto ukrao?” Građanin je rođen. Historija je završila. Ili možda ipak ne. Građanska klasa koju je iz filmskog blata stvarao Bauer neće biti ta koja će svojim etičkim stavom obilježiti poslijeratnu povijest.
U filmu Rajka Grlića „Samo jednom se ljubi“, snimljenom 1981. a smještenom u prve poratne godine, umjesto građanske klase pojavljuje se „nova klasa“, kako je Đilas nazvao buržujski životni stil revolucionarne elite. Buržujska klasa se prilagođava pobjednicima, s njima stupa u obiteljske veze, podučava ih tenisu i drugim buržujskim statusnim simbolima, a „dolično građanstvo“, ako je ikada i postojalo, nestaje s povijesne pozornice.
Četrdeset godina kasnije, u posttitovskim osamdesetima, „pitanje grijeha” hrvatske srednje klase, odnosno pitanje direktne ili indirektne korupcije postaje kulturni problem prvog reda. „Treći ključ“ Zorana Tadića, snimljen dvije godine nakon Grlićeva „Samo jednom se ljubi“ korupciju građanske klase predstavlja kroz žanrovske modele fantastike, horora i trilera. I najednom, krug je zatvoren. Bauerovo „dolično građanstvo“ četrdeset godina kasnije ogrezlo je u licemjerstvu i korupciji, a promjene s kraja osamdesetih dočekati će lišeno svojih temeljnih etičkih i društvenih atributa.
Malo duže smo se zadržali na pitanju građanstva – jednoj od Pavičićevih omiljenih literarnih i kolumnističkih tema – kako bi ilustrirali interpretativna grananja pojedinih eseja i njihovo međusobno prožimanje. Jer „Klasici hrvatskog filma“ mnogo su više od onoga što se čine na prvi pogled. Pavičić kreće od lapidarnog, kanonskog izbora deset autora i dvanaest filmova, no svakim esejom duboko zasijeca u dominantne filmske stilove i tematske mijene hrvatskog filma, i još dublje u povijesne, društvene i ekonomske fenomene hrvatskog društva, ispisujući izvanredne ekskurse na temu turizma, legitmiteta vlasti, ili etičkih atributa građanstva.
Najkraće, „Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja“ kapitalan su doprinos hrvatskoj filmskoj historiografiji.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja
- Hrvatski filmski savez 03/2017.
- 303 str., meki uvez
- ISBN 9789537033545
Ograničivši se na cjelovečernji igrani film i razdoblje 1945-1990. − koje najčešće nazivamo jugoslavenskim, a bez namjere da se buduća zbirka tih ogleda shvati kao antologija, jurica Pavičić se usredotočio na desetak ključnih hrvatskih redatelja i nešto više filmova, kako bi kroz poetičke modele koje predstavljaju ispričao i povijest hrvatskoga filma.