Jurica Pavičić – "Kuća njene majke"

Novinar i književnik Jurica Pavičić (1965) jedan je od rijetkih pripadnika svoje generacije koji se od samog početka odlučio za žanrovske romane, točnije trilere. Njegovi dosadašnji naslovi - »Ovce od gipsa«, »Nedjeljni prijatelj« i »Minuta 88« - pisani su u tome modelu, ali uvijek uronjeni u prepoznatljivu domaću zbilju, pri čemu je ovaj autor iskazao doista snažan senzibilitet za socijalnu i političku stvarnost, baš kao i u svojim novinskim kolumnama. Iskustvo pak filmskog kritičara u njegovim je romanima uvijek itekako prepoznatljivo u njihovoj strukturi, u gotovo filmskom kadriranju njihovih epizoda, pa nije ni čudno da je njegov prvijenac već doživio i svoju filmsku verziju (»Svjedoci« Vinka Brešana), baš kao što ne bi bilo čudno da se to dogodi i s njegovim najnovijim naslovom.

»Kuća njene majke«, naime, vrlo je jednostavan i kratak roman koji na trenutke doista djeluje kao da je već i pisan za eventualnu buduću filmsku obradu, što mu je ponekad prednost, a ponekad ipak i mana. U kontekstu dosadašnjih Pavičićevih naslova svakako valja upozoriti da se s ovim naslovom autor odmaknuo od trilera i približio žanru obiteljske melodrame - u središtu priče su, naime, samohrana majka Anica i njezina šesnaestogodišnja kćer Vedrana koje žive u kući u sumornom splitskom predgrađu, kući predviđenoj za rušenje jer bi na njezinom mjestu trebala biti izgrađena nova crkva. Žena koja je od mlade katolkinje postala glasnogovornicom »Nove duhovnosti« i njezina kći, nevjerojatno zrela i ozbiljna tinejdžerica, osvjetljene su reflektorom koji više ne pripada samo svjetlima kamiona koji pokraj njihove kuće »šibaju« u pravcu Zagreba ili Hercegovine. U naselju Gornja Kosa, a o njemu je riječ, naime, don Vjeko misu služi u menzi propale tvornice ortopedsko-ortodontskog pribora. Gradnja crkve i rušenje kuće uz cestu, kojem se Anica zbog svoje velike tajne do zadnjeg trena protivi, razotkrit će brojne tajne i rasvijetliti odnose među pojedinim likovima i odvesti nas prema relativno sretnom kraju u kojem se sve nekako sredilo, i s crkvom i s junacima romana.

Pavičić je, dakako, svoj roman o jednoj obiteljskoj tajni, »punio« epizodama u kojima se iskazuje spomenuta osjetljivost za socijalnu zbilju, pa tako »Kuća njene majke« nije klasična obiteljska melodrama jer je priča o Anici, Vedrani i don Vjeki zapravo, pa i prije svega, priča o životu u splitskom predgrađu nastalom 60-ih godina prošlog stoljeća, uglavnom novcem povratnika gastarbajtera, koje nikada nije saživjelo sa splitskim centrom. Don Vjeko, itekako involviran u glavnu obiteljsku priču, otvara i teme koje se tiču crkve u Hrvata, a sporedni likovi spretno su ukomponirani u glavnu priču, tako da s njom korespondiraju, ali i nose relativno zaokružene epizode koje nadopunjavaju sliku života u splitskom predgrađu, ali i života u Hrvatskoj s tipičnim privatnim i javnim neuralgičnim točkama. Pavičić se u komponiranju novog romana itekako koristio iskustvom svojih prethodnih trilera, prije svega u naglim rezovima u pripovjedno tkivo, čime se postiže iznimna dinamika.

»Kuća njene majke« zanatski je vrlo korektno izveden roman, u kojem se dinamično izmjenjuju epizode, postupno doziraju informacije i na koncu sve sklapa u smislenu cjelinu. No, ekonomičnost koja je svakako jedna od Pavičićevih odlika u ovom je slučaju ipak i jača no što bi trebalo. Novi žanr u koji se Pavičić upustio zahtijevao bi, naime, i nešto više – prije svega u razradi likova koji su, iako ih povezuju velike tajne iz prošlosti koje su konačno saznali oni koji to trebaju, ostali nekako plošni. Pavičić, naime, u svome pripovijedanju nije sklon eksursima u prošlost, niti izmjenjivanju vremenskih dimenzija, pa su oni dijelovi koji u nju (prošlost) zadiru jednostavno kratko »prepričani«, zbog čega ipak nedostaje »ono nešto« kako bi svi ti odnosi – a radi se ljubavničkim, ljubavnim, roditeljskim, prijateljskim i dr. – dobili na svojoj punoći.

Na trenutke čitatelj, naime, ima dojam kako se prebrzo prešlo preko nekih stvari i kako je pomalo zakinut. Sretan kraj – ili barem njegova naznaka - kojeg se Pavičić, ukoliko je htio poštivati pravila melodramatskog žanra, morao na koncu dočepati, pomalo je nemotiviran, baš kao što i neočekivano sladunjava zadnja rečenica prilično odudara od inače nesladunjave, čak vrlo oštre i »stvarnosne« priče iz predgrađa.

Svakako valja spomenuti i to kako je Pavičić svoj roman pisao na splitskom dijalektu, koristeći mnoštvo lokalizama i regionalizama, što je za svaku pohvalu, pa je zbog toga i veća šteta što je nevjerojatno podatna atmosfera južine splitskog predgrađa tek naznačena, jer ako se mene pita »Kuća njene majke« prije svega je dodatne bodove trebala skupiti na atmosferi koju se ne bi trebalo »pročitati«, nego jednostavno osjetiti, recimo onakvoj kakvu osjećamo slušajući Springsteenove pjesme, a jedna je od njih (»My Father's House«) i poslužila kao intro u Pavičićev roman. Korektnom i iznimno čitkom romanu, pisanom novinarskim, pa i scenarističkim stilom, na trenutke nedostaje malo veća doza pripovjedačkog erosa.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )