Jurica Pavičić : U hrvatskoj prozi kao da nitko nema mamu i tatu

Jurica Pavičić autor je triju romana: “Ovce od gipsa” (1997.), “Nedjeljni prijatelj” (2000.) i “Minuta 88” (2002.). “Ovce od gipsa” švicarski časopis Facts proglasio je 2000. trećom najboljom knjigom godine, a po njima je snimljen i film “Svjedoci” Vinka Brešana. U biblioteci Premijera objavljen je četvrti Pavičićev roman “Kuća njene majke”.

Adriana Piteša : “Roman ‘Kuća njene majke’ otvara citat iz pjesme Brucea Springsteena. Zašto baš Springsteen?”

Jurica Pavičić : Izbor Springsteenova mota ponajprije je motiviran temom knjige. ‘Kuća njene majke’ bavi se nerealiziranim roditeljstvom, ali se bavi i kućom kao mjestom obitelji koja se nije dogodila. Teško mi je zamisliti obiteljsku melodramu u ambijentu u kojem obitelj nema važno mjesto, a obitelj je na Mediteranu i u Hrvatskoj jako važna. Zato mi je i neobično što je obitelj gotovo istrijebljena iz, ne samo novije, hrvatske proze. Tu kao da gotovo nitko nema mamu i tatu.

U romanu se dotičete i licemjerja Crkve. Kako pisati o toj temi, a da se izbjegnu stereotipi?

Mene nije zanimalo u romanu tematizirati licemjerje Crkve, jer za to imam kolumne gdje to mogu raditi direktno i da se ne štitim jastukom umjetničkih sloboda. U ovoj knjizi naprosto uzimam kao pripovjednu premisu činjenicu koju svi znamo: da Crkva u hrvatskom društvu ima eksteritorijalno mjesto, da je u velikoj mjeri privilegirana i da za nju ne vrijede ista pravila kao za ostale.

Koristite puno regionalizama, mislite li da to utječe da knjige budu prihvaćenije u određenoj sredini?

Nisam koristio regionalizme da bih se udvorio određenoj - konkretno srednjodalmatinskoj - publici. U krajnjoj liniji, koristeći ih, više mogu izgubiti tako što ću otežati recepciju u ostalim dijelovima Hrvatske. Koristim regionalizme zato što mislim da je standardni hrvatski jezik preusko definiran, da ideološki privilegira određene kulturne krugove i prostore, te da zbog toga reducira prostor pisanja i ubija prozu.

U tome niste jedini, mislite li da dolazi revival nekakve dijalektalne literature, rezervirane mahom za poeziju? Zašto?

Hrvatski standard kakav je normativan za prozu jest jedan beživotni i apstraktni konstrukt na kojem se ne može pisati o konkretnom ljudskom životu. Taj totalitarni jezik u prozi treba istrijebiti, jer je opasan po zbiljski ljudski život. Pritom ne mislim da je rješenje totalni povratak na dijalekt i sleng, nego da standardni jezik naprosto treba što više unakaziti, zaprljati dijalektom i slengom da bi mu se proširila civilizacijska baza i da bi mu krv opet prostrujala kroz žile.

Može li vezivanje pisca uz velike medijske kuće utjecati i na popularizaciju čitanja, a ne samo na popularizaciju autora?

Nadam se da može. Da se ne nadam, ne bih objavio knjigu uz novine.

Razmišljate li o recepciji svoje knjige nakon objave?

Da i ne. Pripadam generaciji medijski osviještenih pisaca koji ne mogu o tome ne razmišljati. S druge strane, onda kad me uhvate ozbiljne misli o tome, postanem depresivan i najradije bih prestao pisati, jer recepcija svake, a naročito domaće književnosti turobno je slabašna u odnosu na količinu truda koju pisanje iziskuje.

Kako gledate na činjenicu da tzv. nove književne generacije mogu biti spojene samo kontekstom, ali ne i poetikom?

Mislim da se tu nove generacije ne razlikuju od starih. Kritičari uvijek vole konstruirati krovne poetike i pritom guraju iznimke pod tepih. S druge strane, pisci se tomu uvijek opiru, jer njihovoj taštini smeta da ih se trpa u ikakav kolektivitet.

Koliko, po vašem sudu, hrvatska književnost korespondira s trendovima u svjetskoj književnosti?

Mislim da frapantno korespondira. Nedavno sam pročitao esej Johnatana Franzena o američkom romanu. Shvatio sam da je taj tekst možda najbolji opis onog literarnog osjećanja koje je nadahnulo mene i moj prozni naraštaj negdje od 1995. nadalje. Dugo smo živjeli u uvjerenju da je okretanje realizmu i narativnosti bilo posljedica hrvatske ratne traume i uzbudljive socijalne zbilje. Kad se balkanski metež razišao, ispostavilo se da smo bili u srcu trenda, a da nismo ni znali.

Kako onda nakon hrvatskih borgesovaca nemamo sintagmu kojom bi se trendovi u domaćoj književnosti dali usporediti sa sličnim strujanjima u svijetu?

Mislim obrnuto, da se ona proza koja je dominirala u Hrvatskoj nakon 1995. savršeno može usporediti s novim strujanjima u svijetu, i to ne samo književnim, nego i strujanjima u filmu i glazbi, od danske Dogme 95, preko novog obnoviteljskog rocka do pisaca kao što su Holder ili Frode Grytten.

Želite li se ponovno upustiti u snimanje filma, odnosno biste li ponovno pristali biti koscenarist za film koji se snima po vašoj knjizi?

Rado bih vidio još neku od svojih knjiga ekraniziranu, a u tom smislu vodio sam već i neke razgovore. Nisam, međutim, posve siguran da bih prihvatio posao koscenarista. Taj je posao divan, ali meni kao filmskom kritičaru izaziva komplikacije. činjenica da kritičar surađuje u nastanku neke umjetnosti u našoj se filmskoj zajednici doživljava kao šokantan sukob interesa, premda je i u likovnosti i u književnosti takvo što normalno.

( Razgovor je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )