Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Andrea Pisac • 30.09.2010.

Kako nas potpora može naučiti da sami lovimo ribu?

Najtoplije pozdravljam Perišićev tekst koji nipošto ne doživljavam kao provokaciju nego kao intelektualnu stimulaciju nužno potrebnu za hrvatsku javnu misao. Prije svega želim dati nekoliko naputaka o tome kako bi se tekst koji slijedi trebao shvatiti: izrazit ću svoje osobne stavove o Perišićevim idejama koji su zasnovani na mom iskustvu hrvatskog i britanskog konteksta, a onda dati nekoliko prijedloga koji bi mogli rasvijetliti neke potencijalne probleme vezane za modele koje Perišić navodi.

Pisac kao socijalno-kulturna institucija u Hrvatskoj danas ima vrlo malu simboličnu vrijednost, pogotovo u odnosu na prethodna vremena. U potpunosti se slažem s Perišićem da je više nego potrebno subvencionirati položaj pisca. Za situaciju u kakvoj smo danas, odgovornost trebaju preuzeti i sami pisci i oni čiju podršku priželjkuju: državne institucije, privatni fondovi, sveučilišta. Dakle, implicitno se slažem s Perišićem da dio problema leži u tome kako pisci sami sebe trenutno doživljavaju.

Međutim, obasipanje pisaca subvencijama i stipendijama nije dugoročno rješenje problema. Evo zašto. Ne želim odlaziti pretjerano u kritičku teoriju, no moram se pozvati na P. Bourdieua koji je mnogo pisao o tome je li položaj pisca/umjetnika autonoman u bilo kojem društvenom sistemu. Dakle, potpuno subvencioniranje pisca, položaj u kojem bi netko samo pisao i za to dobivao plaću, situacija je koja je postojala u u Europi do kraja 18. stoljeca kada je umjetnost živjela od dvorske i aristokratke patronaže. Takva situacija se pokazala prilično nepovoljna za razvoj umjetnosti pa se mnogim revolucionarnim činovima ukinula. Nakon toga je diktiranje umjetničkih vrijednosti i ukusa s vremenom preuzelo tržište.

Danas smo nažalost na suprotnoj strani klatna gdje, kako sam napomenula na početku, postoji bojazan da tržište drži monopol nad time što će se proizvoditi i "uspjevati" u kulturi. Kombinacija tržišne konkurencije i državne/privatne podrške kulturi, po mom je mišljenju, ispravan put. Na taj način je manja vjerojatnost da će ijedna instanca biti dovoljno jaka da diktira književno-umjetničku poetiku.

Kako se pisci mogu odhrvati ulozi žrtve ili kao što Perišić kaže kmeta? Na to pitanje ću se vratiti. Ono što se meni postavlja kao još značajnije pitanje jest sljedeće: kako je moguće smisliti modele potpore koji neće produbiti kmetsku svijest - ili drugim riječima, kako nas potpora može naučiti da sami lovimo ribu? Perišić navodi vrlo zanimljive modele: direktna novčana potpora, predavanje kreativnog pisanja, rezidencijalni programi. Sve to postoji u Britaniji. A također i nekoliko tisuća tzv. full-time writers.

Prije nekoliko je godina ugledni Independent-ov urenik priloga za kulturu Boyd Tonkin napisao da ni jedan Britanski pisac ne bi trebao biti bez redovnog posla: you should never give up your day job. U tekstu koji je uslijedio, objasnio je zašto. Prvo, preveliko oslanjanje na potporu državnih ili privatnih fondova s vremenom loše utječe na umjetničku inovativnost. Drugim riječima, pisci se ulijene i žive na staroj slavi. Drugo, kroz redovne poslove, pisci održavaju kontakt sa svijetom, koji je od neopisivog značaja za njihovu inspiraciju i kao izvor informacija: biti dio svijeta koji ga okružuje pisca čini relevantnim za njegovu/njezinu zajednicu.

Čini mi se da je ono što Tonkin želi reći da u umjetnosti treba postojati barem mala doza nesigurnosti - naravno ne u onolikoj mjeri u kojoj je to slučaj u Hrvatskoj. Iz vlastitog doktorskog istraživanja, tijekom kojeg sam intervjuirala najmanje trideset pisaca na području bivše Jugoslavije, zaključak mnogih je bio da su im poslovi koji donose novac važni kao balans u odnosu na samotničku aktivnost pisanja. U britanskom slučaju, redovni poslovi koje pisci obično obavljaju su pisanje za novine, podučavanje kreativnog pisanja, rad u NGO-u na kampanjama za civilna prava, i rad s mnogim manjinskim ili društveno neprivilegiranim skupinama kojima se pisanje nudi kao terapija.

Britanski pisci su za moje istraživanje komentirali da im je posebno podučavanje pisanja vrijedno iskustvo jer kroz odnos s učenicima kojima nešto od sebe daju, uče o svom vlastitom radu, identititeu, kreativnom projektu. Oni, dakle, nisu svoj redovni posao shvatili kao "nužno zlo", već kao važan komplementaran element sveukupnog kreativnog čina.

Modeli podrške piscima trebali bi se shvatiti i razvijati s namjerom da bilo koji "redovni posao" koji bi pisac obavljao kao "dužnost" u odnosu na dobivenu podršku ne bude "tlaka" nego izvor novog, drugačijeg znanja i uvida u kreativnost. Primjerice, stipendije i rezidencijalni programi trebali bi biti bogatiji, zaista priuštiti piscu oko godinu dana posvećenosti knjizi. Međutim, kriterij po kojem bi se dobivali trebali bi se odnositi na promišljenost i relevantnost predloženog projekta - posebice kako piščev projekt pridonosi sveukupnoj kulturi i zajednici.

Podučavanje kreativnog pisanja je također vrlo odgovoran posao. Biti izvrstan pisac nije isto što i biti dobar učitelj pisanja: odgovornosti su ogromne, pogotovo ako govorimo o učenicima u osnovnim i srednjim školama. Tkogod bi predavao kreativno pisanje, trebao bi proći ozbiljnu metodološku obuku. Naposljetku, moj osnovni dojam o razlici između načina poslovanja, kako biznisa tako i kulture, vjerojatno leži u stoljetnim brušenjima naših mentaliteta.

U Britaniji vlada protestantska radna etika: oni prosuđuju ljude prema djelima - što je netko napravio - a ne prema tome tko je netko (kod visoke klase i aristokracije je malo drugacije). Zbog tog stava, kod njih se vrlo rijetko događa da netko zasjedne u fotelju, primjerice, učitelja kreativnog pisanja i tamo ostane do penzije bez da ikome polaže račune o tome što je proizveo. Također, zbog toga razloga, njihove potpore su vrlo velike, vrlo poticajne, ali traju upravo onoliko dugo koliko traje jedan predloženi projekt. One ne izgrađuju piščevu karijeru, nego potiču jednu knjigu. Na pojedincu je da sam osmisli i bori se za svoj sveukupni kreativni projekt.

Nadam se da je kroz ovaj tekst jasno izražen moj jednoznačan stav: piscima u Hrvatskoj treba potpora: veća i sustavnija. No, umjesto da im se na kapljicu daje životna energija, potpora se treba promisliti i uobličiti tako da podržava razvoj pisca kao samostalnog kreativnog individualca. "Obaveze" koje bi pisac bio "dužan" obavljati trebaju se osmisliti tako da postanu organski dio umjetničkog piščevog projekta.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –