Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 05.10.2020.

Katja Grcić : Pisma Ziti

Katja Grcić: Pisma Ziti

Pisma Ziti Grcić Katja

Katja Grcić je autorica koju resi raznolikost i širina njenog polja rada i interesa: istovremeno poezija, proza, vizualne umjetnosti, glazba, teatar. Svako od tih “lica” zasebno je intrigantno i originalno, čak i kada se dotiče stvari koje su na ovaj ili onaj način već toliko puta interpretirane. U svojoj novoj knjizi “Pisma Ziti” piše priču čiji je glavni lik arhetip žene koja okreće leđa svjetovnome kako bi se posvetila duhovnom životu, asketizmu i onome što se danas pomodno i pogrešno naziva minimalizmom. Njena Zita je daleka rođakinja Krležine sestre Angelike ili Dolores Hart, jedine časne sestre koja se može pohvaliti da je poljubila Elvisa Presleya u svom “prošlom” životu u Hollywoodu. No to ne znači da nema iznenađenja jer je Grcić upravo zahvaljujući hibridnosti svog umjetničkog prosedea prezentirala tekst koji također neka vrsta hibrida sam po sebi, slično Tei Tulić i njenom "Maksimumu jata".

Knjiga je konstruirana poput svojevrsnog kazališnog komada u tri čina, priče o dvije žene koja svaka za sebe predstavlja stranu iste medalje: kohabitaciju i kontrast unutarnjeg i vanjskog, mističnog i svakodnevnog. Uvodi nas u priču kao da snima doku-dramu u ich formi, što je prisutno i u suvremenim tv serijama ili filmovima. Odnos dviju žena varira između prisutnosti u prostoru do emotivne vezanosti koja propituje životne izbore one druge. I sve to kako bi došla do zaključka kako je izbor, na kraju, ipak isključivo stvar jedne osobe, na koju će imati najviše posljedica. No to nije bez prepreka, jer će bezuspješno pokušati da je odgovori od nečega tako prijelomnog i radikalnog. Autorica u svemu pronalazi i zrno utjehe za one kojima je njihov dar uskratio pravo da budu prihvaćeni, pa onda o njima piše: (…) ljudi vole genijalce nakon što umru, a da ih vide na ulici nikad ih ne bi prepoznali, mrzili bi ih, išli bi im na živce, a možda bi ih nekad i pretukli. Ali nakon smrti, genijalci su generalno sigurni i mogu se posvetiti svome radu.

Grcić se ni u ovim kratkim monološkim pabircima od kojih se knjiga sastoji ne može u potpunosti othrvati imaginariju i formi teatra, zbog čega je neprestano rastegnuta između internih pravila lirskog i dramskog, s time da nipošto nisu međusobno isključivi. Zita, glavna junakinja, više je kao predmet promatranja, kojeg glavna naratorica studiozno mapira i secira. Bilježi njene navike, osobine, razmišljanja...  raspolažući širokim rasponom referencija (poput Šalamuna, Ostrovskog, sve do Batmana) kojima dodatno podvlači intuitivni i fizički govor junakinja.

"Pisma Ziti" su izvor je iz kojeg će ponajviše izvući ljudi s iskustvom života u zajednici, što je danas uobičajena pojava širom svijeta, bilo da se radi o studentima, parovima ili staračkim domovima. To je svijet koji funkcionira po drukčijim zakonima od vanjskog, i organiziran je po intimnim hijerarhijama i prohtjevima svih koji su uključeni. Autoričina junakinja također je dio jedne takve zajednice, gnijezda koje proverbijalno grije i smrdi istovremeno, i u svojim previranjima neprestano se klacka između zova nesigurnosti vanjskoga i duhovnog komfora u kojem nema izazova, ali zato ima mnogo utjehe. No prije ili kasnije doći će do trenutka kada to više nije dovoljno. Nije to čak ni granica boli, nego prije odsustvo boli kao intruzije i pokretača unutarnje dinamike. 

Zita na neki način pripada svima, a opet na koncu samo sebi, jer to zahtjeva hrabrost bez koje ova priča niti ne bi bila moguća. Čitajući, nikako da se odlučim da li ju sažalijevam ili joj zavidim, ali ipak bismo trebali osloboditi likove naših vlastitih projekcija nego ih pustiti da nas sami vode, jednako kao što piščeva biografija ne smije biti prepreka u tumačenju njegova djela. Naravno, u trenutku u kojem egzistiramo kao pisci i čitatelji, više nema krivih tumačenja jer je svaki od nas prisvojio legitimaciju vlastite istine. Književnosti samoj to može nanijeti više štete nego koristi, ukoliko se iskoristi za destrukciju i podjelu umjesto nešto pozitivno. No ona nije alat koji mora biti funkcionalan, već forma spiritualnog i estetskog koja je potreba sama po sebi.

Zita je pomalo i feministica, jer živi po vlastitim pravilima, po kojima na koncu i odlučuje u kojem će je smjeru život odvesti. Katja Grcić poručuje nam kroz njezin lik da smo mi ti koji svoje živote vodimo u nekom smjeru, i da vladamo situacijom čak i kad su naše odluke upitne. Zita je nemirna, nekonzistentna i iz svega onoga za što je sposobna izvlači vrlo malo, ili barem tako konstatiramo iz autoričina narativa. Onima koji doista daju srce i dušu svojoj umjetnosti, ona uzima sve jer takva, najbolja, igra na sve ili ništa, što redovno testira granice tolerancije na boli svih koji imaju iskustvo stvaralačkog procesa. Možda se zato krije i malo autoričina kreativnog umora, pa na jednom mjestu kaže: Probe su ozbiljno počele, ovaj put za Salome. U kurac i Salome! - rekla je jedan dan kad je došla iz teatra i nakon toga snažno zalupila vratima svoje sobe, tako da je slika sa brodovima koji nikamo ne plove pala sa zida.

Njen pristup pojmu prostora ima pomalo bachelardovskog u sebi, gdje su sobe neka vrsta trodimenzionalnog ambijentalnog autoportreta i biografija istovremeno. Autorica Ziti pristupa zaštitnički delikatno, krhka kao da je od porculana ili stakla. Cijelo vrijeme njena uloga u tom odnosu balansira između cimerice i majke. Takvi zaštitnički odnosi često su pitanje ovisnosti zaštitnika da nekome budu potrebni kako bi njihova svrha bila potpuna. Autorica nam doduše daje do znanja da je to odnos u kojem nije htjela sudjelovati, ali joj se nametnuo sam od sebe. Obje junakinje opterećene su nekom mazohističkom melankolijom koje se ni čitatelj ne uspijeva otarasiti sve do kraja knjige. Moglo bi se ići toliko daleko da se čini da je to kontinuirana karakteristika autoričina pisanja. Rečenice oblikuje kao konstatacije, zbog čega su dosta statične, no to ne ide na štetu ukupnosti teksta, nego ga teksturira usmjeravanjem čitateljske pažnje. Možda je riječ o namjeri da se narativ koliko je to uopće moguće drži pod kontrolom. No svi znamo da krajnji sud o tome na kraju ipak ne ovisi o piscu, stoga je tekst kao pas koji prije ili kasnije mora pobjeći s lanca, nemoguće ga je spriječiti. Autorska umješnost ogleda se u tome koliko je sam sposoban uvjeriti čitatelja da je to njegova vlastita odluka, iako je najčešće riječ o vrlo suptilnom procesu koji se kroz percepciju provlači kao igla kroz plast sijena.

Odnos između junakinja mijenja se od isprva nevoljke koegzistencije u toplu bliskost, prožetu psihoanalitičkim elementima koje se Grcić ne libi ni verbalizirati, ne sputava emociju subjekta, i razvidno je da se radi o knjizi koju je mogla napisati samo žena, jer raspolaže karakterističnim psihofizičkim aparatom za percepciju ovakvog narativa: 
Nije to bila samoća kao odsutnost ljudi, bila je to samoća kao odsutnost govora, kao svijet misli, koje sam upisivala u papir, kako i moj smisao ne bi nestao, kako i ja ne bih zaspala, a onda nas više nitko ne bi mogao probuditi.

Grcić ima i sposobnost za humor, što je dodatna draž knjige, gdje se sudara profanost, običnost života i težnji dubljoj duhovnosti na istom mjestu: tako se na istom ogledalu nađe zalijepljeno deset zapovijedi, biblijskih i lirskih, svojevrsna suvremena Marija Magdalena koja je odbacila nametnutu patrijarhalnu kostrijet i izašla slobodna i ako je suditi po knjizi, pomalo i bijesna. Ulazak u taj submisivni odnos sa višim bićem može se protumačiti i kao slika vrijednosnog sustava u kojem živimo, gdje je cijelo sveto trojstvo muškog roda. Zitina cimerica promatra sve to sa osjećajem čuđenja no njene nedoumice cijelo će vrijeme bezuspješno kucati na zaključana vrata iza kojih se krije žena koja je poput Schrödingerove mačke: nikada do kraja nećemo shvatiti što joj se u nutrini krije, i da li je njena odluka tek bijeg od stvari s kojima se ne može ili ne želi razračunati. Kao što ni sama naratorica nije do kraja sigurna je li riječ o kukavičkom dezerterstvu iz realnosti ili nečem romantičnom i nedokučivom. Bog nije odgovor, on je pitanje. Možda ga Zita traži na krivom mjestu, no nije jedina. Isto se vjerovatno odnosi i na mnoge druge, stvarne ljude.

Ipak, pisci poput Katje Grcić otvaraju prostor za takva pitanja bez pritiska da na kraju rečenice mora biti točka. „Pisma Ziti“ su baš takav prostor, sa svim njegovim vrlinama i manama, paradoksalan jer junakinja sebi nameće čvrste granice, kojima književnost ne bi smjela robovati. No to čitatelje ipak ne spriječava da ih propituju. Ovim prozno-poetskim tekstom Katja Grcić zakoračila je na teren sa kojim već koketiraju i drugi pisci poput Tee Tulić i Dorte Jagić, no tekst je kao biljka, i njegov pjesnički korijen nemoguće je sakriti. Od toga samo mogu profitirati, jer pisanje ne bi smjelo biti galerija statičnih eksponata, nego laboratorij duha. A nova knjiga Katje Grcić to doista jest. 

Katja Grcić

Pisma Ziti

  • Meandarmedia 06/2020.
  • 85 str., meki uvez
  • ISBN 9789533342610
  • Cijena 90.00 kn

Premda se u ovom slučaju Katja Grcić primiče (nesumnjivo poetskoj) prozi, na planu izraza i tu i dalje vrijedi formula iz njenih prijašnjih djela. 'Pisma Ziti' univerzalna su priča o strahu od samoće, potrazi za smislom i nadasve vlastitoj i tuđoj slobodi izbora. (Adrijana Vidić)

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –