Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Uvodnik • Piše: Nenad Bartolčić • 17.05.2006.

Katunarić? Jergović? Gospođa Željka Čorak, definitivno

Glavni akteri izvukli su sve raspoloživo oružje iz svojih arsenala, čak i ono koje se čuva za specijalne prilike, za najmrskije neprijatelje. Netko će reći "Pa što, to je polemika, normalno je da se ponekad ne biraju sredstva", što bi valjda trebalo značiti da sve dok je protivnik na nogama treba učiniti sve da ga se sruši na pod, ili još bolje - u blato. Osobno ne volim takvu polemiku u kojoj se obje strane utope u blatu, i s puno više zadovoljstva čitam one drugačije tekstove, iz kojih zrači nešto pozitivno. A takav je primjer tekst gospođe Željke Čorak objavljen prije koji dan u "Vijencu", tim više što govori o polemici koja je posljednjih tjedana postala hit tema kulturnih rubrika. Stoga, umjesto klasičnog uvodnika, pozivam Vas da u nastavku pročitate tekst Željke Čorak!

Željka Čorak : "Ostavka na stvarnost"

Polemika Jergović-Katunarić

U polemiku Jergović-Katunarić nemam pokrića upadati s književne pozicije. Iskreno rečeno, niti s one općenito javne. Stoga sam, ionako ne osjećajući prisilu aktualnosti, mogla sebi dopustiti odmak u vremenu. Zašto uopće dodirujem tu temu i ulazim u to vruće polje? Zato što, nakon osam godina potpredsjedništva u PEN-u i još nešto dodatnog mandata u njegovoj upravi, osjećam potrebu ne da se distanciram od osnovnoga stava iskazana u priopćenju ove udruge, nego od nešto meni suviše ironije i sarkazma u ranijim tekstovima izašlim u ovom povodu iz PEN-ova izvora. Dodajem, dakle, samo svoju nijansu, koja je bliža registru sućuti nego registru konkurencije.

U toj vrsti stilizacije, naime, ukazuje mi se osnovna podjela u funkcioniranju suvremenog svijeta. Možda bi se tako moglo odmah odgovoriti jednom od sudionika polemike, Miljenku Jergoviću, na njegovu rečenicu da je »kršćanstvo samo vjera, a islam i judaizam su istovremeno način života i svjetonazor«. Ovako kako je rečenica formulirana, ne iskazuje istinu. Kršćanstvo je »samo vjera« koja utjelovljujući žarište štovanja i smisla bez moći, u golom djetetu, mučnom životu i još mučnijoj smrti, zaista pretpostavlja sućut konkurenciji. U tom smislu ono je itekako način života i svjetonazor; dakako, tisuće puta zlorabljen, kao i svaka druga vjera — kako Jergović lijepo kaže: sve ovisi o onima koji je ispovijedaju. Kršćanstvo je nevidljivi način života i svjetonazor, nešto kao okus vode ili stanje zdravlja. I najdalje je od sebe kad se razmeće razlikovnim elementima. Stoga ne bih niti o islamu niti o judaizmu, a bome niti o Houellebecqu.

Mene progoni jedna slika. Slika moje uzete majke pred televizorom s kojega visoki dužnosnik, predstojnik ureda predsjednika države, u udarnom terminu o meni laže. Uvijek postoje oni koji nisu ničim umiješani, a na njih se strovaljuje gromada pogrešno zakotrljane (uvijek pogrešno proizvedene) patnje. Ako je Miljenko Jergović zaboravio da je bio na skupštini na kojoj se raspalo društvo književnika — ne znam kada je došao ni kada je otišao, ali je u jednom trenutku bio, a to znam jer sam se začudila njegovoj prisutnosti i pomislila kako ga je valjda dovela neka novinarska znatiželja — kako se onda sjeća, ili za čijom memorijom poseže, kad govori što je bio Radio Jugoslavija, ili odakle zna što je tko tamo radio, ili čijem je ocu bio prijatelj Aleksandar Ranković? Otac je pokojni, iz sasvim je suprotne priče, a supruga mu je živa, i poput moje majke sjedi pred televizorom ili čita novine. Ne može Dražen Katunarić ničim Miljenka Jergovića navući na taj korak.

Niti na spominjanje brakova i potomstva. To je iz vlastite zalihe koju bi svatko od nas morao držati pod kontrolom. To je mimo fašista i talibana, mimo slugu i gospodara (kako je lijepo smatrati sebe slobodnim!), a naročito mimo vode i zdravlja: jer ubija druge ljude.

Ne shvaćam zašto se Dražen Katunarić dao navući u sasvim dvojbeno i nepotrebno samoprepoznavanje i zašto je morao uzvraćati osporavatelju svoga autora, umjesto da, kao odgovor, primjereno mediju i povodu, napiše tekst o vrijednostima toga autora i o razlozima zbog kojih mu je izdavač. I ne spominjući osporavateljsko štivo. Cijeli arsenal niskog oružja bio bi izbjegnut — jer ništa od onoga što je izašlo van nije nikomu na dobitak.

Da u analizu obilja ponuđenih tema ne ulazim. Između govora Dražena Katunarića i Miljenka Jergovića postoji bitna razlika. Odmah moram reći da ne mislim na kvalitativnu nego na generacijsku, bez obzira na anagrafsko stanje. Katunarićev je govor govor riječi, književnosti, temeljen na onome što se zove verbum. Miljenko Jergović, bez obzira što se riječju služi i to virtuozno služi, kao da pripada novom rodu čovječanstva čija se komunikacija temelji na animiranoj slici. U crtanom filmu možeš baciti tortu na glavu komu hoćeš, možda jedino odijelo ne mora se uprljati, u kemijsku čistionicu ne mora se ići, kosu ne treba prati, a ni ruke. Sudariti se možeš s autom ili svemirskim brodom, željeznim ogradama, padati s mostova, dospjeti pod kotače... izlaziš, prema volji slobodnog režisera (kako taj sebe doživljava), živ i netaknut, neranjen, bez posljedica. Pa što je onda poručiti nekomu neka se ubije?

Bi li Dražen Katunarić, odgojen na rečenici da je riječ tijelom postala, ikada mogao uvažiti psihološki preustroj svijeta (ne kažem nabolje) kao olakšavajuću okolnost? Bi li se Miljenko Jergović mogao sjetiti te iste rečenice i zapitati se hoće li on baš da njegova riječ postane nanositelj patnje i ubojica?

Tko sam ja da se pletem u njihove razgovore? Netko tko je u danom trenutku, nakon cijelog niza ostavki u životu, opet bio doveden pred jednu. Ali ovaj put to bi mogla biti, zaista, jedino ostavka na stvarnost.

Željka Čorak

( Tekst je prvotno objavljen u Vijencu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –