NE, nakladnici i pisci nisu neprijatelji
Odlagao sam pisanje ovog uvodnika iz razloga jer mi je nedostajalo nešto prigodno pozitivno što bi na početku nove kalendarske godine signaliziralo da hrvatska knjiga uza sve nagomilane probleme i nečinjenje po pitanju rješavanja istih još uvijek ima svoju publiku, ne samo onu koja će masovnije poharati štandove na Interliberu ili na kojem drugom sajmu/rasprodaji knjiga, već i onu koja je voljna barem povremeno u većem broju pohoditi knjižare i kupiti knjigu - domaćeg autora.
Stoga mi je kao pozitivan signal dobro došla vijest koju smo pred koji dan objavili na portalu da je u samo dva mjeseca prodano tri tisuće primjeraka novog romana Ante Tomića "Veličanstveni Poskokovi", jer ona ipak budi nadu da je na duže staze (jer nema više brzih rješenja!) oporavak hrvatskog knjižnog sektora ipak moguć. Svjestan sam da Ante Tomić nije tipičan primjer, on je ipak jedan od naših najčitanijih pisaca i novinskih kolumnista, autor i prije odlično prodavanih knjiga, prema njegovim romanima snimljeni su i vrlo gledani filmovi, pa je očekivano da se njegove knjige dobro prodaju. Zanimljivo je da je svoj novi roman Tomić je objavio kod svog starog nakladnika (Hena com) koji nije u TOP 10 najvećih hrvatskih nakladnika, ali kod kojeg je Tomiću 2000.-te godine "krenulo" s romanom "Što je muškarac bez brkova", i drago mi je vidjeti da je jedan izrazito komercijalan pisac svojim prelaskom/povratkom zapravo podržao jednog manjeg nakladnika koji je tijekom prošle godine ambiciozno i čini se uspješno krenuo objavljivati upravo domaće, mahom neafirmirane autore.
Ta je vijest, što mi je bilo podjednako važno, "neutralizirala" jednu nadam se samo nespretno danu izjavu (neki će reći stiliziranu) da "izdavač u Hrvatskoj na pisca gleda kao prirodnog neprijatelja", za koju ne sumnjam da će neki pisci gorljivo reći da je točna, ali ja se s njima ne slažem. Ona je i pogrešna i štetna, baš kao i mnoge druge generalizacije kada ih nedomišljene izričemo.
Olako razbacivanje riječima često rezultira nečim lošim, u književnosti lošim književnim djelima, u novinarstvu lošim tekstovima, u neposrednoj komunikaciji nepotrebnim povređivanjem onog drugog... a u javnoj komunikaciji često izaziva ili produbljuje jaz između određenih interesnih grupacija. U kontekstu današnjih problema koji sve žešće pogađaju praktično sve dionike u knjižnom sektoru, neke više a neke srećom manje, nije potrebna neka velika pamet za zaključak da živimo u vremenu kada bi trebali pokazivati povećanu empatiju, podupirati jedni druge, naročito u suprotstavljanju onome što nas sve zajedno ugrožava, bilo da dolazi od nas samih koji smo "unutra", bilo da nam štete oni "izvana". To nipošto ne isključuje našu međusobnu kritičnost, no kritika koja olako generalizira je loša kritika.
Pogrešno bi bilo zatvarati oči nad antagonizmima koji godinama postoje na relaciji pisci - nakladnici, ali "okidači" tih antagonizama uvijek su pojedinci a ne neki kolektivitet, jer u praksi poslovni odnos nakladnika i pisca (a o njemu je riječ) reguliran je ugovorom u kojem su obje strane sporazumnno definirale pravila igre, nakon čega nije teško točno utvrditi ako je i na koji način neka strana prekršila slovo ugovora, narušila poslovni odnos koji bi se trebao zasnivati i na povjerenju i na međusobnom uvažavanju, bez kojih teško da bi brojni pisci godinama objavljivali kod istog nakladnika, a ponekad mu se kao u Tomićevom primjeru i vrate.
U svim uređenijim zemljama, u kojima onda postoje i uređena tržišta knjiga, odnosi na tržištu reguliraju se zakonima ili barem uzancama koje vrlo precizno određuju na koji su način regulirani međusobni odnosi svih aktera na knjižnom tržištu, od autora (pisaca, prevoditelja, ilustratora...), izdavača, knjižara, knjižničara... koji onda dalje individualno reguliraju svoj neposredni odnos u okviru postojeće (nad)regulative. A svi oni jednako tako reguliraju svoj odnos s državom (kao i ona s njima) jer je obveza države da preko svojih institucija i službi brine o prosperitetu sektora.
Neshvatljivo mi je "potezanje" pogrešne retorike u trenucima kada knjižni sektor zbrajajući rezultate u protekloj kalendarskoj godini konstatira drastičan pad novih objavljenih naslova (u prvom redu onih koji završavaju na tržištu) a nastavlja se i trend započet još 2010. godine od kada se povećava broj objavljenih prijevodnih izdanja u odnosu na predmetnicu "hrvatska književnost". Prodaja knjiga i dalje pada (pri čemu se supstanca, prodajni potencijal starih naslova, tzv. nakladnički back katalozi rapidno se troše), a završnim rebalansom državnog proračuna na poziciji "Književno izdavaštvo" skinuto je 3,5 milijuna kuna, iako je tim istim rebalansom Ministarstvo kulture na svojem je kontu zabilježilo "povišicu" od 23 milijuna kuna, što se raspodijelilo na neke druge proračunske pozicije za koje je ovo ministarstvo nadležno.
Kada smo na kraju godine pribrojili i "mršavi" rezultat prosinačkog otkupa knjiga za narodne knjižnice, "iznenadilo" nas je da se ukupna svota godišnje potpore Ministarstva kulture za izdavanje i otkup knjiga u 2014. godini zaustavila na 11,9 milijuna kuna, čak 34% manje nego li u 2013. godini. Čak i ako tome pribrojimo iznos od 8,8 milijuna kuna koje je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta osiguralo za potporu izdavanju znanstvene knjige u 2014., ukupan zbroj za hrvatsku knjigu po ove dvije stavke (potpore, otkup) iznosi 20,7 milijuna kuna, što je pad od 25% u odnosu na 2013.
I onda umjesto da se svi u knjižnom sektoru, a pogotovi predstavnici cehovskih strukovnih udruga i organizacija, redom zabrinu nad ovim brojkama (ako su im uopće poznate!) i koristeći pristup medijima javno, jasno i glasno postave pitanje kakav je to strateški i praktični tretman hrvatske knjige, potežu se "efektne" izjave o "nakladnicima i piscima" a sve se ostalo prešućuje. Zbog čega? Zar samo zbog neznatnog povećanja (ali barem povećanja, što je dobro) potpora za poticanje književnog stvaralaštva u 2015. godini s prošlogodišnjih 1,9 na 2 milijuna kuna?
Tipično.
Ovdje ću za sada staviti točku. U idućim danima objaviti ćemo širu analizu trenutnog stanja hrvatskog knjižnog sektora, brojkama i slovima pokazati kako se godinama zapravo urušava sistem potpora hrvatskoj knjizi te dinamiku nestajanja pojedinih hrvatskih nakladnika, posebno ćemo skrenuti pozornost na brzo rastući broj nakladnika koji godišnje objavljuju broj novih naslova koji je nedostatan za održivi poslovni model, ukazati na sve brojnije sadržajne rupe na policama knjižara i knjižnica koje se ne obnavljaju novim naslovima (jer ih je u nekim tematskim nišama sve manje!), te sumirati što se dogodilo s inicijativama koje je knjižni ceh posljednjih godina adresirao državnoj administraciji.