Kazna zbog kurenja na 27 Celzija

Održava se
01.01.1901.

Poput mnogih južnjaka, i ja sam “blagodati” kontinentalne zime iskusio prvi put onda kad sam osamdesetih godina zaklopio kožni kovčeg i došao u Zagreb na studij. Do tada, živio sam u gradu u kojem na prve četiri pahulje krizni štab proglasi da nema škole, a koncept snijega bio mi je dotad neraskidivo vezan uz praporce i sobove, nipošto uz bljuzgu i lopate. Proveo sam međutim tih osamdesetih svoje prve zagrebačke zime, stanovao po iznajmljenim stanovima i odlazio doma za Božić i 29. novembra. Ubrzo sam shvatio nešto što mogu poopćiti kao kolektivno iskustvo: nikad se, naime, ne bi u Zagrebu smrzao kao što bi se smrzao doma.

U Zagrebu, naime, centralno grijanje bilo je uvriježeni standard, stanovi su se grijali cijeli, a u stanovima i pogotovo uredima običaj je da se grijanje nakuri tako da se u interijeru sjedi u košulji. Kad bih došao doma, grijali bismo onako kako se u Dalmaciji grije najčešće i danas - na struju. Grijala se samo jedna soba, a podrazumijevalo se da se zimi u kući nosi debeli džemper. Grijanje spavaće sobe smatralo se nezdravom perverzijom,  a zamisao o tom da se grije hodnik za moje je zemljake bila obijest i izopačenost otprilike nalik onoj da piješ pjenušac iz cipele ili cigaretu pripaljuješ novčanicom.

I danas moj memento djetinjstva uključuje kontrast toplog popluna i ledenog hodnika: na noćno pišanje išlo se trkom, a rano ujutro stiskali smo se uz meki plam užarene spiralne grijalice. Ta vremena su, čini mi se, prošla. Splićani od Zagrepčana nisu uspjeli naučiti to da se predstave kad telefoniraju ili da ne parkiraju auto nasred ceste kad idu po cigarete. Naučili su, međutim, ono što nisu trebali - razbacivanje energijom. Stoga i u Splitu sve češće vidim ono što sam nekad gledao samo u Zagrebu: urede nagrijane na plus trideset, činovnice koje skapavaju od fumade u široko razdrljenim bluzonima, te prozore otvorene na ventulu dok ispod ključa uzavreli radijator.

Moja generacija vjerojatno je posljednja generacija koja se grije “kao i naši stari”: tako da grije samo jednu sobu i smatra normalnim da se zimi odijevaš toplo. Javne ustanove i mlađi naraštaj u praksi su sproveli nacionalnu sintezu i prešli na hrvatski energetski ajram-bajram. S jednom razlikom: što mi nemamo plin.

Naime, premda to nije općepoznato, Dalmacija, kao i širi prostor Hrvatske južno od Gospića, nije plinificiran. Stoga mi s ovu stranu Velebita i Kapele s ponešto apstraktne sućuti promatramo plinski triler koji već nekoliko tjedana s ostatkom istočne Europe igraju Putin, Julija Timošenko i  Miler. Dok drugi nemaju plin i prinuđeni su ložiti grijalice, nama se teško uživjeti u sve slojeve te drame, i to naprosto zato što mi nikad nismo imali plin, te što ionako ložimo na grijalice. Istina - reći ćete - mi imamo i ugodniju klimu, a voditelji TV dnevnika bar jednom tjedno priušte svojim gledateljima sadističko zadovoljstvo u vidu reportaže o dalmatinskim trešnjama koje cvatu dok se Kupa ili Bosut lede.

Međutim, u neplinskoj zoni Lijepe naše ne nalaze se samo ubavi sredozemni predjeli poput grada u kojem živim. U predplinskom svemiru žive i poveća kontinentalna prostranstva Like, Zagore i Banovine iz kojih ne čitate reportaže o babljem litu i prvim bagremima. U toj sivoj zoni, ljudi se griju na drva, na lož ulje ili - u gradu najčešće - na struju. Svijet kalorifera, grijalica i klima uređaja, koji sjever sada pionirski otkriva, tamo je svagdanji kruh, a s tim pod ruku idu i jezoviti računi koji znaju dosegnuti četiri znamenke. Ti računi posljedica su “energetske pravde” HEP-a koji je tarifno kaznio takozvane “rastrošne” - a to znači one koji se griju na struju. Onima u Vrgorcu, Gračacu ili Karlobagu koji petnaestog odu platili taj račun - vjerujte - teško se zato identificirati s jadima Putinovih i Milerovih žrtava.

A bilo bi im možda lakše, kad ne bi čuli i vidjeli ponešto od onog što vide i čuju u novinama i na TV. Primjerice, teško mi je doista pojmiti dubinu plinske drame onda kad čujem kako se ljudi žale kako će “morati grijati samo jednu sobu”: naime, i ja i moji oduvijek grijemo samo jednu sobu. Nisam se sposoban identificirati sa nedaćama “prosječne” gradske obitelji koja pred kamerama pripovijeda o strahu od praznih cijevi, a pri tom usred siječnja mlada mama na kauču sjedi u pamučnoj majici, a djevojčica se po naslonu vere u tajicama i maji kratkih rukava.

Teško se identificirati s onima kojima prijeti sibirska perspektiva, kad HTV-ov Dnevnik prikaže zgradu gradske plinare na kojoj je svaki treći prozor otvoren na ventulu jer su unutra naložili do besvijesti. Isto tako, ne mogu pojmiti takvu energetsku krizu u kojoj perspektivne tvornice propadaju jer im je mraz skrhao postrojenja, a istovremeno Marija Antaoneta zvana Bandić zasipa Cmrok zapusima umjetnog, mašinskog snijega. Možda zvučim kao stari grintavi konzervativac - ali, pitam se nije li ono što se događa s plinom opravdana kazna za krajnju, obijesnu energetsku rastrošnost?

Ne bih htio da ovaj tekst shvatite kao još jedno brisanje nosa “razmaženim purgerima” - jer, nije mi to namjera. Činjenica da su ljudi u gradovima kadri istovremeno strahovati od energetskog kraha i istodobno se prema toj energiji ponašati krajnje bezočno nije fenomen koji se može svesti samo na plin, samo na energiju, samo na Zagreb. Ono što se u tom slučaju očituje to je konstanta hrvatskog (i - dodao bih: jugovićkog) mentaliteta, a to je kombinacija rastrošnosti, vječnog zapomaganja i uvjerenja da im je život kakav su si zamislili dužna osigurati - država.

Onako kako se ponašaju moji u Jutarnjem kad zagrebačku redakciju nakure na 27 Celzija, tako se uglavnom ponašamo svi i u svemu. Primili smo zdravo za gotovo blagodat besplatnog i suvremenog zdravstva, gnušamo se zamisli da za tu blagodat plaćamo participaciju u visini jednog bona za mobitel, ali smo zato istodobno sami sebi tu blagodat učinili nedostupnom time što smo izgradili oko nje čardak korupcije i meteža. Dugu i samoproglašeno najljepšu sredozemnu obalu bili bismo vjerojatno spiskali za samo dvije generacije, da nas sretnim slučajem nije zauzdala (hvala joj!) ova kriza. Nakrcali smo si na leđa dramatični nacionalni dug, a taj dug otišao je na aute, LCD-e, teflon tave, playstatione i mobitele.

Ako nas je što ova varljiva zima naučila, naučila nas je da svijet kakvog smo pouzdano poznavali može u jednom času prestati postojati. Pa barem mi koji smo '89 vidjeli kako se poznati svemir ruši možemo to pojmiti. Jer, mi znamo otprije, a sad znaju i Zapadnjaci: nacionalna bogatstva mogu nestati u dimu, vladajuća ideologija može se stropoštati u ruglo, stvari tako samorazumljive kao bankovni krediti ili centralno grijanje zapravo uopće nisu samorazumljivi, nego su rezultat filigranske geopolitike i zamršenih odnosa novca.

Upozorenje je tu, u vidu hladnih radijatora i praznih šaltera. Onako kako je nestao onaj svijet, može nestati i ovaj.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )