Kei Miller : Pitanje jezika uvijek će ostati otvoreno i u tome je njegova ljepota
Identitet nije jedno, zadano i čvrsto ukorijenjeno. On se događa na najpropusnijim mjestima naizgled čvrsto zadanih granica, gdje se utjecaji isprepliću, a značenja stvaraju. Takvo, prilično slobodarsko, shvaćanje jedne od najvažnijih odrednica na svijetu, one sadržane u odgovoru na pitanje „tko sam ja“, na prvi pogled pridonosi oslobođenju pojedinca i pruža osjećaj usmjeravanja vlastitog života. S druge strane otvara prostor svakovrsnoj razlomljenosti. Jer, ako nisam taj koji sam mislio da jesam, tko sam onda? I koliko se „njih“ krije u meni? To je pitanje zametak velikih, često i neželjenih poniranja, istraživanja i promjena, no ujedno je i prostor stvaranja književnosti.
Jamajčanski književnik Kei Miller (1978.) u svom se, kako identitarnom tako i stvaralačkom višeglasju, osjeća posve ugodno. Doduše, nazvati Milera samo „književnikom“ u svojoj je nepotpunosti pogrešno koliko i nazvati ga samo jamajčanskim. Rođen i odrastao u dobrostojećem predgrađu Kingstona, studirao je engleski jezik na „University of West Indies“, no ondje nije dočekao diplomu. Nju je, na polju kreativnog pisanja, stekao na Manchester Metropolitan Universityju, a na glasgowskom je sveučilištu nedavno stekao i doktorat iz engleskog jezika i književnosti koje i danas, uz kreativno pisanje, predaje na britanskim sveučilištima.
Premda njegovom književnošću, poezijom i esejistikom prevladavaju karipske teme, Miller se na njihovo pisanje odlučio tek u Velikoj Britaniji, a na književnoj se sceni predstavio zbirkom kratkih priča „Fears of stones and other stories“ nakon koje su uslijedile još dvije zbirke eseja, tri romana i četiri pjesničke zbirke. Posljednja od njih, naslovljena „Kartograf pokušava ucrtati put prema Sionu“ u izdanju V.B.Z.a i prijevodu Damira Šodana, hrvatskoj je publici predstavljena na ovogodišnjem „vRIsku“ kao jedan od prvih naslova nove V.B.Z.-ove biblioteke „Na margini“.
U toj opsegom nevelikoj zbirci Miller stvara imaginarnu pozornicu za dijalog racionalnog kartografa koji pokušava nametnuti red nepoznatoj mu zemlji i Rastamana koji, preispitujući njegovu namjeru, nudi drugačije čitanje svijeta. Iako posve suprotstavljena, ova dva pjesnička subjekta odraz su sukoba s kojim se, u doslovnom ili prenesenom smislu, mogu poistovjetiti svi istraživači protočnosti granica vlastitog identiteta. U taj je sukob, naime, utkana opreka prirode i kulture i nasušna potreba jednog da ovlada drugim. Ta je potreba, što i Miller potvrđuje ovom zbirkom, prisutna i u onih koji, posve nesvjesno, postavljaju sebi prihvatljive granice kao i kod onih koji te granice vrlo eksplicitno nameću izvana.
Karte su složene i vrlo problematične stvari
Kartograf pokušava ucrtati put prema Sionu
Petra Miočić: Promatrajući Vaš rad, nemoguće je ne uočiti raznolikost silnica koje su Vas autorski oblikovale; jamajčanski odgoj i zapadnjačko obrazovanje, Emily Dickinson i Lorna Goodison, Mervyn Morris i Michael Schmidt... Koliko je taj spoj kultura utjecao na Vas i koliko je neobičan za karipsko područje?
Kei Miller: Da, svi su oni utjecali na mene, ali to i nije tako neobično za karipsko područje jer naša je književnost relativno nova. Hrvatska je postigla nezavisnost tek 1991. pa ćete možda razumjeti o čemu govorim. Karibi su nešto stariji od Hrvatske, ali ono što smatramo karipskom ili jamajčanskom književnošću moglo se dogoditi tek nedavno jer stanovnici Kariba dugo su o sebi razmišljali kao o pripadnicima naroda iz kojih su potekli. Identificirali su se s mjestom odakle su došli i bili su karipski Englezi ili karipski Afrikanci, ali nisu se smatrali pripadnicima karipskih naroda.
Europski su narodi puno ranije razvili koncept nacionalne pripadnosti, a na Karibima je to bilo teže postići jer nismo tako dugo pripadali prostoru. Postojali su karipski starosjedioci, no kako nisu bili imuni na žutu groznicu s dolaskom Europljana su gotovo posve nestali. Svatko tko je došao na Karibe bio je vrlo svjestan da dolazi s nekog drugog mjesta i nije se odmah poistovjetio s krajolikom kao što bi to učinio netko čiji su preci generacijama nastanjivali neko područje.
Ti ljudi nisu bili ukorijenjeni na Karibima pa se niti naša književnost nije razvila sve do 60ih godina kad su o sebi počeli razmišljati kao o Karibljanima. Dakle, u pravu ste, na mene su utjecali svi ti ljudi i uvijek sam stvarao širu perspektivu, no to nije neuobičajeno. Kad je zemlja nova, utjecaji dolaze odasvud.
Spominjete ukorijenjenost i poistovjećivanje s krajolikom. Je li ta povezanost nužna kako bi se prigrlio identitet?
Nisam siguran, ali mislim da je tako. O tome, očito, puno razmišljam jer i ova knjiga se dotiče krajolika, ali za njihovo opisivanje rado koristim pojam „mjesto“. Opisujući krajolike kroz filozofski diskurs, govorimo o „prostorima“, a ja više volim „mjesta“ jer ona su specifična, određena i kompleksna istovremeno.
„Mjesto“ se dogodi kad čovjek prigrli krajolik, posljedica je onoga što čovjek tom krajoliku učini. Bez čovjeka, to je samo „prostor“ i tek s ljudskom pojavom on dobiva ime, postavlja spomenike i čini sve ono što „prostor“ pretvara u „mjesto“.
To također znači da različiti ljudi o istom krajoliku razmišljaju na drugačije načine, drugačije ih zamišljaju i doživljavaju. Dakle, čak i ako postojimo na istom prostoru, mjesta koja zamišljamo mogu biti različita, a naši pogledi na njih sukobljeni. Fascinira me kako mi zamišljamo mjesta, kako ih ostvarujemo, kako ona nastaju i mijenjaju se, ali i to kako smo mi oblikovani mjestima. O tome često razmišljam, ali još nisam siguran je li pitanje krajolika nužno za identitet. Vjerojatno jest, ali trenutno sam samo zadivljen procesom oblikovanja mjesta i načinom na koji ona nas oblikuju.
Čitanje zbirke ostavlja dojam da Vam je važno zadržati lokalni fokus bez ikakvih pretenzija širenja istog na globalnu perspektivu. Je li fascinacija procesom oblikovanja mjesta tome uzrok?
Moj mi je otac često govorio da samo lokalnim djelovanjem mogu postati globalan. Samo ako znam odakle dolazim, mogu doprinijeti široj slici, govorio je.
Da, mislim da je zadržavanje lokalnog fokusa jako važno, no u zbirci pokušavam reći da globalna perspektiva nije pogrešna. Samo nije potpuna. Cijeli razgovor kartografa i Rastamana stvorio sam da pokažem kako kartografova perspektiva nije jedina niti cjelovita. Dakle, u zbirci prednost dajem lokalnim saznanjima i pokazujem da je kartograf, iako misli da sve vidi, u krivu. On toga, naravno, nije svjestan, a mislim da na ovoj strani svijeta ljudi to razumiju čak i bolje od mene. Karte su složene i vrlo problematične stvari. Ljudi se pretvaraju da one predstavljaju stvari kakve doista jesu, a to nije točno. Netko dolazi i iscrtava kartu čija je zadaća stvaranje stvarnosti, nove istine. Uvijek treba postojati sumnja u ono što kartograf čini jer na to utječu razne politike. Mislim da to govorim u zbirci; kartograf misli da sve zna i da je samo njegova perspektiva ispravna, a pripadnici „ucrtane“ kulture svjesni su da je to nemoguće i da se kartama ne može vjerovati tako bespogovorno, tako budalasto.
Kao što kažete u zbirci, na tom otoku, Jamajci, (a može se prenijeti i na Hrvatsku) stvari se vrpolje, mijenjaju, čak i povijest... Što bi, dakle, kartograf trebao znati? Mislite li da bi on ne bi smio biti tuđinac u kulturi koju pokušava ucrtati? Čega bi trebao biti svjestan?
Prije svega, kao što sam rekao, mora biti svjestan da znanstveni pristup nije jedini, ali i da u drugim pristupima postoje slijepe pjege. Svaki je način shvaćanja svijeta, ako se oslanjamo samo na njega, nepotpun.
Zanimljivo je, s druge strane, što nigdje u zbirci ne govorim odakle je kartograf. Svi stječu dojam da je stranac, no je li doista? Nisam siguran.
I pišući ovu zbirku bio sam svjestan da je taj dijalog koji kartograf i Rastaman vode zapravo moj unutarnji sukob, znao sam da predstavljam obojicu. Nije važno što dolazim s Kariba, važno je gdje sam se i kako školovao, a moje je obrazovanje vrlo klasično. Ponekad, čak i ako odnekud potječete, obrazovanje će vas izdvojiti, otuđiti. Stoga čak i kad se čini da kritiziram nekog izvana, zapravo kritiziram sebe, svoje obrazovanje i to kako me udaljilo od moje kulture.
Da, mislim da pomaže ako i sam kartograf potječe s područja koje ucrtava, ali svjestan sam da se ni onda neće sa svime povezati, neke će mu vrijednosti biti strane, a neki pogledi na svijet drugačiji.
Ono što jesmo očajnički nastojimo uhvatiti u jezik, a ono ne želi biti uhvaćeno i zato ne postoji savršen jezik. Zato nastavljamo govoriti, pisati i uređivati.
Kakva je onda pozicija u društvu koju danas zauzimate i biste li danas odabrali biti bliži svojoj kulturi?
Ne, posve sam zadovoljan svojom trenutnom pozicijom. Sad kad i sam predajem na sveučilištu smatram da je ono nevjerojatno važno, ne kako bismo učili već kako bismo se od naučenog odučili. Cijelo vrijeme, još od osnovne škole, uče te stvarima među kojima su i mnoge problematične i nisu dovoljno preispitane. Na sveučilištu bi se od toga trebalo odučiti. Stoga sam zahvalan na svome obrazovanju i mogućnosti da preispitam stvari. Mnogi tu priliku za preispitivanjem naučenog ne iskoriste nikad, niti na sveučilištu ni kasnije.
Trenutno živite između Jamajke i Velike Britanije. Kako to utječe na Vaš identitet i koju od tih zemalja nazivate domom?
Vjerojatno sam preblizu da bih shvatio što mi ta podijeljenost čini. Život između prostora osvijesti postojanje različitih perspektiva. O tome da uvijek postoji drugi način promatranja stvari onda i pišem. Uvijek želim pokazati taj drugi način. Na engleskom postoji termin koji koristim, njegova je višeznačnost teško uhvatljiva na hrvatskom, kažem „every language is partial“ što znači da je jezik djelomičan, nepotpun, ali i pristran.
Život između prostora učini te svjesnim tih perspektiva. Volim to razotkrivati i vjerojatno to dijelom i oblikuje moj identitet. Uvijek me zanima samo ono na što mislim da je moguće baciti i drugi pogled.
Biste li rekli da oni koji žive između prostora na neki način i sami postaju prostorima za sebe? Kažete da ljudi nastanjivanjem prostore oblikuju i pretvaraju u mjesta, činimo li to isto i kad vlastito iskustvo u neprekidnoj kretnji nosimo poput prtljage? Može li ono ostati nedirnuto?
Pretpostavljam da se i čovjek može pretvoriti u prostor. Da, uvijek sa sobom nosim sve te perspektive, ali dobar dio života koji živim jest unutarnji. Mogao bih reći da sam postao prostor za sebe. No svatko je drugačiji pa su time različita i naša iskustva. Znam nekoliko Jamajčana koji žive između Jamajke i Velike Britanije, ali oni ne propituju ove koncepte. Tako su odabrali, ne razmišljaju o dualnosti, ona ih ne fascinira i ne pokreće. Mislim da preispitivanje prostora i pretvaranje u prostor nije prirodan proizvod življenja između prostora. To ima veze s onime kakvi smo unutra.
U jednom trenutku kartograf govori Rastamanu da je svaki jezik, čak i njegov, djelomična karta svijeta. Kakva je veza mjesta i jezika?
Mjesto jest jezik. Poznavanje nekog mjesta, njegovo ucrtavanje ili mjerenje, zapravo je metafora za jezik i način na koji govorimo. Poznajem svijet samo onako kako o njemu govorim.
Ako je kartografija kao znanost nepotpuna i nesavršena, je li to i pitanje jezika?
Apsolutno. Pitanje jezika uvijek će ostati otvoreno i u tome je njegova ljepota. Jezik je uvijek manje od onoga što smo mi. Pokušavamo se izraziti kroz jezik i približavamo se onome što želimo reći, ali to nikad nije posve ono što smo htjeli. Borimo se, ali stvari koje mislimo i osjećamo ne mogu biti posve uhvaćene u jezik. Jezik nužno ostaje kratak za iskustvo posve preciznog prenošenja onoga što osjećamo. Jezik je manje od našeg iskustva i uvijek će to biti.
Ono što jesmo očajnički nastojimo uhvatiti u jezik, a ono ne želi biti uhvaćeno i zato ne postoji savršen jezik. Zato nastavljamo govoriti, pisati i uređivati. Time nastavljamo hvatati punoću onoga što jesmo, a što jezik ne može uhvatiti.
Kad bi jezik u tome uspio, bismo li prestali govoriti?
Da, mislim da bismo prestali govoriti jer bi naša potreba bila zadovoljena. Više ne bi bilo potrebe za govorom, a potreba za pisanjem posve bi nestala.
Jeste li zato što je pomirba njihovih perspektiva gotovo nemoguća odlučili kartografa i Rastamana postaviti u dijalog? Je li on nužan čak i kad vjerojatno neće uroditi rješenjem?
Bio je to svojevrstan izazov. Kad je knjiga objavljena, imao sam duge dreadlockse i svima je bilo očito da sam u zbirci ja Rastaman. Meni je, pak, bilo posve jasno da sam kartograf i da u zbirci preispitujem obrazovanjem stečene poglede na svijet. Rastaman, zapravo, izaziva mene više nego ikog drugog.
Osim toga, iako sam dijalog podijelio u dva subjekta, on se odvijao u meni. Sve su se te suprotstavljene stvari odvijale u meni i njihova mi se demonstracija činila vrlo prirodnom.
Ako želim označiti da nešto posjedujem, nacrtat ću kartu i samim ću time stvoriti stvarnost
Pročitala sam da Vas, kad predstavljate knjigu, uvijek vide kao onog vanjskog, dalekog toj kulturi. Tako ste na Jamajci uvijek kartograf dok Vas u Britaniji doživljavaju kao Rastamana. Mora li netko biti „izvan“ okvira, a njegov pogled bitno drugačiji od našeg da bismo ga vrednovali?
To je neobična i vrlo složena situacija. Englezi ne znaju kako pročitati moju zbirku pa čim naiđu na kartografa, on je u njihovim glavama bijelac. Mora biti. I onda vide Rastamana, a kako sam ja u to vrijeme nosio dreadlockse, bilo im je lakše, na onoj prvoj, fizičkoj razini, zaključiti da sam ja Rastaman. Na Jamajci, pak, nikad nisam rasno identificirao kartografa, ali oni u kartografu čuju prizvuk kraljevske Engleske. Moj je naglasak obrazovan, srednjestaleški. Kad ga čuju na Jamajci, oni čuju privilegiju i zaključuju da sam ja kartograf jer i on je u njihovoj glavi privilegiran. Englezi ne znaju čitati dinamiku, a Jamajčani čitaju nešto u mojoj osobi. Englezima su svi s Jamajke Rastamani, oni ne razumiju složenost jamajčanskog društva.
Zašto kartograf ne uspijeva pronaći put do Siona? Što ga sprečava?
Prije svega, misli da je to fizičko mjesto pa alati koje koristi ne odgovaraju zadatku. Osim toga, kartografija je zapadnjačka znanost i zapadnjački način poimanja svijeta. Koristi alate koji su uvijek ograničavali naše živote, primjerice koristi metre koji su izbrisali nekoliko Africi svojstvenih mjera. Koristi kolonizatorske metode. Ako želim označiti da nešto posjedujem, nacrtat ću kartu i samim ću time stvoriti stvarnost. Tako da kartograf nikako ne može pronaći put do Sijona.
Slogan programa u okviru kojeg se odvija i Vaše gostovanje jest „pronađi sebe u glasovima drugih“. Jesu li kartograf i Rastaman na kraju ponijeli nešto iz dijaloga, iz iskustva onog drugog?
Kartografova perspektiva se prema kraju naočigled mijenja i on sad pokušava pronaći Sijon. U nekoliko je trenutaka kartograf posve u pravu i zapravo nisam sretan što tih trenutaka nije bilo i više. Pokušao sam prednost dati Rastamanu, ali postoje trenuci kad on nije u pravu i kartograf mu to, uzdignute ruke, i govori. Ne znam tko pobjeđuje, nadam se čitatelj. Mislim da nije nužno da svaki dijalog ima pobjednika, najsretniji sam kad obojica pobijede.
Ovo je pitanje vrlo zanimljivo, no nisam siguran da znam odgovor na njega. Koristio sam strategije književnika, ali ovo nije roman. Samo demonstriram stvarnost i ono što se može dogoditi jeziku. Pitanje promjene pitanje je romana. Kako bih odgovorio na njega, morao bih o zbirci razmišljati kao o romanu. Vjerojatno se mijenjaju, ali to mi nikad nije bilo važno. Važno je bilo da demonstriraju svoja znanja, da bi se promijeniti mogao čitatelj.
No može li se čitatelj promijeniti ako likovi o kojima čita ostaju isti?
Svakako. Ono čemu čitatelj ima pristup su oba stajališta, može osjetiti bol nepromijenjenosti likova. On ima pristup svim njihovim znanjima. Čak i kad pišem fikciju želim da čitatelj osjeća, da priželjkuje promjenu. Napetost je osnovni alat romanopisca, ne okrećete stranice ako vas ne zanima što će se dogoditi. Čak i ako lik iz romana na kraju ne učini ono što čitatelj želi, učinite li sve dobro čitatelj će na kraju osjetiti bol i frustraciju njegovom nepromjenjivošću. To je ta napetost, a ona mijenja čitatelje čak i kad ne mijenja likove.
Kartograf pokušava ucrtati put prema Sionu, izbor:
Jahovo slijeganje ramenima
Jednom davno na početku
svijet je bio bez zemljovida.
Bio je zapravo ništa –
tek Jahovo slijeganje ramenima
nešto ne baš posve domišljeno
Naš svijet je bio ni tu ni tamo
s njim
ni tu ni tamo
sâm sa sobom.
Svijet
što nije znao
bi li ostao
ili nestao.
Nije znao.
bi li nestao.
ili ostao
nije znao
Svijet
po sebi.
ni tu ni tamo
s Njim
Naš svijet je bio ni tu ni tamo
nešto što on baš nije posve domislio
tek Jahovo slijeganje ramenima.
Bio je zapravo ništa –
svijet je bio bez zemljovida.
jednom davno na početku
***
Ime mjesta
Me-No-Sen-You-No-Come Na prostom engleskom to znači:
ne ulazi bez poziva. Sjeti se samo onih drevnih avantura
stanovitog uobraženog curetka što odazivao se, kao i mnoge
curice, na ime Zlatokosa, da bi tako jednom prispjela u
medvjeđi brlog i pozvala se na svoje kolonijalno pravo na šaku
kaše, na postelje i stolce. Nespretno je dijete ušlo samo tako
bez makar i simbolična dara, malo meda, ili nečeg sličnog,
da bi onda stala nasumice kršiti stvari oko sebe. Da je barem
vodila računa o tajnim imenima mjesta. Jer „ne-vidim-te-dadolaziš“ znači – ne ulazi bez poziva, to jest nisi dobrodošao.
Ili, naprotiv, uđi kako ti volja – samo znaj da te ovo tlo, ovi
grmovi, ova stabla već stoljećima s podozrenjem motre.
***
xx. kartograf je odbrusio rastamanu
Kartograf zaškrguće zubima
i reče – svaki jezik, čak i tvoj,
djelomična je karta ovog svijeta – čovjek
koji nikad nije naučio riječ
„šuštaj“ – zvuk svile ili šifona u pokretu
dok se vuče po podu – takav čovjek ne bi znao
čuti šuškanje vjenčanice vlastite mladenke.
Koliko života vrijedi zemlja
kojoj nemamo pristupa? Koliko toga
još nismo vidjeli ni osjetili ni čuli
jer za to nešto nije bilo
riječi – barem one nama poznate?
Govorimo da bismo se izvukli
iz tih mračnih rupa, postajući redom
svaki od nas – kartografi.
Kei Miller, iz zbirke Kartograf pokušava ucrtati put prema Sionu, prijevod: Damir Šodan, (V.B.Z., 2019)