Ključne riječi - Maja Hrgović: 'Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo'

( ključne riječi iščitala i priredila Olja Savičević Ivančević )

Grad

Maja Hrgović: Mrzim kad zvučim kao Slavko Mihalić, ali grad je moja trauma i ljubav i opsesija. Dobro, trauma je možda prejaka riječ, ali evo: odrasla sam u Solinu, u kući na brijegu, iz koje se navečer lijepo vidio osvijetljeni Split. Kad sam bila mala, uvijek sam idealizirala ta svjetla, zamišljala sam da se tamo događa "život", negdje na trgovima iza tih nebodera, a ja čamim doma i sve to gledam iz daljine.

U srednjoj školi, išla sam u gimnaziju u Split, tamo su mi bili svi prijatelji, tamo sam navečer izlazila. I onda, problem s prijevozom: baš kad bi postalo zanimljivo, ja sam morala juriti na zadnji autobus. Prvi idući vozio je u pet ujutro. Samo klinci koji dolaze s periferije znaju kakva je to frustracija, prava kičmanovićka. Ljubav? Opsesija? To je nešto iracionalno, možda naprosto stvar karaktera. I moje junakinje su takve, da ih presadiš u neko malo mjesto, ili ne daj bože na koji zabačeni otok, osušilo bi im se korijenje.

Melankolija, periferija

Engleski jezik pravi distinkciju između grada kao kozmopolitskog središta (city) i gradića kao urbane zone srednje veličine (town). U Hrvatskoj ne postoji city, čak ni glavni grad nije city. I taj osjećaj periferije, izmještenosti, te usamljene udaljenosti s koje promatraš daleka blještava svjetla koja su, kao, metafora nekakve punine života - sveprisutan je. Periferija je dom za melankoliju, a ja sam valjda naštimana na tu frekvenciju; nedavno mi je prijatelj napisao da bi i labudovi na rijeci Jadro u Solinu postali crni u mojoj prozi, da se ikad odlučim smjestiti radnju neke priče ondje.

Ali znaš šta? Postoji i protuotrov za tu melankoliju koju moji likovi posjeduju - to su male, učinkovite doze ludila. To ih određuje više nego melankolija, inače bi bili pomalo dosadni.

 
Podstanarstvo

Kao studenica sam prošla podstanarski maraton uobičajen za "dotepence", kako nam Zagrepčani vole tepati, i to iskustvo je moralo, prije ili kasnije, naći put do proznog uobličenja. U jedan od najpitoresknijih stanova, blizu željezničkog kolodvora, "uselila" sam svoje junakinje iz ciklusa "Zima"; to je naj-autobiografskiji moment u zbirci, opis stana je doslovno kopipejstan iz stvarnosti, onaj bojler iz kojeg vire žice, ona kada veličine pseće zdjelice, ona rasklimana vrata oblijepljena smeđim selotejpom - to je bilo navlas tako. I danas me uhvati neka maglovita nelagoda kad prođem tim kvartom. U priči, podstanarstvo je i metafora za nepripadanje, za "podstanarstvo u sebi".

 
Ženski likovi: frajerice i fajterice

Jesu, ženski likovi u "Pobjeđuje onaj..." su frajerice i fajterice, ali ne iz poze, iz hira, nego zato jer bi naprosto propale da nije tako. One žive onakvu vrstu slobode koja tišti i uznemiruje: same su, nisu ni za koga odgovorne, i na toj nesigurnoj vjetrometini gotovo da očekuju da ih nešto pogodi, obori. One su spremne na to da ljubavne veze koje su tek počele, završe katastrofalno, da harmonija svemira odradi svoje i nekim velikim gubitkom izbalansira sreću kad su je tek počele naslućivati - taj paranoični cinizam čini ih otpornima.

A kad im čak i uz takvu pripravnost uspiju izmaknuti tlo pod nogama, kao u priči "Mak na plućima" koju, ako to mogu reći, najviše volim - tada slijedi mučan slobodan pad. A kad padaš, kao Alica, onda automatski postaješ fajter, grabiš rukama oko sebe, hvataš se za što možeš...

 
Ljubav, seksualnost

Za razliku od toliko ljudi, moje junakinje zaista znaju voljeti. Koliko god uporno sebi ponavljale da pobjeđuje onaj kojem je manje stalo, one ustvari nikad ne uspijevaju do kraja živjeti prema toj paroli nego se, jebi ga, prepuštaju. A seks je uvijek bremenit ljubavlju, ili barem afektima koji se čine kao ljubav, a nikad nije rekreativan ni, onako, veselo usputan, valjda zato što su one od one cerebralne sorte za koju lifestyle revije kažu da su sklone prekomjernom analiziranju, a to je, kao, anti-afrodizijak.

 
Neobično i svakodnevno

Da je svakodnevno ustvari neobično, shvatiš tek kad počneš pisati fikciju. Barem je tako kod mene: kad jedan tmurni podstanarski stan uđe u priču, on se promijeni, kao u onim polu-animiranim filmovima (tipa "Gledaj lijevo - desno"). Ta se metamorfoza događa automatski, nekako, perom otvoriš vrata u drugačiju percepciju, mislim da je to srž onoga što rade pjesnici, iako, na to područje ne bih zakoračivala... Uopće, nisam idealna čitateljica proze u kojoj nema oneobičavanja svakodnevnog, u kojoj je svijet previše "stvarnosan", u kojoj nema sitnih čarolija, to mi je dosadno i čitati i pisati.

 
Fikcija i autofikcija

Uvijek grakćem protiv ispovjedne proze, onakve u stilu "Moje tajne" i "Moje sudbine"; ustvari nemam ništa protiv tog žanra, samo mi smeta kad se o takvim tekstovima govori kao o književnosti. Književnost naprosto nije ispovijedanje svoga života, nizanje rečenica iz kojih stalno iskače prištavo lice autora, da parafraziram Danila Kiša. Naravno, svi pišemo o onome što najbolje znamo, posežemo za proživljenim iskustvima i likovima, ali problem je ako tu sve stane, ako nema umjetničke obrade, alkemije. Hoću reći, svaka proza je barem malo autobiografska, najbolja proza je ona u kojoj se to nimalo ne vidi.

 
"Željezničar"

To je živopisna birtija smještena uz prugu, u koju moje junakinje stalno zalaze, na koncerte nepoznatih DJ-a, na doček Nove godine, to je jedan od toponima na kojima se ukrštaju putanje likova iz različitih priča. Što je u "Sto godina samoće" Makondo, to je u ovim pričama "Željezničar" - mitski mikro-svijet, urbani, pulsirajući, raskošan, prenapučen, a opet ponekad i vrlo sjetan. Da takvo mjesto postoji na oskudnoj zagrebačkoj mapi izlazišta, stalno bih ondje visila za šankom.

 
Kratka priča

Tek sad kad pišem roman - uz potporu Central European Initiative koja me velikodušno stipendirala - vidim koliko je dragocjeno iskustvo bilo imati iza sebe napisanu zbirku priča; to je bila sjajna vježba za organizaciju poglavlja, vježba discipline, čini mi se da bih bez iskustva kratke priče zakoračila u roman kao na tanak led, da bi taj roman u mnogočemu bio neekonomično baljezganje. Volim kratku priču. Voljela bih da je više autora koji joj se priklanjaju, usprkos tome što romani bolje prolaze, i kod izdavača i kod čitatelja i drugdje. Podržavam otpor Mihajla Pantića koji je odlučan i dosljedan u nakani da nikad ne napiše roman, da ostane vjeran kratkoj priči.

 
Humor i hrvatski pisci/spisateljice

Ne vidim puno humora među hrvatskim piscima. I spisateljicama. Odmah kažem, može biti da je stvar u meni: ne nasmijava me kad me, kao čitateljicu, autori na silu žele nasmijati nekim dopadljivim forama, kad se baš trse. Meni se to ne dopada. Ono suptilno golicanje koje osjećam kad čitam Lorrie Moore, to mi se dopada.

 
Novinarstvo

Novinarstvo je negdje pobjeglo dok nismo gledali, ostalo je samo ime, ljuštura nekadašnjeg dostojnog zvanja, i u tu ljušturu uvukla se nametljiva neman, senzacionalističko piskaranje i prepisivanje, širi se kao virus i devastira sve pozitivne vrijednosti ovog društva. Ne, nisam optimistična glede opstanka, ili revitalizacije "pravog" novinarstva; samo naivni i ludi mogu još gajiti neki optimizam. Ovo je ludilo, svi ti mediji-slikovnice, tekstovi u formatu sms-a, za čitanje u tramvajskoj vožnji od par stanica. Nisam optimistična. Očajavam, ustvari. Paralelno s tim, pokušavam raditi najbolje što mogu, pokušavam izboriti prostor za pametne stvari, za sugovornike koji imaju što reći. Borim se kao križar, vjeruj mi na riječ.

***

Maja Hrgović

Rođena je u 1980. u Splitu; u Zagrebu je diplomirala hrvatski i engleski jezik i književnost naFilozofskom fakultetu. Pohađala je i studij teatrologije te Centar za ženske studije. Od 2003.godine novinarka je kulture u Novom listu, a od 2005. do 2008. godine bila je članica uredništva "Zareza", gdje objavljuje književne kritike. Istraživačkim novinarskim projektom o socioekonomskim migracijama sudjelovala je kao predstavnica Hrvatske u prestižnom regionalnom programu Balkan Fellowship for Journalistic Excellence koju organizira Balkanska reportersko-istraživačka mreža BIRN. U studenom 2009. osvojila je BIRN-ovu prvu nagradu za novinarsku izuzetnost.

Pisala je i za "Nulačetvorku", "Cunterview", "Kulturpunkt", " Op.a", "Graziu", "Libelu". Redovito doprinosi portalu Zamirzine, gdje piše kolumne o ženskim ljudskim pravima i njihovom medijskom tretmanu. Godine 2010. objavila je knjigu priča "Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo", te osvojila nagradu Kiklop za najbolji prvijenac.