Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 19.07.2013.

Knjiga puta Benjamina iz Tudele

Između 1160. i 1173. stanoviti Benjamin iz Tudele proputovao je i opisao dobar dio ondašnjeg svijeta. Putopisac koji sebe škrto predstavlja kao rabi Benjamin, "sin Jonin, iz zemlje Navare – počivao u raju“ – krenuo je iz tadašnje Španjolske, prošao južnu Francusku i Provansu, preko Italije i Grčke stigao do Konstatinopola, a onda prošao Malu Aziju i Bliski istok spustivši se do Egipta. Uz to židovski putopisac opisao je i Kijev, Srednju Aziju, Jemen i zapadnu obalu Indije, a i među prvima je Evropljanima koji spominje Kinu, "zemlju Zin“ koja se nalazi "na krajnjem istoku“.

To je vrijeme kada se rodio Džingis-kan (1961.), kada su Seldžuci uništili bizantsku vojsku u frigijskim planinskim prijevojima (1176.), a budući osvajač Jeruzalema, kurdski general Saladin, zavladao Egiptom. Križarski ratovi i muslimanska osvajanja isprepliću se u to doba s progonima Židova. Sredinom stoljeća istjeruje se židovsko stanovništvo muslimanske Andaluzije i zatvaraju sinagoge, križari napadaju židovske zajednice po francuskim i njemačkim gradovima (1147.), a slijedi im protjerivanje od strane francuskog kralja Filipa II (1182.) i pogromi u engleskim gradovima.

Benjamin iz Tudele ne opisuje samo putovanje. Ne znamo je li išao pješke, na magarcu ili konju, i na koji način je i kakvim brodicama prelazio rijeke i mora. Ako već piše o teškoćama u savladavanju daljina onda prenosi nevjerojatne priče, poput one o olujnom moru Nikpa kojim se putuje do Kine. Prema BT-u najbolji način za prelazak koriste mornari koji se opskrbe volovskim kožama.

"I kad zapuše taj zao vjetar koji ih goni u more Nikpa, oni se uviju u kože tako da voda kroz njih ne prodire, te naoružani noževima bacaju se u more. Tu ih spazi golema ptica grifon, te misleći da je mornar neka životinja, grifon ga zgrabi i odnese na suho, te ga spusti na planinu ili u neku rupu kako bi ga pojeo. Potom čovjek brzo udari pticu nožem i ubije ju. Onda izađe iz kože i pješači, sve dok ne dođe do nekog do nekog naseljenog mjesta. Na taj način spasi se mnogi čovjek.“

Većina "Knjige puta“ nije uzbudljiva kao ovaj savjet budućim putnicima prema Kini (među njima i Marku Polu). BT najčešće tek suho popisuje židovske zajednice. To ovako izgleda, nasumce odabiremo pasus: "Od Taranta je put do Brindisija, koji je na morskoj obali. Tu živi desetak Židova koji se bave bojanjem tkanine. Ima dva dana puta do Otranta, koji je na obali Grčkog mora. Tu živi oko 500 Židova, a na čelu su im r. Menahem, r. Kaleb, r. Meir i r. Mali. Od Otranta ima dva dana plovidbe do Krfa, gdje živi samo jedan Židov imenom r. Josef...“ itd.

Kada ne popisuje Židove BT popisuje grobove. Pa bilježi: "Otuda su tri milje do grada Kocona, gdje ima 300 Židova. Tu su grobovi rab Pape, rab Hune, Josipa Sinaja i rab Josipa sina Hamova... Otud ima tri parasange do Ain Sifte, gdje se nalazi grob proroka Nahuma Elkošija. Otuda je dan puta do Kefar Al Kerama, gdje su grobovi rab Hisdaija, r. Azarije, r. Akive i r. Dose. Otuda je pol dana puta do sela u pustinji, gdje su sahranjeni r. David i r. Jehuda i Abaji, r. Kurdija, rab Sehora i rab Ada. Dalje ima jedan dan puta do rijeke Rage, gdje je grob kralja Cedekije...“

BT-ovi popisi zajednica i grobova mogu se učiniti monotonima, u najbolju ruku bizarnima, no upravo u njima se krije misterij „"Knjige puta“. Izvanredan je Benjaminov opis ustanove za psihičke bolesnike u Bagdadu, iz koje bi se pacijenti puštali kući zimi kad im se povrati razum, ili opis Mongola kao naroda bez noseva, umjesto kojih "imaju dva mala tvora kroz koje dišu“. Ima tu još putopisnih štikleca o Indijcima koji se zavjetuju na samospaljivanje (na što im obitelj odgovara "evo sretnika“) ili stanovnicima Kuša (prostor današnjeg Egipta i Sudana) koji "nemaju pamet običnih ljudi“ i spavaju "sa svakom na koju naiđu“. No sve su to tek živopisne cvebe jednog drevnog teksta. Pravo pitanje jest koja je bila svrha BT-ova puta, i zašto su uopće nastali njegovi zapisi.

Znanstvenici na to pitanje ne žele dati decidiran odgovor. Priređivači, prevoditelji i redaktori rukopisa navode trgovačke, poslovne ili vjerske interese. No najromantičnije i najdramatičnije je "Knjigu puta“ čitati kao židovsku kartu spasa. Stješnjeni između kršćanskog čekića i muslimanskog nakovnja Židovi su morali razmotriti svoje opcije bijega. "Knjiga puta“ u tom je smislu možda napisana kao "Karta spasa“, ostavština suvremenicima i budućim generacijama. U slučaju pogroma s kršćanske ili muslimanske strane Židovi su u BT-ovom rukopisu mogli pronaći potencijalna utočišta s velikim židovskim zajednicama ili blagonaklonim vladarima.

Indikativan u tom smislu je, primjerice, zapis o Novom Tiru koji se opisuje kao lijep, dobro utvrđen i bogat grad, u kojem Židovi posjeduju brodice i rade kao staklari. BT spominje i ostatke drevnog Tira koji se mogu vidjeti na dnu mora, a atmosferu mjesta opisuje kao "živahnu i poslovnu“, pa se cijeli pasus doima poput turističkog letka za slučaj progona. Slučajno, današnji Tir nalazi se u Libanonu, uz samu granicu države Izrael, a velik dio njegovog stanovništva čine palestinske izbjeglice. Tako je grad koji je BT istaknuo kao utočište, uistinu to i postao, ali ne za Židove već za one koji moraju bježati od uskrsnule države Izrael.

No spustimo se natrag po meandrima povijesti. Kako navodi Joško Pavković, hrvatski priređivač, prva tiskana izdanja "Knjige puta“ pojavila su se u Istanbulu 1543. i Ferrari 1556. godine. Dakle, nekoliko stoljeća nakon originalnog rukopisa. Hrvatsko izdanje prevedeno je s engleskog jezika, izdanja iz 1907., kojeg je priredio Marcus Nathan Adler. Zbog opsežnih opaski Adlerovo izdanje može se čitati i kao svojevrsni palimpsest. Na dobrom dijelu stranica komentari i objašnjenja dulji su od originalnog teksta. Bez njih je zapravo i nemoguće pratiti BT-ove zapise.

Ali, pomalo već i Adlerovi komentari postaju arheologijom. To je možda i glavna čar "Knjige puta“. U njoj kao da je uhvaćena sama jeka povijesti, titravo frekvencijsko podrhtavanje historije.


"Knjiga puta Benjamina iz Tudele"

Preveo Nikica Petrak
Izdanja Antibarbarus, 2012.           
 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )                                                   

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –