Knut Hamsun : Misteriji

Knut Hamsun bio je siromašni dječak s krajnjeg sjevera Norveške koji je u grad došao naoružan samo s 252 dana škole (od 292 dana koliko je u roku od šest školskih godina trebao primiti), ali i sa čvrstom uvjerenošću da je upravo on, vjerojatno najveći čovjek na svijetu.

Isprva mu u vlastitu veličinu nitko nije vjerovao, osim žena koje su lako padale pod utjecaj napola gladnog budućeg pisca i egomanijakalnog skitnice koji kuca na vrata visokog društva. U dvadeset i sedmoj mladi je Hamsun pao na dno. Bez mogućnosti da plaća stanarinu registriran je kao beskućnik i dodijeljen mu je ležaj u policijskoj stanici. Iako je bio svjestan da je stigao do kraja puta nastavio je pisati, i dalje uvjeren u svoje literarno poslanje, u svoju veličinu.

Trideset godina kasnije svi će postati vjernici. Nakon "Gladi", "Pana" i "Plodova zemlje" Hamsunu će u Stockholmu biti uručena Nobelova nagrada za književnost, a među njegovim obožavateljima naći će se i Henry Miller i Thomas Mann i Herman Hesse, i gotovo svi njegovi dojučerašnji neprijatelji. To će ujedno biti i rijedak sretni trenutak njegova života, većinom obilježenog ogorčenošću i gnjevom.

U literaturi sve je bila ljubav, u životu - arogancija i mržnja. Mržnja prema gradu, prema Ibsenu čije je mjesto nacionalnog barda želio preuzeti, mržnja prema modernizaciji, demokraciji, radničkoj klasi, pacifizmu, ljevici, ženama... mržnja prema crncima, Americi, Britaniji... mržnja koja će ga na kraju odvesti prema nacizmu (svoju Nobelovu nagradu pokloniti će Goebbelsu), i ljubavi prema Hitleru, „koji se uvijek obraćao njegovom srcu", i kojem će ostati vjeran do smrti („Nisam dostojan slaviti Hitlera. Niti njegov život i nasljeđe traže sentimentalne izljeve. Bio je ratnik, ratnik za cijelo čovječanstvo i propovjednik evanđelja prava za sve nacije.", napisati će u osmrtnici).

Hamsunovom su žrtvom isprva bile ljubavnice i Ibsen, supruge i djeca, a na kraju i čitava Norveška. Nakon rata Hamsunovo literarno nasljeđe pokušalo se spasiti od nacističke biografske mrlje. Bilo je i onih koji su priželjkivali da stari nacistički kolaboracionista jednostavno umre prije suđenja i tako sve poštedi svog predugog i neoprostivog života. Naposljetku, Hamsunova literatura pripisala se nekim drugim izvorima: njegovo je pisanje izviralo iz emocija i suosjećajnosti, a ne grubosti, arogancije i bezdušnosti, od kuda je stigao nacizam.

U "Misterijima" , objavljenima 1892., imamo dobru sliku mladog Hamsuna. Roman je po izlasku ocijenjen nizom negativnih kritika, posebice u Norveškoj i Danskoj. Hamsun je bio ogorčen, sklon da na komadiće istrga svaku recenziju, ali najviše ga je uzrujala kritika u novinama "Verdens Gang", u kojoj su "Misterije" opisane kao roman o mentalno poremećenom i abnormalnom junaku „koji posjeduje zapanjujuću sličnost sa samim autorom".

I zbilja, nije teško u liku Johana Nilsena Nagela, tajanstvenog muškarca koji početkom ljeta uplovljava u jedan mali norveški gradić, prepoznati mladog Hamsuna. Odmah po dolasku Nagel je zapažen po svom boemskom žutom kaputu, kutiji za violinu koja sugerira umjetničku sklonost, i po ekscentričnom ponašanju. Sam Hamsun je "Misterije" počeo pisati u malome Kristiansundu, gdje je također odmah ostao zamijećen po ekscentričnosti, između ostalog i zbog toga što je tvrdio da ga je u nekoliko navrata posjetio duh umrle hotelske susjede.

Nagel prezire buržoaziju i Ibsena, u ratu je s veličinama, demokracijom, ljevičarima, znanošću, i uvijek spreman na pijanke i osvajanje žena... baš kao i Hamsun. Nagel je umjetnik, hipersenzibilan, ali bez moći da svoje sposobnosti pretoči u nešto konkretno. Neprekidni monolozi kojima osvaja žene, zbunjuje sugovornike, i koje naposljetku vodi sam sa sobom, na kraju će ga odvesti u smrt. Hamsunova majka znala je bježati u šumu gdje bi do iznemoglosti vrištala besmislice. Hamsun je svoj vrisak, svoj unutarnji monolog, pretvorio u književnost, zaklinjujući se da će postati ili književnik ili luđak. Nagel je na koncu umjesto kao umjetnik skončao upravo kao luđak...

Sto i dvadeset godina nakon prvog objavljivanja "Misteriji" su zanimljiviji po vezi sa svojim autorom, nego li sami po sebi. Tokom čitavog Hamsunova života, a posebice tokom rata i poraća, ljudi su pokušavali odvojiti Hamsuna kao čovjeka od njegova djela. Nekim romanima, prvenstveno "Blagoslovu zemlje", takvo „odvajanje" nikada nije niti bilo potrebno: oni su živjeli potpuno izvan orbite svog autora kao iznimna djela. No neki romani s vremenom su se potpuno stopili sa svojim zloglasnim autorom.

Hamsunova biografija je nešto poput golemog mračnog planeta koji svojom gravitacijom privlači na sebe vlastita djela. "Misteriji" su po nekim značajkama klasik kraja XIX stoljeća. No čini se da ih je danas nemoguće čitati odvojene od tamne zvijezde svog autora. Kod nekih pisaca najveća su priča ipak oni sami. Hamsun je tu prije svih.

 
Knut Hamsun: "Misteriji"
Preveo Munib Delalić

Šareni dućan, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )