Krešimir Pintarić : Kako biti okružen ljudima koji uzvraćaju ljubav koju pružaš

"U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo" naslov je novog romana Krešimira Pintarića, pisca koji postaje sve prepoznatljiviji po tome što je jedan od rijetkih muških pisaca koji piše zdrave, ljubavne romane. S tom razlikom što njegova proza počinje u onom dijelu gdje drugi ljubavni romani obično završavaju rečenicom tipa: "A, onda su nastavili živjeti dugo i sretno." Zanimalo nas je otkud Pintariću građa za takve "skliske" teme. Odmah smo, poput svakog prosječnog čitatelja, posumnjali da tu mora biti riječ o autobiografiji...

Željko Špoljar : Je li vaš roman u potpunosti autobiografski?

Krešimir Pintarić : Ne može se poreći da postoji ogroman entuzijazam i neutaživa želja većeg dijela javnosti da se napokon i za sva vremena utvrdi je li, ne samo moja već bilo koja, "fikcija" utemeljena na stvarnim događajima. Pojednostavljeno: čitatelje zanima je li to što čitaju "istina". Iako meni nikad nije jasno zašto bi bilo koji čitatelj postavio pitanje za koje nikako ne može provjeriti istinitost odgovora, shvaćam da je ono neizbježno, kao što je i neizbježan moj neuvjerljivi odgovor: vjerujem kako čitateljima treba dati priliku da si sami odgovore na to pitanje.

Dakle, u jednom poglavlju romana glavni likovi pričaju svojoj singl prijateljici o znanstvenom istraživanju o hormonu CRF, tzv. hormonu negativnih očekivanja, a sve to zato jer se može sasvim lijepo uklopiti u ono što im je prijateljica ispričala o svojim pokušajima dokidanja singl stanja. U jednom poglavlju stvarnosti ja sam o tom istraživanju čitao u knjizi "Molekule emocije" Candace Pert, što se odlično uklapalo u ono što sam već znao o negativnim očekivanjima iz vlastitog iskustva, kao i potencijalnom ili stvarnom utjecaju bliskosti, ljudskog dodira i emocionalnog stanja na percepciju stvarnosti i pamćenje, pa sam odlučio iskoristiti priliku da čitateljima proturim malo znanstvenih argumenata koji govore u prilog naslova romana, iako sam svjestan da je danas malo kome stalo do spoznaja koje su proistekle iz znanstvenih istraživanja.

Kako bilo, ostavljam čitateljima da zaključe zadovoljava li pisanje na temelju vlastitog iskustva, upotpunjenog znanstvenim spoznajama, njihove kriterije "autobiografičnosti".

Kako ste uspjeli pobijediti sram od izlaganja intime širokoj javnosti?

Sram od izlaganja intime širokoj javnosti najlakše je pobijediti izbjegavanjem izlaganja intime širokoj javnosti. Budući da ta metoda štedi vrijeme i energiju, često je primjenjujem. Ali ono što sigurno ne izbjegavam jest da od sebe pravim budalu. Moram priznati da mi to prije često nije bilo lako, ali se sve promijenilo kad sam vidio jedan intervju s Daveom Grohlom u kojem su ga pitali zašto u spotovima Foo Fightersa članovi benda često igraju ženske uloge. Grohl je lagano slegnuo ramenima kao da se ipak malo čudi zašto je nekome čudno što se netko pojavljuje preobučen u ženu i rekao: "In order to be funny, you have to be willing to look stupid."

Na naslovnici novog romana nalazi se fotografija vas i vaše supruge. Kako je došlo do takve, pomalo radikalne odluke? Jeste li time htjeli "podebljati" činjenicu da je u vašoj knjizi sve stvarno?

Mislim da je važno naglasiti dvije stvari: na naslovnici romana nalazi se fotografija koja pristaje njegovom sadržaju, a o naslovnici odlučuje urednik. S druge strane, stara je skoro deset godina i vjerujem da nas na ulici nitko neće prepoznati samo na temelju te fotografije, barem ne ljudi koji nas ne poznaju još od tih vremena, tako da sigurno u tome ne vidim ništa radikalno, kao što sam i prilično siguran da ništa nisam htio podebljavati. A kad sam ženu pitao hoće li se moći nositi s nevjerojatnim teretom slave koju donosi naslovnica hrvatskog romana, njezin odgovor je glasio: "Sva sreća da sam u međuvremenu napravila extreme makeover."

Kako vaša supruga gleda na vaše pisanje, nervira li je katkad to što zajednički život crpite za književnu građu?

Žena na moje pisanje gleda kao i na bilo koju drugu fikciju: zanima je ima li veze s ljubavlju i je li duhovito napisano. Ako su ta dva uvjeta zadovoljena, nije ju briga odakle se crpi književna građa. 

Kada pišete, razmišljate li o publici? Kako zamišljate svog savršenog čitatelja?

Svog idealnog čitatelja ne zamišljam, jer ga imam: ženu i prijatelje. 

Na početku svog romana zaključujete kako vam je skoro pa kompliment kad vas nazovu papučarem. Mislite li da je to pomalo subverzivno u ovo doba kad su hedonizam i nevjera skoro pa imperativi?

Ako nešto zaključujem na početku romana, onda je to da za mene frajerstvo i papučarstvo nisu vrijednosne kategorije, nego modeli ponašanja, kao i da će u romanu biti riječi o ovom potonjem. Smatram da je to važan oblik spisateljskog poštenja, da čitatelj od početka zna što ga čeka na stranicama koje slijede, tako da se u pustolovinu čitanja upušta na vlastitu odgovornost. Ne vidim u tome ništa subverzivno, jer morate znati da je upravo jezivo koliko sam ja nesvjestan da su hedonizam i nevjera imperativi ovog doba. Dapače, ja sam naivno uvjeren da je imperativ ovog, kao i bilo kojeg drugog, doba biti okružen ljudima koji uzvraćaju ljubav koju pružaš.

Vi ste Osječanin koji živi u Zagrebu. Je li za bilo kakav književni uspjeh bitno biti što bliže metropoli?

Ono što ja smatram književnim uspjehom jest, prije svega, napisati knjigu koja će nasmijati čitatelje. Ako ih pritom i podsjetim na neke stvari koje su im važne u životu, a nekako su dopustili da ih zanemare, još bolje. Treća komponenta književnog uspjeha je svakako imati izdavača voljnog i sposobnog objaviti dovršeni rukopis, te promovirati tiskanu knjigu. Iz navedenog se može naslutiti kako mislim da sam, barem kod nekih čitatelja, književno uspio, te kako blizina metropole sigurno ne može utjecati na barem dvije od tri komponente književnog uspjeha.

Hoćete li u svojim novim knjigama i dalje istrajavati na autobiografskom ili se spremate na radikalan obrat?

Teško mi je govoriti o nečemu što ne postoji, isto kao i o nečemu o čemu ne razmišljam, kao što su to, primjerice, moje nove knjige. Jedino u što mogu biti siguran jest da ću pisati i da ću to napisano davati svojim idealnim čitateljima na testiranje, a ako budu mislili da se vrijedi potruditi kako bi napisano postalo i ukoričeno, onda ću tako i učiniti.

Kakvi su vaši stavovi o roditeljstvu, bi li vašim likovima ono došlo kao svojevrsno opterećenje?

Budući da nisam roditelj, sve moje informacije o roditeljstvu su iz druge ruke. Na temelju tih informacija zaključio sam da je roditeljstvo svojevrsno opterećenje za svakog. Rado bih upoznao roditelje koji će tvrditi suprotno, ali ne vjerujem da će se to ikad dogoditi. Iskreno, ne bih volio biti dijete koje neće nimalo opteretiti svoje roditelje, jer mislim kako bi to značilo da su me dali na usvajanje.

Pokretač ste besplatnih elektroničkih knjiga. Biste li bili spremni vašu sljedeću knjigu objaviti samo u elektroničkom obliku?

Ne vidim zašto bih knjigu objavio isključivo u elektroničkom obliku, ako je mogu objaviti i u tiskanom i u elektroničkom. Ali to ne znači da ne mogu zamisliti izostanak korica i papira. Ono što je važno istaknuti jest da u ovom trenutku elektroničke knjige kod nas mogu postojati samo u svojoj besplatnoj inačici, jer iako postoji interes za čitanje, ne postoji tržište za e- knjige. U takvim uvjetima svima je jasno da honorari za besplatne elektroničke knjige često zaostaju za honorarima za tiskane.

( Razgovor je prvotno objavljen u Metro expressu )