Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 06.10.2005.

Krešimir Pintarić : Napisao sam roman o ljubavi, a ne ljubavni roman

Nenad Bartolčić : Možeš li zauzeti svojevrsnu distancu i sam procijeniti literarni doseg svog romana, i da li bi se mogao složiti s ocjenom da je tvoja posljednja knjiga "Ljubav je sve" ujedno i tvoje do sada najzrelije djelo?

Krešimir Pintarić : Iskreno, uopće nisam u stanju zauzeti distancu, dapače, nemam ni najmanju želju zauzeti distancu, spram romana ili bilo koje druge svoje knjige. Na neki način, to bi bilo upravo suprotno od onog što ja želim od svojih knjiga, onoga zbog čega su mi važne: u njihovo pisanje uvijek unosim veliki emocionalni ulog i uvijek se osjećam dobro kad čitam neku od svojih knjiga i u stanju sam ga ponovno proživjeti, bez obzira koliko godina prošlo od njezina nastajanja. Znam da će zvučati užasno banalno, ali ja svoje knjige i pojedine tekstove u njima ocjenjujem kao uspjele ako prilikom čitanja mogu ponovno osjetiti ono što sam osjetio dok sam pisao knjigu ili pojedini tekst, ako mogu bez napora rekonstruirati emocije i situacije koje su me pritom vodile, ponekad i prisilile da pišem. Naravno, ono što je relevantno za mene, potpuno je irelevantno za čitatelje, bilo amaterske bilo profesionalne, što se ne bi moglo reći za zrelost ili literarne dosege onoga što pišem, pa stoga njima prepuštam da sude o tome.

Posebno me se dojmio taj jedan pozitivni feeling koji se provlači kroz roman, svojevrsno furanje gudova umjesto ne tako rijetkog furanja bedova u našoj recentnijoj literaturi. Napisao si roman koji naprosto plijeni svojom "običnošću" i "zdravim", pozitivnim pristupom temi... da li je to bio promišljeni autorski koncept na početku?

Definitivno je u pozadini pisanja romana stajala jedna verzija dr. Feelgooda (ne mislim na novu postavu legendarnog benda, već više kao prikladno ime za dobrog duha dobrog raspoloženja). Činilo mi se nevjerojatnim da mnogi ljudi koje znam imaju manje-više normalne veze i žive nekim normalnim životima - koji se sastoje od hrpe malih borbi (i posljedičnih poraza i pobjeda), boljom ili lošijom mješavinom tuge i radosti, boli i užitka - i da takvu vezu i život može kompetentno opisati jedino sociologija ili psihologija, da je tu književnost naprosto nijema. Takav život ne smatram nedostojnim, ni za življenje, a onda ni za književnu obradu. Možda je ovo prilika da javno zahvalim Milošu Ðurđeviću koji je na jednoj književnoj promociji izjavio da je nesretna ljubav književna tema, a sretna ljubav tema primjerena sapunicama. Kao prvo, nisam upućen u sapunice, ali tada nisam mogao, i još uvijek ne mogu, zamisliti sapunicu posvećenu sretnoj ljubavi (nagađam da Miloš Ðurđević zna to bolje od mene, ali opet ne mogu ne sumnjati u to). Kao drugo, nisam mogao vjerovati da jedan književni stručnjak kalibra Miloš Ðurđević još uvijek ne zna da je u književnosti prije svega pitanje "kako", a ne "što". Čovjek ne mora studirati književnost, dovoljno je, recimo, da pročita Kišev "Čas anatomije" pa da pohvata konce. Kako bilo, ta književna promocija i nadahnjujući nastup Miloša Ðurđevića uvjerili su me da se trebam posvetiti pisanju o toj, književno nedostojnoj, sretnoj ljubavi, o tom jednom dr. Feelgood ozračju koje je, očigledno, primjereno self-help literaturi, nikako stvarnom životu i "pravoj" književnosti.

Roman je izgrađen oko uspješne, stabilne ljubavne veze jednog mladog para, koji živi zajedno, događaju im se uobičajene svakodnevne stvari... ništa od velikih tema za kojima obično pati književnost... misliš li da to može zainteresirati širi krug čitatelja, ili to možda ipak doživljavaš kao mogući hendikep romana koji zbog toga možda neće zaintrigirati širi krug čitatelja koji stalno žude za nekom provokacijom?

Na tematskoj razini, mene je upravo zanimao taj odmak od uobičajenog prikazivanja ljubavi u književnosti. Zapravo, čini se neobičnim da postoji jedno životno iskustvo koje, pretpostavljam, dijele milijuni ljudi na ovom planetu (život u vezi koja funkcionira na obostrano zadovoljstvo ravnopravnih partnera, uz neizbježne uspone i padove, uz nužna trenja), a da ono gotovo uopće nije književno obrađeno. Koliko god to nekome zvučalo dosadno, ili statistički zanemarivo, meni je to tematski sasvim dovoljno provokativno.

Da li se slažeš da tvoj roman zapravo jedan pravi, nepatvoreni "ljubić", ukoliko u startu tzv. popularnim žanrovima ne pridajemo negativnu vrijednosnu konotaciju?

Nemam ništa protiv popularnih žanrova i nimalo se ne slažem. "Ljubav je sve" roman je o ljubavi, a ne ljubavni roman. U njemu nema ničega od onog što ljubavni romani obično sadrže: kemijsko-hormonske oluje zaljubljivanja, turbulentne prevare i izdaje, depresivne ili histerične prekide, strastvene osvete. Promatrano s tematsko-kompozicijske strane, mogu prije tvrditi da je ovo anti-ljubavni roman: odsustvo svih tih burnih događanja za posljedicu ima izostanak jakog zapleta koji je često okosnica ljubavnog romana. A budući da je moj roman o sretnoj ljubavi, nema čak ni klasičnog "happy enda" ljubavnih romana: završetak bih prije opisao kao neku varijantu agnostičke molitve. Ovaj odmak na kompozicijskoj razini morao je imati i svoj odraz na stilskoj: ako nemam zaplet kojim ću čitatelja držati prilijepljenog uz knjigu, onda moram ponuditi nešto u zamjenu, a to je u ovom slučaju kombinacija humora i autoironije upakirana u pažljivo izbrušene rečenice. Ono što klasični ljubić odrađuje na makrorazini, "Ljubav je sve" odrađuje na mikrorazini. Ukratko, umjesto akcije nudim retoriku.

Koliko je autobiografskih elemenata ugrađeno u tvoj roman? Big Brother generaciju vjerojatno će zanimati taj podatak, možda ih to ponuka da zavire u roman, u kuhinju, spavaću sobu... u kojima se gotovo sve dogadja?

Budući da sam pišući roman zloupotrebljavao sva svoja iskustva stečena u dobrim i lošim vezama, kao što to – nadam se svjesno – činim živeći svoj život, sigurno da je unutra nepregledna hrpa autobiografskih elemenata. Isto tako je sigurno da su mnoge situacije opisane u romanu proživljene. Ali nijedna baš onako kako je opisana. Uostalom, tko nije proživio situacije opisane u romanu: svađe, seks, zajedničko pripremanje i konzumiranje hrane, nadmudrivanje i nadasve – ispadanje glupim!

Humor, dijalozi, smisao za detalj... i književna kritika vrlo se pohvalno izrazila o tvom romanu... Pretpostavljam da su pri tome pala i prepoznavanja mogućih literarnih utjecaja, pa da čujemo iz prve ruke... koji te autori inspiriraju (ne mora nužno značiti da su to samo pisci), bi li ti godile komparacije s nekima od njih?

Od literarnih utjecaja spomenutih u književnim kritikama mislim da je vrlo važan onaj Donalda Barthelmea, kojeg spominje Dario Grgić u Zarezu, jer je njegov kratki roman "Raj" bitan za nastanak mojeg, i na mikro i na makrorazini. A za cijelu atmosferu, taj pokušaj da se pripovijedanje odvija bez da čitatelj osjeća da se tu odvija bilo kakvo pripovijedanje, kao prvi i najveći krivac mi se i dalje nadaje "Lovac u žitu" J. D. Salingera.

Da li je tvoj sada već višegodišnji rad u knjižnici, koji je po definiciji jedan prilično miran i nesenzacionalan posao (da li je?), utjecao na i na mirnoću evidentnu na stranicama romana?

Ne bih tako olako povezivao moj posao u knjižnici i roman, iako je nesumnjivo djelomično zaslužan za kvalitetu života, dakle uvjete u kojima je roman nastajao. Posao je nesenzacionalan, ali to nije razlog zbog kojeg ga volim. Volim ga zato jer kad mi završi smjena, zatvorim vrata knjižnice za sobom i ona ne postoji sve dok sutra ponovno ne dođem na posao. Volim ga zato jer je sredina izrazito nekompetitivna: ne mogu nazadovati, a napredovati mogu jedino tako da postanem ravnatelj. A zašto bi itko htio biti ravnatelj knjižnice!? Da rezimiram: radiš svoj posao, drugi rade svoj posao. Ako pritom svi svoj posao rade dobro, u knjižnici je čista uživancija.

Mislim da bi tvoj roman jako dobro prošao da ga objaviš u besplatnoj elektroničkoj varijanti na Internetu, za download. Kako uopće napreduje projekt "Besplatnih elektroničkih knjiga", nedavno su tu osvanuli neki noviteti?

Rekao bih da projekt napreduje prema planu: ove godine planiramo objaviti deset novih naslova, a do sada smo objavili šest u biblioteci "Mali rakun" i tri u biblioteci "Online". Najnoviji naslovi su "Liga za opstanak" Gordana Nuhanovića, "Sise i salama" Melite Pavlek i "Svaki dan ista pjesma" Nikice Klobučara. Do kraja godine mislim da ćemo uspjeti objaviti još dva-tri nova naslova, s tim da je Mićanovićeva zbirka "Grad dobrih ljudi" pri kraju. U pripremi su knjige Sonje Manojlović, Kornelije Mlinarević, Drage Glamuzine, Nenada Rizvanovića, Borisa Budena i drugih autora.

Da li je Profil kao velika nakladnička kuća zadovoljio ono što autor očekuje od većeg, organiziranijeg i marketinški moćnijeg nakladnika? Imaš li kakve podatke kako je prošla knjiga do sada?

Profilu sve pohvale, odnosno svim onim ljudima koji rade u Profilu. Ne samo da rade dobar posao, koliko ja mogu procijeniti, nego se ja dobro osjećam kao Profilov autor, dobro se osjećam kad banem kod njih. Volio bih ustvrditi da tamo zarađujem ogromnu lovu, ali to nije moj slučaj. Ne bih se žalio da mi se to dogodi, ali nemam se namjeru po tom pitanju žaliti uopće.

Da ti neki novinski nakladnik ponudi da za dobar honorar napišeš u relativno kratkom roku novu knjigu, bi li to prihvatio? Kako te se uopće dojmila biblioteka "Premijera" Jutarnjeg lista, i što uopće misliš o tzv. novinskom nakladništvu?

Nemam pojma što bih prihvatio, odnosno odbio. Ne volim rokove, iako sam nekoliko puta imao predivna iskustva s njima, ali uglavnom s pojedinim tekstovima, nikad cijelim rukopisom. Mislim da je odlično da pisci dobivaju pristojne honorare, čak i kad taj pisac nisam ja.

Kultura-knjizevnost -Internet... kako danas vidiš potencijale tog prožimanja, modele daljnje "suradnje", odnosno kakvi nam projekti nedostaju na hrvatskom internet prostoru

Budući da mi u DPKM-u vodimo projekt "Besplatne elektroničke knjige", najinteresantnije bi nam bilo pojavljivanje još nekoliko sličnih projekata, jer DPKM je udruga građana i zato bi pojavljivanje udruga sličnog profila bila velika podrška i poticaj za daljnje djelovanje i, sasvim logično, suradnju. Nismo firma koja se boji konkurencije, već smo neposredno zainteresirani za širenje ovog modela distribucije književnih djela, ali i ne samo književnih: zašto ne bismo u bližoj budućnosti dobili projekte orijentirane na distribuciju publicističkih, znanstvenih, popularno-znanstvenih i drugih vrsta tekstova. Jedini za koje ja znam da to čine uporno i sustavno je biblioteka "Što čitaš?". Istodobno, čini mi se da ovakvi projekti nisu konkurencija ni klasičnim nakladnicima jer će oni uvijek moći ponuditi honorar za one rukopise na kojima mogu zaraditi, a mi ćemo uvijek imati kvalitetnih ali komercijalno neisplativih rukopisa za objavljivanje: nakladnik mora računati na, primjerice, 500 ili 800 prodanih primjeraka u prvih godinu ili dvije, mi se možemo radovati 50 ili 50.000 učitavanja tijekom pet ili deset godina. Ono što je najvažnije u cijeloj priči, svi skupa možemo oblikovati prilično dinamičnu i zanimljivu knjišku scenu. Sigurno je da postoji prostor i za mnoge druge projekte, ali ne smatram ni pametnim ni potrebnim promišljati sve o svemu (uostalom, postoje ljudi koji se i time bave, neopterećeni mojim uskogrudnim stavovima). Kako bilo, čini mi se da se čovjek, kao sastavni dio prirode i društva, treba posvetiti onome u čemu može dati najviše, onome što ga najviše zanima. Moja je procjena da projekt "Besplatne elektroničke knjige" zasad zadovoljava te uvjete.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –