Kristina Kegljen : Ne poklanjaj srce divljim stvorovima
Kada prvi stih prve pjesme knjige navijesti neizbježnost umiranja od ljubavi, preciznije nužnost žrtve ljubavi, kontekst Ljubavi i Zapada čitatelju podmeće okvir teme u kojoj se ono ljubavi sasvim sigurno čita i izvan tjelesnoga. Podmeće, a ne nudi, jer ova je knjiga apologija tijelu kojega susrećemo u vrtu ljubavi sa stazama koje se račvaju. Otamo u jedan od pravaca odlazi odvojak tijela politike kao ekstenzija identiteta subjekta, dok se u drugom smjeru kreće mikropoetizacija dijelova tijela koji su elementarne identitetne čestica subjekta osobne poetike Kristine Kegljen.
Tijelo kojega pjesnikinja daje na uvid i korištenje Ljubavi, bilo da se radi o koštanom ovitku u predjelu zdjelice, ili o rascvjetaloj koži »u podnožju rane na sjevernom dijelu (...) leđa«, u kriptokupletu pjesme »Ližući ranu« je – kaže pjesnikinja – »moja najveća bolest«, a »za bolest nema lijeka«. Bolest koja nije specificirana, osim što je tijelo, tako prestaje biti bolest kao odsutnost zdravlja. Konstatacija neizlječivosti čini ga ovdje, egzistencijalnim stanjem.
A, kada se odmakne od subjektivnosti, od elementarne prostornosti osobnosti, od epiderme koja je i mjesto susreta tijela sa svijetom, ali i granica tijela s najvećim mogućim zamišljenim stupnjem integriteta, tijelo postaje otvorena rana na i u svijetu kojim se kreće i kroz kojega prolazi: »Što postižemo a ni ne razmišljamo jer su nam tenkovi/poizbijali zube i sad zjapimo i točka«. Nije li to najbolje vrijeme, pita se Kristina, da se s uvjerljivošću ranjenika odrekneš teorije? Čemu ona zaista, nakon izbijanja zubi? Pogotovo ako znamo da u tijelu politike zube izbija uvijek onaj iza kojega stoji teorija društva, prirode i ostalih inačica institucionaliziranih terora nad tijelom.
Prolazeći kroz tijelo politike, tjelesni dijelovi parcijalizirana subjekta zakamuflirani u revolucionare »veličine (...) pojedenog nokta« glasa koji o njima pjeva, nose »bodljikavu žicu oko vrata« dok sam taj glas iz kutije tijela govori da nosi »Molotovljev koktel u prsima«. Tijela se javljaju na mnogo načina. Kao počovječene »svinjske polovice«, kao najave finalnog prelaza u »bestjelesno« nakon što je otpušten »ovaj zadnji dah«, kao uvod u »dah smrti« kojega očekuje(mo) pod nosnicama, kao tunel za »uštrcani smijeh« i to »sve do želuca«, kao djevica, kao barokno ružno pače... definitivno uvijek u kretanju, u dinamici, u nastajanju i nestajanju.
Na samom početku naslućen spoj tijela i duha, psihe i some, koji možda ukazuje na dualizam, na kraju knjige definitivno nestaje u autorskoj gesti koja posreduje tjelesnost distopijske činjenice: »ne umire se od psihoza – umire se od ljudi«. Sam kraj Projekta Tijelo podsjeća na sliku lijevka na čijem se uskom protočnom dnu njegova svrha susretne s tankim mlazom koji se ulijeva onamo gdje treba. Dok vlasnica tijela, jedući madeže jede svoja obilježja, uništava svoj elementarni znak (pritom mrzeći obilježja), zna da je madež istovremeno i njezin predstavnik i njezin prototip.
Sinegdoha njezina sebstva, neizbježan i ružan istovremeno, njezina je slika i prilika u jedinici svijeta kojega, ako lijevak okrenemo naglavačke, čine svi elementi cjelokupnosti bića s početka priče o tijelu pjesama za koje su, kao i za sve, krivi ljudi.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )