Kulturna utopija

Jedna od stvari koje mogu biti zgodne kad se baviš pisanjem je i ta da ti svi poklanjaju knjige i časopise tako da jednog dana shvatiš kako naprosto ne stižeš pročitati hrpu literature koja raste li ga raste na kantunalu. Podsjetilo me to na Itala Calvina, na početak njegova romana „Ako jednom jedne noći neki putnik…“, na onu klasifikaciju knjiga na „knjige koje još nisam pročitao, a želio bih“, „knjige koje nisam pročitao, a morao bih, jer su ih svi pročitali“, „knjige za koje sam rekao da sam ih pročitao, a nisam“ itd. Nezgodno je kad se njima pridruže „knjige koje su napisali moji prijatelji, a nisam ih stigla pročitati“, jer hajde ti to objasni autoru.

Također shvatiš da, zbog pretrpanosti životnog prostora knjigama, već dugo nisi, osim po zadatku, pohodio knjižare, antikvarijate ni knjižnice (među njima biraš one tihe i prohladne), u kojim je nekad bilo ugodno čučati i po sat vremena tražeći nešto što će ti zagolicati mozak, srce, pupak, dok strpljiva knjižarka ili knjižničarka prevrće očima i nada se da nisi jedan od onih pacijenata koji će joj, čim nastavi rješavati križaljku, drpit knjigu.

Ipak postoji mjesto gdje često svraćam, gdje na kraju krajeva mogu popiti kavu, pivo ili ostaviti kese s ribarnice, a usput, kad sam već tu, pregledati nove knjige, prelistati stripove, pročeprkati po pločama koje bih opet rado poslušala, ako se samo sjetim gdje li sam spremila gramofon. To je ona mala knjižara-stripoteka u Getu koja se duhovito zove Utopia i zahvaljujući kojoj sam upoznala gomilu mladog, simpatičnog svita, koji kruže na potezu od Tri volta do Peristila i Zanata, pa do Po bota, okupljajući se oko ove knjižare i kluba Ghetto u neposrednoj blizini kao leptirice oko nekakve svijetle točke. Takvih punktova na kojima živi čitava jedna supkulturna scena u Splitu osim ovog zapravo i nema (klub Kocka to na svoj način pokušava postati, ali aktere s ovogradskih ulica oduvijek je bilo teško maknuti iz Centra).

Ne bi tu bilo ništa sporno da u toj supkulturi, na toj margini, ne živi gotovo nevidljivo, najpotentnija, mlada kulturna scena ovog grada, ona koja bi po svojoj snazi i značaju zapravo trebala predstavljati mainstream, iako za isti puno ne mari, kao što ni ovaj ne mari za nju.

Ključne riječi za ono što se u Splitu službeno smatra nekakvim kulturnim dobrom jesu: baština, tradicija, lokalno, vrlo staro, mrtvo po mogućnosti, tako da teoretičari i prigodničari mogu mirnije vršiti obdukciju lika i djela, pretpostavljam. Također, u današnjem vremenu, kad je veliki svijet udaljen tek jednim klikom miša, svako lokalno koje nema značaj na barem nacionalnoj razini, trebalo bi zapravo biti „supkultura“, nekakav mjesni suvenir, a ne glavna stvar na kojoj neki grad stvara svoj identitet u svemiru.

Pitam se zašto Split u kojem žive neki od najčitanijih hrvatskih književnika, gotovo da nema čitanja, književnih sajmova, festivala? Da ne postoje ta dva metra utopije i pet metara dvora pred njom, u drugom gradu po veličini u zemlji ne bi bilo moguće doživjeti neko javno čitanje koje ne sliči mrmorenju muzejskih eksponata (a i to je rijetkost).

Skidam kapu začinjavcu Marulu, ali ne i onima koji se od njega nisu ni za stranicu pomakli. Baš me zanima koliko u gradu u kojem se slavi svaki klinac koji dobaci pet metara kamena s ramena, ima onih koji su čuli za Mariju Andrijašević, ovogodišnju dobitnicu Gorana, najvećeg priznanja za mlade pjesnike ili Marka Pogačara njenog kolegu koji je za svoju prvu knjigu dobio dvije književne nagrade, a uskoro će predstavljati Hrvatsku u Aleksandriji na Biennalu mladih umjetnika Europe i Mediterana? Oboje su Splićani, imaju dvadeset i nešto sitno. Dakle, tko je čuo? Rodbina i susjedi se ne računaju.

Nelogično, ali istinito: ne znaju ih u Splitu, ali ih zato znaju u Hrvatskoj, pa i šire.

Može bit da sam upravo ja bedasta, možda sam izgubila dodir sa stvarnošću, jer nije li to onaj isti grad gdje se ulica Tome Bebića i Miljenka Smoje križaju samo u jednoj pop pjesmi?! A kud sam ja zašla - u present continius! Prezent je, čini se, na domaćem terenu zapravo futur drugi egzaktni. Tko preživi, pričat će.

Nemam ambiciju ispravljati krive Drine, tek označiti zelenim svjetlom neke ljude koji čine mjesto u kojem žive mrvicu boljim i zapisati ona mjesta koja su malene oaze vedrine i živosti, pa i životnog taloga. Tamo gdje se skupljaju splitski umjetnici, kvazi-umjetnici, mlađahni književnici, bivši i budući poete, studenti, hip-hop zvijezde, klošari, strani turisti, putnici, performeri, probisvijeti, glumci, svirači, noćne ptice, tamo gdje se događa život, šporkan, nasmijan, pijan, grub, tamo se događa i umjetnost i kultura kudikamo snažnije nego u institucijama i nekakvim za službenu kulturu steriliziranim prostorima.

Uvijek me čudilo kako potencijalno lude i zanimljive stvari, odlične ideje, postanu dosadne kad se oficijelno uškope. Institucije bi trebale zadržati malo više izvornosti, pokazati malo više prepoznavanja, jer na kraju krajeva one su tu zbog umjetnosti, a ne ona zbog njih.

Prava kultura je, treba i to jednom reći - nekulturna. Sve ostalo je vrlo kulturan mrtvački sanduk.

U prostore na rubu grada i egzistencije kao što je splitska Utopia ili zagrebačka Močvara, mnogi vrli kulturni djelatnici ni u snu ne bi prismrdili, ali to i dalje ostaju ona vrlo rijetka mjesta u koja je u Hrvatsku na mala vrata ušao bijeli svijet.

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )