Lars Kepler : Hipnotizer
Rockersko rivalstvo koje je poput shizme raskolilo Skandinaviju na švedske rockere i finske i norveške heavy-metalce - sada kao da se proširilo i na lijepu književnost. Linija rasjeda je ista: s jedne strane su Šveđani, s druge bivši podanici njihova velikog kraljevstva. Šveđani su se nakon planetarnog uspjeha Stiega Larssona masovno okrenuli pisanju krimića i sada kao da svaki drugi šveđanin nosi egidu "novog Larssona". Finci i Norvežani prezirno dižu nos od te komercijalizacije književnosti i švedskih krimića koji danas pune supermarkete, benzinske stanice i kioske širom planeta.
Norvežanin Frode Grytten, autora kultnog romana "Pjesma košnice", u Zagrebu je hladnokrvno izjavio da on nije čitao Larssona. Mora se priznati, malo je to čudno zazvučalo. Miriši pomalo na zavist i aroganciju. Švedskog novinara čije je krimiće pročitao čitav svijet nije pročitao bivši norveški novinar koji je također napisao jedan krimić ("Medvjed koji teče"). No Frode Grytten ne vidi u tome ništa posebno - ako ga je pročitao cijeli svijet ne mora još i on.
Gryttenovo objašnjene jest da je pitanje skandinavskih krimića, uključujući i Larssonove i njegov, pomalo neobično. Naime, u Norveškoj i Švedskoj gotovo i da nema kriminala. Ako se dogodi ubojstvo u Bergenu, ono se odmah nađe u romanu. U Bergenu žive dvojica pisaca krimića, ali niti jedan tip koji ubija naokolo ljude. Kad norveški pisac piše krimić - on fantazira.
Slučaj Andresa Breivika možda će promijeniti tu sliku Skandinavije, no on sigurno neće izazvati porast kriminala, niti će Norveška pasti s prvog mjesta liste zemalja s najkvalitetnijim životom na 180. mjesto. Grytten je tu jasan: norveški pisci krimića i nakon Breivika morati će fantazirati paklene balkanske ili latinskoameričke scenarije, val kriminala nošen masovnim siromaštvom, eskalaciju nasilja i političkog radikalizma, ili bizarnu epidemiju serijskih ubojica.
Sličan prezir prema Stiegu Larssonu i općenito švedskom krimiću dijeli i ugledna finska spisateljica Sofi Oksanen, dobitnica nekoliko značajnih međunarodnih nagrada za svoj roman "Čistka". Niti ona nije čitala Larssona. Kaže da ga ionako nitko u Finskoj i Norveškoj nije čitao. A to što ga se čita u ostatku svijeta rezultat je samo velike aktivnosti švedskih kulturnih centara, te dobro razvijene mreže studija švedskih jezika i švedskih prevoditelja...
U sporu između švedskih rockera i finsko-norveških heavy-metalaca lako je stati na švedsku stranu. No u ovoj literarnoj shizmi i Norvežani i Finci imaju nekih solidnih argumenata. Larsson, sa svim svojim vrlinama i manama, potpuno je komercijalizirao onaj vidljivi, exportni segment švedske književnosti. Iz perspektive svjetskih čitatelja švedska književnost, čiji naslovi preplavljuju sve izloge u kojima se prodaju knjige, izgleda poput monokulture Larssona i njegovih klonova. Gledajući mnoštvo naslovnica "Hipnotizera" Larsa Keplera, krimića koji u nekim našim knjižarama zauzima čitava krila izloga, švedski krimić izgleda poput literarnog ekvivalenta ambrozije.
Lars Kepler zajednički je pseudonim romanopisca i dramaturga Alexandera Ahnodrila (1967.), autora više romana i kazališnih komada, i njegove supruge Alexandre Coelho Ahnodril (1966.), spisateljice i književne kritičarke. Očito, pod utjecajem komercijalnog uspjeha svog zemljaka bračni par Ahnodril je odlučio odbaciti svoje ime i prezime, i uzeti pseudonim čije ime se podudara s prvim dijelom Larssonova prezimena. "Hipnotizer", psiho-krimić s hipnotizerom Erikom Mariom Barkom (svaka sličnost s Erichom Mariom Remarqueom je slučajna), očiti je "knock-off" projekt.
Kao i Larssonovi krimići i "Hipnotizer" je napisan ekonomično, čita se lako, priča je solidno postavljena, a roman se ne ispušta iz ruku dok se ne pročita. Tematske razlike su minimalne. Za razliku od Larssona koji je rudario patologiju industrijske oligarhije i obavještajnog sustava, bračni par Ahnodril rudari obiteljsku patologiju, i ratne zločine (srpske). Ako je "Millenium" trilogija bila mračna, "Hipnotizer" pokušava biti mračniji: društvo je nabijeno nasiljem, unutar svake obitelji krije se ozbiljna patologija, uključujući nasilje nad djecom, incest, mušku seksualnost kao opresivnu prema ženskom rodu, ali također i teške slučaje ženske patologije.
Ono što kod „Hipnotizera" smeta jest vidljivost žanrovskih obrazaca koje reciklira. Slično je bilo i u "Millenium" trilogiji. Larsson se nominalno postavljao kao ljevičar i feminist, ali je zbog nespretnog recikliranja žanrovskih obrazaca reproducirao sitnoburžujske vrijednosti i mačizam (poslovni uspjeh dio je happyenda, a glavni junak neodoljiv je svim ženama koje se pojave u romanu). U "Hipnotizeru" situacija nije ideološki rogobatna, ali je također nespretna. Scene seksa i osjećaji tipa "leptirići u trbuhu" ubacuju se na mjestima na kojima uopće nisu primjereni: primjerice, kada roditelji, slomljeni od bola, tragaju za otetim sinom.
Očito, bračni par Ahnodril piše po formuli. Larsson se predstavljao kao feminista, ali je njegov macho-junak morao pojebati sve žene; Ahnodrilovi žele ući u najveće ljudske strahove, ali pritom ubaciti i malo seksa. Pa sad na čijoj ste strani: rockera ili heavy-metalaca?
Lars Kepler: "Hipnotizer"
Prevela Željka Černok
Fraktura, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )