Lazić & Kožul – »Gori domovina«

Roman Zorana Lazića i Tonćija Kožula »Gori domovina« još je jedan od proizvoda iz marketinške kuhinje AGM-ovog urednika, ex-FAKovog »brbljavca«, Krune Lokotara. Nakon što je maksimalno zakuhao medijsku priču oko svojih autora, kao što su Vedrana Rudan ili Renato Baretić, isprobao tehniku pisanja knjiga po narudžbi, a o konvencionalnijim oblicima (samo)reklamiranja da i ne govorimo, ovim je proizvodom svoju marketinšku maštu doista doveo do krajnjih granica, nakon čega je teško učiniti još koji korak naprijed.

Osim pompoznih najava prije objavljivanja romana, izlazak »Gori domovina« popratio je i odgovarajući soundtrack, a prašina se podigla još mjesecima ranije, nakon što je objavljeno kako se mjesto u romanu, odnosno posuđivanje vlastita imena likovima romana, posve lako može kupiti za samo par stotina kuna. Tako je, primjerice, novinar i književnik Denis Peričić među prvima kupio lik ministra obrane, o čemu su, dakako, mediji promptno izvjestil, a neki su »sponzori« nagrađeni čak i vlastitom fotografijom. Osim prodaje likova i drugih medijsko-manipulatorskih akcija u cilju što boljeg marketinškog učinka, u knjizi se, kao njezin sastavni dio, nalaze i reklame u pravom smislu riječi, stranice koje su kao u tisku »prodane« i prelomljene skupa s tekstom romana, a likovi se uvelike u svojim pustolovinama koriste upravo tim reklamiranim proizvodima, reklamirajući ih još više.

Priča oko »Gori domovine«, jasno, priča je o sprezi marketinga i književnosti koja je narasla do tih granica da je u njoj zapravo i prestala biti važna i izgubila se ona zbog koje je sve i učinjeno – književnost. Kupovina likova i »ulazak« tržišnih proizvoda u sam romaneskni tekst, doista su sam kraj svih tradicionalnih predodžbi o književnosti jer se reklama knjige pretvorila u reklamu u formi knjige. No, shvatimo li Lazićev i Kožulov roman, koji se bazira na satiri i parodiji, istovremeno i kao parodiju beskrupuloznog marketinga u književnosti, dakle same sebe, onda u redu, u tome je posve uspio. Jer, »Gori domovina« doista je »proizvod« - smišljen i naručen, marketinški osmišljen i isproduciran do krajnjih granica intrigantnosti za oko i uho konzumenta, sve to uz odgovarajuću i točno tempiranu medijsku kampanju. Proizvod koji se bazira na inteligentnoj dosjetci i zafrkanciji. No, kako to često biva s proizvodima za kojima ste posegnuli jer ste nasjeli na njihovu medijsku sliku, eventualni problemi nastaju tek kad ih – isprobate kod kuće. Ako ste književni kritičar, za kojeg marketinška kampanja nije predvidjela odgovarajući trik, ionako ste zanemareni do te mjere da se usudite reći kako je »Gori domovina« doista proizvod i to namijenjen nezahtjevnijem tržištu – ispod atraktivnog celofana, naime, nema mnogo onoga o čemu kritičar piše - literature.

Lazić-Kožulov roman bazira se isključivo na forama, pri čemu treba reći da autorski dvojac dobro zna urbanu i generacijsku »spiku«; duhoviti su i cinični kad treba, potkovani bogatom popkulturnom riznicom, prije svega filmom i stripom, a hrvatska im je zbilja, u koju ubacuju svoje glavne junake, američke tajne agente Stevea i Samoula, predložak za bezgranično sprdanje sa svim i svačim. Američki agenti, dakako jedan crnac, drugi bijelac, čista su parodija agenata iz špijunsko-akcijskih filmova i serija, a u Hrvatsku dolaze sa zadatkom da otkriju tko to pali hrvatske šume, točnije zašto – gori domovina, gori borovina. Oni su također i nekakvi, dakako opet parodirani, predstavnici američke politike intervencija u kriznim stanjima. U tome romansiranom stripu (jer stripovski su dijalozi i logika događajnosti) Steve i Samoula, nakon što promptno nauče hrvatski jezik, direktno upadaju u konglomerat prepoznatljivih odlika hrvatske zbilje, dakako također parodiranih.

Tako njih dvojica tražeći krivce za požare ulaze u svijet mafije, estrade i kvazi jet-seta, upoznaju se s hrvatskim običajima kao što je Sinjska alka, a u istrazi otkrivaju i neke manje starinske i tradiconalne »običaje«, kao što su fotomontaže, privatni porno video, tajni transkripti i dr. Kako bi cijela ta kaljuža, u kojoj su dva glavna potencijalna krivca s mafijaškim backgroundom dakako Srbin i Hrvat, bila što uvjerljivija Lazić i Kožul posegnuli su i za najjednostavnijim načinom parodiranja, onim iskrivljavanja imena poznatih osoba koje ostaju lako prepoznatljive. U »Gori domovina«, tako, glazbene su zvijezde npr. Maksim Mrkvica, Psihomoto i Kobac ili Fatalie, snažan je kartel Gluppo, dok se jedna televizijska emisija zove – Trideset minuta mučenja. Jedna od boljih parodističkih intervencija prvog stupnja svakako je ona s knjigama i novinama; u »Gori domovina«, naime, »Sutarnji list« objavljuje domaću prozu pod marketinškim sloganom »Knjige nikako da ispadnu iz mode«, a u reklami za jedno od kola te biblioteke pojavljuju se imena stvarnih pisaca s izmišljenim naslovima knjiga, pri čemu autorski dvojac pokazuje dobro poznavanje njihovih poetika i duhovito ih parodira.

»Gori domovina« roman je prepun akcije (koje dakako kulminiraju na samome kraju), droge, seksa, psovki i trivijalija. Steve i Samoula čista su parodija tajnih agenata, a hrvatska zbilja u kojoj im je djelovati karikirana je, ali bolno istinita preslika nekih naših autohtonih i endemskih ljudi i običaja. Mjestimično vrlo glupav, Lazić-Kožulov roman zapravo takav i želi biti i ne računa na nekakvu veliku pamet, on je odvjetak trash literature i medijskih tvorevina s jakom parodijskom nakanom, čija je metatekstualnost i intermedijalnost usmjerena prema poetici filma, stripa, TV-a i videoigara. Lazić i Kožul u svemu tome znaju zakovitlati priču, znaju kako poraditi na dinamici, vješti su u kratkim dijalozima, a i duhovitost im nije veći problem.

»Gori domovina« je tako ispala roman za one kojima inače književnost nije omiljenija zanimacija, ali zato jako dobro znaju tko su Bruce Willis, Tarantino ili pak South Park, iako su usporedbe s posljednjim na vrlo skliskom terenu, jer je South Park ipak jedan i neponovljivi. Uglavnom, »Gori domovina« važna je kao za sada jedinstven domaći proizvod koji, htio to ili ne, postavlja bitno pitanje – što je to roman koji rabi iskustva marketinga, a što je marketinška akcija koja koristi i neka iskustva/formu romana. Ogoljen od marketinške priče, naime, ovo je roman-fora kojem je fora i zamašnjak i krajnji domet.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )