Literatura bi se uskoro mogla pretvoriti u neku vrstu plemenite reportaže

Ana Ðokić: Kome su namijenjene vaše književne kritike? Kakvoj vrsti čitatelja?  

Mirnes Sokolović: Namijenjene su prije svega onima koji ih razumiju. Onima koji znaju da pisanje tih kritika ne može donijeti ličnu korist, materijalnu ili statusnu. Koji vjeruju da se tim i takvim pisanjem i preispitivanjem opštepriznatih veličina u jednoj književnosti ne mogu priskrbiti novčana dobit, kabineti ili počasne titule.

Nadalje: namijenjeni su onima koji znaju šta je prava književnost. Dakle, onima koji nisu zadovoljni sadašnjim stilom. Koji su pročitavši mnogohvaljenu knjigu savremenog autora nekoliko puta ostali zbunjeni; apsolutno indiferentni i nedirnuti prikazivanim svijetom i ritmom u kojem je napisana knjiga. Dakle, onima koji i sami sebi mogu unekoliko predočiti da je ta knjiga, iako nagrađivana i hvaljena, napisana loše, neubjedljivo, olako, nedoučeno, brzimice. Onima koji su na kraju spremni prihvatiti takav sud. Ali također i onima koji ne vjeruju autoritetima kada oni izjavljuju da je ta i takva knjiga važna i neprevaziđena u vremenu koje živimo.

Ukratko: onima koji i sami vide i osjećaju – iako možda ne znaju do kraja objasniti – stravičnu diskrepanciju između vrijedne književnosti i velikog stila i nečega što je pisano, objavljivano i hvaljeno u vodećim krugovima u postjugoslovenskoj književnosti.   

Što je, po vama, cilj književne kritike? Ukazati na dobre i(li) loše strane nekog književnog djela? Popularizirati knjigu (jer za svaku knjigu ma kakva bila, postoji njezin čitatelj)? Ili nešto treće?

Cilj je upravo naznačiti omaške i nedostatke u jednom književnom djelu; diskontinuitet između onoga što je ostvareno u djelu i pretenzije samog autora koju je (samouvjereno) istaknuo u samom tekstu ili u samoreklamerskim intervjuima ili esejima; između ostvarenih literarnih datosti i  kvalitete koju su u kritici o toj knjizi istaknuli drugi.

Cilj je i smjestiti dato djelo unutar što šireg književnog iskustva i tradicije; vrednovati djelo po osnovu njegovog doprinosa u otkrivanju stilski novog i dotad neosjećanog. Zašto se ponašati kao da na našem ali i drugim jezicima dosada nije ništa napisano? Otkud to samozadovoljstvo nas sadašnjih? Ustvari je jedino tako moguće prihvatiti sadašnja djela kao neprijeporna i nedohvatna i dobra. Kada se ne bi niko sjećao puta koji je prošla ne samo naša ali, ako hoćete, na kraju krajeva i naša književnost...

Cilj kritike je na kraju i otkriti preimućstva i vrijednosti aktuelnog djela ako su dostignute. Decentno opisati važnost jedne knjige u konkretnim koordinatama vremena i prostora. No dosada mi nismo imali takvo zadovoljstvo...

Što se čita u Bosni?

Teško je precizno odgovoriti na to pitanje. Vjerovatno nekoliko romana koji na sentimentalno-ljubićki način još uvijek eksploatiraju temu rata. Nekoliko zbirki pripovjedaka i romana koje pišu u poznatom i svima bliskom maniru pripovjedačke Bosne, varirajući i sevdalijske motive; osvježavajući tu našu miksturu aktuelnim problemima današnjice: susretima Istoka i Zapada, problemima identiteta, itd.

Dva-tri pisca, nacionalna barda, koji u svojim romanima i zbirkama poezije podsjećaju na primarnu vrednotu nacionalnog jezika, ne propuštajući priliku da istaknu preimućstvo naše tradicije u odnosu na susjedne. Opominjući nas i na nacionalnu golgotu devedesetih.

Ali i nekoliko pjesnika i pjesnikinja – koji su izravno odlučili, kako se to kaže, dekonstruirati nacionalizam i liberal-kapitalizam; oni koriste jezik novinskog članka ili plakata, oni ne prežu ni od psovke i rušenja tabua; to je jedna i feministička i demokratska poezija, i nju razumije mlađa alternativna publika. Ta publika je itekako zadovoljna tom poezijom, jer nikad ne proizvodi nešto što oni ne mogu razumjeti; ta publika je može recitovati gdje god poželi i svi će je razumjeti. To su pjesnici po mjeri te publike. Postoji i nekoliko takvih romana. I to je to.

Kako biste opisali suvremenu bosansku književnu scenu?

Najjednostavnije rečeno: postoje dva ravnopravna dijela u tom mehanizmu. Jedan je nacional-teza: tvore je kritičari i profesori sa akademije; oni tamo konstruiraju nacionalnu istoriju književnosti, i preferiraju i promiče pisce koji im u tom poslu olakšavaju. Drugi dio tog nezaustavljivog mehanizma je interkultural-protuteza; ko je tu?

Tu su također akademski profesori, potpomognuti kritičarima iz alternativnih magazina ili portala. Oni se zalažu za poliperspektivno gledanje književnosti, protive se nacionalnim povijestima, preferiraju hibridni identitet, itd. I oni su za nacionalne književnosti; ali bi htjeli da se one malo isprepliću i ukrštavaju. I oni imaju svoje pisce; u djelima tih pisaca likovi su pluralnog identiteta, psuju patrijarhat i nacionalizam.

 I to su dva dijela koji zajedno funkcioniraju izvanredno; oni imaju iste teme i stilove, zabavljaju se istim problemima identiteta. Drže se na okupu: prvi centriraju, drugi decentriraju; prvi konstruiraju, drugi dekonstruiraju, i tako ukrug. Nekad se dogodi da tabori prisvajaju u podjednakoj mjeri nekog pisca. Nekad se desi i da neko prebjegne iz tabora u tabor; neko pak suvereno balansira. Ali jedno je bitno: rad mehanizma održava se besprijekorno već skoro dvije decenije.

Postoje li „vidljivi“ i „nevidljivi“ bosanski pisci? Postoji li „elitizam“ kada je suvremena bosanska književnost u pitanju? I u čemu se on (ako ga ima) ogleda? Što mislite, zašto je to tako, i može li biti drugačije?

Nema tu mnogo elitizma. Teško bi se moglo reći da postoje nevidljivi pisci. Jer mehanizmu treba radne snage, i on neće propustiti da regrutuje nove članove. Vrata su svima otvorena. Svi su dobili priliku da se izjasne.

Ako je pisac bio iole agilan, ukazao se već na toj sceni dosad ovako ili onako: pokupio je neku nagradu, neko ga je pomenuo u književnohistorijskoj sintezi, neko ga je već predstavio u okviru nekog književnog programa. Možda je problem što su sad svi postali vidljivi. Neko možda danas ne želi biti u tom sistemu... Ali istovremeno nikad ništa nije ni rekao niti napisao protiv toga. Niti se uspio objektivirati unutar sistema.

Teško da tu može biti drugačije; ništa se tu ne može promijeniti. Iz jednostavnog razloga što se mora raditi. A radilo se, ipak, na toj književnoj sceni u posljednje dvije decenije poprilično. A kad se već radi, onda svaki kritičar mora imati i svoje pisce, i obrnuto...

Koliko je bitna, u tom segmentu, vaša književno-kritička riječ?

U tom segmentu je ne vidimo uopšte bitnom; u trenutku kada je taj sistem detektiran, mi smo s njime završili, odustavši od svakog rada na eventualnoj promjeni. Teško da bi kritika i književnost nešto uopšte i mogle uraditi u takvoj situaciji, sve i kad bismo mi to željeli i htjeli.

Ono što preostaje, a u čemu kritika može biti korisna, to je opisivanje stila koji je proizveden tim i takvim mehanizmom u protekle dvije decenije. To je pružanje dokaza u prilog jednog stava o totalnoj opskurnosti tog stila kada govorimo o vrijednostima literarnim. To je ispitivanje književnog stila uopšte. I to su ta pregnuća na polju isključivo literarnom kojim smo zaokupljeni.

Kako autori gledaju na vaše kritike? Iritira li ih takav „u želudac ti virim“ način analize književnog djela?

Uopšte se ne čini da ih iritira. Pri tom sudimo isključivo po onome što su te kritike izazvale: niti jedan tekst protiv tih tekstova, niti jednu ozbiljnu reakciju pisaca i kritičara koji su pomenuti. Naravno, u ovom slučaju, pri izricanju takvog suda, sasvim ignorišemo neke kuloarske priče. Na njih gledamo kao na nerelevantne i neutemeljene. Gotovo bi se i moglo reći da takav tip kritike zapravo nikom i ne smeta. Kao da se svi podržavaju donesene sudove. Kao da svi razumiju i slažu se sa svime onim što smo objavljivali.
 
Koje biste suvremene bosanske pisce preporučili hrvatskim čitateljima? A koje stare i možda zaboravljene?

Sada i ovdje bismo zadržali pravo da se uzdržimo od takvih preporuka. I to ne iz razloga što nema pisaca i djela prijemčivih i zanimljivih čitalaocima. Ili što možda da pravilno shvatimo tu književnu produkciju, mi nismo umjeli. Već prije svega iz razloga što jednostavno nije vrijeme za preporuku književnosti kakva je pisana na našim prostorima zadnjih decenija.

Postoje autori i djela sada na postjugoslovenskom prostoru koje mi poštujemo; ali kada je čitanje u pitanju onda se radije vraćamo esejima Krleže, Crnjanskog, Ristića ili Vinavera, romanima Selimovića, Desnice, Crnjanskog, Krleže, Kiša, Andrića, Pekića, pričama Kovača ili Andrića, poeziji Ujevića, Daviča, Crnjanskog, Pope, Skendera Kulenovića...  

Budući da pratite i suvremenu hrvatsku književnosti, kakvu biste paralelu napravili između bosanske i hrvatske suvremene scene? Ima li razlike? Ako je uopće moguće govoriti ovako generalno o književnostima u pojedinim državama.

Bilo bi naivno nijekati da danas postoje nacionalne književnosti. Suviše je mnogo ljudi u proteklom periodu radilo na njima da ne bi postojale. No ono što je zajedničko danas postjugoslovenskoj književnosti, to su te stilske tendencije. Iste stilske tendencije su uvijek na našem prostoru objedinjavale književnost u jednu cjelinu.

Imate, naprimjer, taj stvarnosni stil prikazivanja naše tranzicijske svakodnevnice; tu je često važna ljudska intima, i sudovi koji su doneseni o tom aspektu postojanja – ustvari su i najviši izumi aktualne literature. To je naprimjer jedan zajednički stil. Imate i zajedničku kategoriju trik angažmana: književnost se zalaže za ovu ili onu kategoriju stanovništva: izbjeglice, žene, homoseksualce, povratnike iz rata, itd.; ona želi izvijestiti o problemima. Literatura bi se uskoro mogla pretvoriti u neku vrstu plemenite reportaže. I to je zajednička tendencija koju imate i u Srbiji.

Sve u svemu, vaš zaključak – je li živa književna riječ?

Književna riječ je živa svugdje tamo gdje su riječi posložene na pravi način, bilo u prozi ili stihu. Uvijek postoji prostor da se one poslože na jedan minimalno novi način. I od toga ne treba odustati. Niti treba dopuštati nekome da nas uvjeri u jednom trenutku da to više nije moguće. Neovisno od toga u kakvom kontekstu dolazila ili u kojim okolnostima se javljala – vrijedna književnost uznemiruje i potresa svog idealnog čitaoca.

Kakva je budućnost (sic!)-a?

Svako ukazanje novog broja za nas bude iznenađenje. Jasna i normalna je činjenica da institucije nemaju koristi finansirati jedan ovakav časopis. Jasno je da njima u interesu da ovakav časopis što prije nestane. I on trenutno izlazi i štampa se blagodareći našim sredstvima.

No, bez obzira na takvu nenaklonjenu situaciju, mi vjerujemo u mogućnost da časopis pretraje onoliko koliko bude trebalo da se još obrade teme koje još uvijek stoje netaknute; takoreći, na spisku. Mi, dakle, vjerujemo da će se časopis održati još neko vrijeme.

Za one koji ne znaju - (Sic!) je časopis za po-etička istraživanja i djelovanja (izdavač mu je Udruženje Interkultura iz Sarajeva) koji je u svojoj prvoj fazi polovinom 2009. krenuo u detekciju i (satiričko) demontiranje nacionalnog akademskog koncepta u izučavanju književnosti. Sukob nacionalnog i interkulturnog/multikulturnog koncepta u nauci osvijetljen je potom kao lažni sukob. Sic!ovci promišljaju angažman ne samo u svjetlu političke odgovornosti autora nego i u estetskoj vrijednosti njegove literature. Sic! u posljednjih nekoliko brojeva zato insistira na estetičkim pitanjima stila i žanra, uočavajući posvemašnji relativizam vrijednosti, ali i nepostojanje dostojnog književnokritičkog suda u postjugoslovenskim okvirima. Sic!ovci se zalažu za novo promišljanje modernističkog problema umjetnosti i saznanja u romanesknom žanru, ali i za uskrsavanje autonomnosti pjesničkog jezika, podvrgavajući kritici postmodernistički relativizam vrijednosti i olakotnost i trivijalizam žanrova.