Ljubiša Prica : Film kao medij filozofskog mišljenja

Ljubiša Prica: Film kao medij filozofskog mišljenja

Film kao medij filozofskog mišljenja Prica Ljubiša

U knjizi Ljubiše Price „Film kao medij filozofskog mišljenja“ nema bilješke o autoru. O Ljubiši Prici ne može se ništa saznati niti iz kratke recenzije Nikice Gilića s korica knjige. Tko je Ljubiša Prica? Odgovor je teško pronaći i na internetu. Google tražilica ne nudi mnogo, tek razbacane biografske krhotine. No kad se počinje čitati „Film kao medij filozofskog mišljenja“ pitanje tko je Ljubiša Prica kao da se samo otkriva. Iz rečenice u rečenicu, iz poglavlja u poglavlje, nameće se odgovor da je Ljubiša Prica, zapravo, najzanimljiviji hrvatski teoretičar filma koji se pojavio nakon Hrvoja Turkovića.

U svom doktoratu na temu filma i filozofskog mišljenja Ljubiša Prica postavlja pitanje može li film sadržavati i posredovati filozofsko mišljenje, te na koji način film sadržava i posreduje filozofsko mišljenje. Kako stoji u zaključku, nastojeći pružiti što adekvatniji i argumentiraniji odgovor, Prica se odlučio „za sustavan i temeljit pristup“. Tri stotine tiskanih stranica „Filma kao medija filozofskog mišljenja“ predstavljaju spomenik tom naporu. Od prvog dijela knjige, u kojem postavlja ontološko određenje filma, preko drugog u kojem film sagledava kao medij mišljenja, do trećeg dijela u kojem analizira poveznice između filma i filozofije, Ljubiša Prica, filozof mlađe generacije, ispisuje sveobuhvatan i dubinski promišljen tekst.

U posljednjih dvadesetak godina, a posebice od pojave filma „Matrix“ film je postao „možda i najpopularnija grana filozofije umjetnosti i općenito filozofije“. Tokom nultih godina pojavljuje se čitav jedan publicistički podžanr u kojem se spaja popularna kultura (film i serije) i filozofija. „Iron Man i filozofija“, „Sumrak i filozofija“, „Batman i filozofija“, „Terminator i filozofija“, „South Park i filozofija“, „Monty Python i filozofija“… gotovo da nije bilo komercijalnog filmskog serijala, ili provokativnije televizijske serije, koji nije dobio svoje filozofsko tumačenje; odnosno kojeg filozofija nije iskoristila kao palimpsest za ulazak u pop kulturu.

Polazeći od tog trenda filozofiranja na filmu i kroz film Prica postavlja pitanje može li film misliti, i tko misli kroz film. Je li film polu-tehnološko, polu-biološko biće, organizam nalik snu, nalik procesu svijesti i autohtonog mišljenja, sposobno za emaniranje vlastitog filmskog uma? Ova divna, mistična ideja počiva na filozofskoj slutnji „da svaki film posjeduje vlastiti, jedinstveni filmski um koji je autonoman i slobodan u stvaranju vlastitog svijeta“, te da je filmski um „imanentno transsubjektivno biće te kao takvo nije ni subjektivno ni objektivno“, kako to sugerira Daniel Frampton u „Filmozofiji“.

Ne odbacujući metaforičku snagu ove ideje, Prica kritički provjerava tvrdnje da su „neki formalni elementi oblikovanja filma i tehnički postupci analogni mentalnim procesima“; da je „film analogan umu“; da je „film proces mišljenja“; da je „film inteligentni stroj ili filmski um koji posjeduje jedinstvenu vrstu mišljenja“; da je „film analogan snu“. Zaključujući da film „nije analogan procesu mišljenja ili umu“, ali kao „inteligentni dizajn može posredovati mišljenje tako da putem slike i zvuka reprezentira, simulira mentalne sadržaje ili prenosi stilski i tematski oblikovana značenja“; a „budući da organizirani skupovi slika i zvukova mogu prenositi značenja putem jezično izraženih misli ili, primjerice, organizacijom skupova slika tako da sugeriraju namjeravana značenja, film može funkcionirati kao medij mišljenja“. Dodajući, da je film „vjerojatno trenutno najadekvatniji medij za promišljanje o bitnim pitanjima za čovjeka u suvremenom svijetu“…

U „Filmu kao mediju filozofskog mišljenja“ lako zapne za oko Pricina kritika i analitička dekonstrukcija određenih definicija ili teza nekih od najuglednijih domaćih i stranih teoretičara i kulturalnih kritičara filma – od Ante Peterlića, kod kojeg je „stradala“ sama definicija filma, do Stephena Mulhalla, i nemilosrdne analize njegove interpretacije filmskog serijala „Tuđinac“. No puno su intrigantnija ontološka pitanja koja Prica postavlja: što film jest, što film može, što umjetnost može? Na ta pitanja „Film kao medij filozofskog mišljenja“ pruža niz inteligentnih, intrigantnih odgovora, poduprijetih konzistentnim analitičkim diskursom i upečatljivom upućenošću u predmet interesa.

Ljubiša Prica pojavio se kao u westernu, od niotkuda, ušao sredinom džade u hrvatsku filmsku teoriju, potegnuo par teških revolvera – da hrvatska filmsko-teorijska scena više ne bude ista. Premda su Pricini tekstovi, objavljivani u „Filozofskim mišljenima“ i „Hrvatskom filmskom ljetopisu“, do sada prolazili „ispod radara“, nezamijećeni, „Film kao medij filozofskog mišljenja“ tu bi situaciju trebao stubokom promijeniti. I već ju je i promijenio.

I dalje gotovo ništa ne znamo o Ljubiši Prici, ali zapravo znamo sve što trebamo znati. Znamo što film može, znamo kako film misli, i pomoću koga film misli… I znamo da bez Ljubiše Price više nema hrvatske filmske teorije.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Ljubiša Prica

Film kao medij filozofskog mišljenja

• Naklada Jurčić 11/2016.
• 320 str., meki uvez
• ISBN 9789532450811

Već sam naslov knjige Ljubiše Price, "Film kao medij filozofskog mišljenja", nagovještava temu i cilj. Namjera je, onoliko koliko je to moguće, detaljno ispitati odnos između filozofije i filma te primjerenost i kapacitet filma kao medija za filozofsko mišljenje i eventualni doprinos filozofiji.