Ljudmila Ulicka : Veseli sprovod

Kad bi se jednom rečenicom trebala objasniti utjecajnost i popularnost suvremene ruske književnosti onda bi se moglo kazati: Rusi putuju!

Sveopćem postsovjetskom kretanju Rusa prema Toscani, Cannesu, Stamford Bridgeu, i čitavom svijetu, pridružili su se i ruski pisci. Dmitrije Prigov je otišao u Japan („Samo moj Japan"). Ilja Stogoff je krenuo u istom smjeru, tražeći smisao u netaknutoj divljini Srednje Azije i Kamčatke, do kuda Sneakers čokoladice možda još nisu stigle, a sada ga ima po čitavom svijetu („Trinaest mjeseci", „mASIAfucker"). Viktor Pelevin u Rusiji boravi dva/tri mjeseca godišnje, ostatak vremena kruži svijetom. Boris Akunin se nije micao iz Rusije, ali po svijetu putuju njegovi krimići...

I Ljudmili Ulickoj, najistaknutijoj ruskoj spisateljici, svojstven je taj suvremeni ruski kozmopolitizam. Njen roman "Veseli sprovod" (1997.) u cjelosti se događa na Manhattanu.

Sparno je ljeto 1991. i upravo se lome svijetovi. U SSSR-u je u tijeku posljednji pokušaj vojnog udara. Gorbačov je izoliran, tenkovi su na ulicama Moskve, a ruski emigranti u New Yorku, okupljeni u loftu umirućeg slikara Alika, na CNN-u prate razvoj događaja. Uprkos vrućini u zraku se osjeća „the big chill".
 
U istoimenom filmu Lawrencea Kasdana grupa prijatelja okupila se na prijateljevom pogrebu, osjećajući jezu od smrtnosti, odrastanja, budućnosti. U „Veselom sprovodu" jeza dolazi od gubitka, konačnosti, ali i političke neizvjesnosti.

Uz vrlo dobar roman Ljudmile Ulicke spominje se „slikovit prikaz ruske duše". No daleko je „Veseli sprovod" od nacionalističkog patosa. Upravo suprotno, Ulicka piše duhovito, opušteno - i kozmopolitski, uključujući u nekonvencionalnu pogrebnu povorku i židovskog rabina, i francuskog kućepazitelja, i bolivijske ulične svirače.
 

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )