Ludwig Bauer : Zavičaj, zaborav
Negdje oko polovine romana "Zavičaj, zaborav", posvećenoga autobiografskim i identitetskim traganjima, Bauer uvodi lik naratorova kolege sa studija, koji uz vino i konjak iznosi opservacije o germanofobiji. Georg, kako se taj lik zove, na nekoliko je stranica ispalio svoje stavove: nije mu, na primjer, bilo jasno 'kako se netko i danas može zanositi narodnom književnošću, i njezina je vrijednost bila unutar nekog prošlog vremena', to je mitomanija, kao takva je opasna, daje iskrivljenu sliku stvarnosti; na koncu o književnosti se ne može govoriti izvan povijesti.
A ona nas uči kako smo jako puno naučili upravo od Nijemaca. Sve su radili bolje. Bauerov lik kreće s hipotezama: germanofobija se pojavljuje u vrijeme Cezarovih galskih pohoda kada Rimljani dolaze u dodir s nepokornim Germanima, ili možda za vrijeme Nerona Klaudija Drususa, koji je na jedvite jade uspio okupirati germanska područja. Otpor koji su ovi 'barbari' pružili, kao i masakr triju rimskih legija vjerojatno je posijao klicu mržnje iz koje se kasnije rodilo pasionirani negativni stav prema jednom cijelom narodu. Dva su svjetska rata samo utvrdila činjenice; pokrenuvši ih, Nijemci su na sebe navukli stigmu.
Stvari ispod površine, piše dalje Bauer, mnogo su složenije. 'Zašto je engleski kralj George V, monarh njemačke krvi i sljednik hanoverske dinastije, promijenio svoje prezime Saxe-Coburg-Gotha u Windsor? Zašto je njemački ovčar u engleskom jeziku najednom prestao biti German Sheppard i postao Alsatin? Naš Križanić mrzio je Nijemce, a radi se o mržnji koja izvire iz nekritičkog divljenja prema ovom narodu. Radite ispravne utege, kao Nijemci, savjetuje Rusima, gradite kuće kao Nijemci...'Križanić upućuje svoju slavensku braću kako Nijemce valja mrziti, ne zato što su neprijatelji od kojih bi prijetila neposredna pogibelj, nego zato što su u svemu bolji...'
"Zavičaj, zaborav" roman je posvećen povratku naratora svojim korijenima, zapravo, otkrivanju tih korijena, otkrivanju posljedica koje takva vrst porijekla može imati u sredini koja je svoj identitet izgradila upravo na ratovanju protiv Nijemaca, spoznaji da u tvojim venama teče krv poraženih (a boljih?), i onda pokušajima situiranja u socijalnoj sredini koja te gleda kroz crno-bijelu prizmu jer si potomak arhetipskog neprijatelja. Usvojio ga je ugledni komunistički borac koji živi u braku sa svojom bliskom rođakinjom, koja nakon nekoliko godina počne tonuti u alkohol, ne manjka tu ni seksualnih iskušenja, u školi ga izdaju bijele obrve, ali to je i tako škola kojom rukovodi njegov novi otac, njemački razumije a ne razumije zašto, i tako dalje.
Bauer postepeno i vrlo čitko opisuje sudbinu podunavskih Nijemaca, gdje je njegov lik dobro prošao, s obzirom na danas poznate činjenice o egzekucijama i protjerivanjima. Roman je podijeljen u nekoliko glava, koje su dalje podijeljene na kratke, epizodične prozne cjeline, odnosno vrlo je pregledno 'montiran'; negdje sam pročitao u vezi ove knjige epitet 'filmičan'; vjerojatno se može tako reći, iz nje bi se mogao složiti film o drugoj polovini XX stoljeća u Jugoslaviji i zemljama Istočnog bloka, o načinu na koji se organizirala jedna država i načinu na koji je funkcioniralo jedno društvo.
Sudbina njemačkog naroda nakon revolucije je tema koju bi adekvatno obrađenu trebalo potražiti u djelima povjesničara poput Vadimira Geigera, njeno literarno uobličenje 'Zaborav, zavičaj' pisano je po starinski, kao da je Bauer stilom htio popratiti ovo tonjenje u zdenac vremena u kojemu se pisac, kao što je poznato, može i ugušiti poput mačića, ako ne zna gdje i kako. Tema je primjereno bolna, i nije joj trebalo dodatnih sentimentaliziranja - što je Bauer vješto izbjegao, tako da je obiteljskoj tamnoj mrlji kontrapunktirao obilje seksa u koje je, kao u prodavaonicu kolača, upao njegov Ludwig bijelih obrva. Knjiga je to u kojoj se pojavljuju nage žene i posve obnaženi narator! Seks u književnosti, pa i seks gdje posvojenik stupa u seksualne kontakte s pomajkom nije odavno zanimljiv, ako nije književno zanimljiv.
Bauer ovdje ne istupa od standarda, čak malo previše fuka, nije to dobro za zdravlje, mislim na literarno zdravlje. Staviti u roman spolovilo pa ga zatamniti nije neka strategija: kad si ih već uvlačio u tekst, onda te barjake valja razviti do kraja, a ne gasiti svjetlo...Bez obzira na ovu kopunsku moć našeg naratora koja vrijeđa čitateljski testosteron, a to je da skoro svakoj kvočki dođe glave, što mu oprašta gorila u nama jer je ovo roman o odrastanju - koja doista kao da je redateljski, a ne spisateljski promišljena - nasuprot razradi teme o pogromaškom tretmanu jedne manjine, što je društveno itekako zanimljivo, pogotovo u svjetlu moguće činjenice da je i na kninskim traktorskim prikolicama možda neki od mališana već tada imao u sebi upaljenu pjesničku žicu, tako da je lako moguće da Hrvati dobiju literarnu sliku o sebi, bez koje je ona socijalna necjelovita.
'Zavičaj, zaborav' pisan je s druge strane barikade nego, npr. 'Bašta, pepeo', i pokazuje kako izgleda istina poraženoga i potisnutoga uklopljena u pobjedničko ruho. Bauer opisujući djetinjstvo inzistira na spoznajama koje mu šapuće tama, njegov junak svoj identitet konstiruira bolno i dugotrajno, doslovce pipkajući u mraku. Svjetlost Bauerov lik u drugom dijelu romana potraži na Istoku, odlazi studirati na manje skučena mjesta, s nakanom priširenja horizonata svoje spoznaje. U tadašnjoj Čehoslovačkoj posvuda nalazi tragove svoga naroda.
Vjerojatno, unatoč staračkom (u spisateljskom smislu) tretmanu seksa, najbolji Bauerov roman. Knjiga koja uz visok literarni doseg tradicionalnijeg rukopisa, ima i važno društveno značenje. I za kraj: Krleža je rekao da su mu Englezi uvijek bili uzor.
Ludwig Bauer: "Zavičaj, zaborav"
Fraktura, 2010.
( Tekst je prvotno objavljen u Zarezu )