Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Lončar Leonina • 27.04.2012.

Luka Kordić : Posljednja krčma u centru

Pišete li? Promišljate li kako bi nekome zvučali vaši dnevnički zapisi, ili krijete pjesme kao zmija noge? Jeste li razmišljali o tome što čini pisca piscem, i kako se to postaje pisac - knjiga Luke Kordića progovara upravo o toj temi, te nudi pregršt odgovora i pogled u pjesničku svijest. Kažem Kordićeva knjiga jer se bez problema može čitati i kao roman i kao zbirka umetnutih priča, koje ja poznajem od ranije, prije okvira kojim ih je Kordić stopio u roman, iz vremena kada je, baš poput svog lika, sjedio na šanku pijuckajući kavu i dijelio prolaznicima na čitanje stranicu-dvije autorskog teksta, željno očekujući njihovu reakciju.

Ovaj kompleksni roman prokazuje nam put svog nastanka. Njegov je glavni lik bezimeni mladić koji pokušava postati pisac, a putem do (samo)ostvarenja kreira svoj mali literarni kružok. U tom kružoku dijele se savjeti o pisanju, mišljenja o tekstu, a Kordić je sve to učinio temom ovog romana, njegova prvijenca. Zasigurno je i on, kao i svaki danas renomirani pisac, prošao sličnim putem - prvo postoji želja za pisanjem, zatim vrijeme u kojem se traži potvrda da će to što stvaraš biti prihvaćeno od strane publike, te na koncu i objavljeno.

Sigurno je da postoji razlika kada se nešto čita u rukopisu ili kao već objavljeno djelo koje ima svoju težinu jer ga je netko prepoznao kao djelo vrijedno objavljivanja. Ovo djelo poigrava se žanrom romana, danas najčešćim žanrom koji u sebe može uklopiti bilo koju drugu vrstu - ovaj put to su kratke priče uokvirene u teoretska raspredanja o tekstu i savjete koje je mogao dobiti od autoriteta s kojima se susretao tijekom školovanja, ogoljevši tako situaciju komponiranja romana, i pokazavši da nas od kratke priče do romana dijeli samo jedan korak.

Pet poglavlja čini se kao pet dramskih činova, pokušaja odgonetavanja tajne književnog umijeća, dok su u kazalu istaknuti nazivi priča. Mogla bih čak reći da se u romanu traga za ars poeticom, kao što se u "Imenu ruže" traži izgubljeni dio Aristotelove "Poetike"; no "Posljednja krčma u centru" nudi i mnogo više, za svakoga ponešto - za nas inficirane književnom teorijom, u okviru se promišljaju određeni pravci, poput dekonstrukcije, postkolonijalne teorije ili psihoanalitičke teorije, dok se za "obične" čitatelje demistificira pitanje stvaranja književnog teksta uz ironičan komentar svakodnevice i ljudi koji u njoj obitavaju: tako se sukobljavaju rokeri i cajkaši, a mjesto je radnje birtija koju svi posjećuju.

Zanimljivo je da su svi likovi na neki način povezani sa književnim svijetom, bilo kao gosti birtije koji na čitanje dobivaju Čičinu priču, ili kao Čičini učenici koji žele usvojiti književni zanat. Junakom ove priče tako postaje sama književnost, a ovaj roman iskaz o problemu književne komunikacije, to jest odnosu između njezine tri najvažnije sastavnice, a to su autor, djelo i čitatelj. Birtija, u kojoj stvaraju, samo im pruža potrebnu dozu doživljaja, koje ipak ne bi mogli uobličiti bez poznavanja književne tradicije, a u toj tradiciji nalazi se i tumačenje krčme kao mjesta radnje: Rusi. Ako im je bilo za vjerovat, cijeli je svijet bio samo, više ili manje, zamaskirana krčma.

Krčma zrcali svakodnevicu, kao što nudi protok ljudi različitih profila i zanimanja - Čičine priče u birtiji čitaju djeca, njihovi profesori, odvjetnici, konobarica, studenti... U birtiji se događa prvi fatalni susret s likom Čiče, susret koji je u mladiću pobudio želju da pronikne u tajnu književnog umijeća. U vrijeme kada je mladić skupio hrabrosti pokazati Čiči svoju priču, i zatražiti od njega da ga pouči pisanju, na šanku te birtije radi mlada studentica književnosti, Ivana. Okvir romana čini polemika ta tri lika o smislu književnog teksta, oni nude svoje priče na čitanje nama, čitateljima romana, ali se i međusobno čitaju - svaka priča osvjetljava se iz tri različita kuta, nude se tri različita čitanja i tumačenja - autorsko, Čiče kao autoriteta i Ivane kao predstavnice akademskog tumačenja književnog teksta.

U samom okviru postavljaju se i pitanja o književnom stvaranju, a prvo se tiče upravo tumačenja teksta: ima li autor pravo na tumačenje vlastitog teksta/ što je pisac htio reći (ili je rekao)? Autorska intencija suprotstavlja se čitateljskoj imaginaciji i kompetenciji, a da postoje razlike postaje posebno uočljivo u tumačenju priče Posljednje jutro poslije - metafora tajfuna postaje razumljiva tek izlaganjem autorskog viđenja tajfuna kao tajkuna Keruma koji je opustošio narod. Nakon zaključka da je čitatelj krajnja instanca teksta, i da on u svojoj glavi kroji smisao pročitanog djela, propitkuje se smisao pisanja ili pisanje kao samo sebi svrhom.

Pisanje može biti iluzija, stvaranje novih literarnih svjetova, reproduciranje stvarnosti, poučavanje, prokazivanje vladajućih sistema, ali i užitak za onog koji piše, proživljavanje sudbina svih svojih likova. Tu se javlja novi problem koji traži rješenje u obliku savjeta iskusnijeg autora: kako i za koga pisati, kakav je taj Drugi koji će čitati tekst, obrazovan čovjek ili pijana budala? Čičin savjet glasi da treba pisati jasno, tako da i nepoznat čovjek s ulice može razumjeti poantu teksta, ne razmišljajući o tome je li taj nepoznati čovjek budala nego o jasnoći vlastitog teksta, kako sam autor ne bi ispao budala. Čiča artikulira i jedno drugo važno pitanje, je li važniji stil (način na koji nešto govorimo) ili sadržaj?

Sam i odgovara na to pitanje, na spor između teorije koju naziva šifriranim sranjem i prakse, to jest pripovijedanja odgovara savjetom da ljude treba zainteresirati nečim njima bliskim, nečim što žele čuti kako bi im uvalili ono što im želimo reći. Ljudi se na neki način moraju pronaći u književnom tekstu, moći se identificirati s nekom njegovom porukom, a tu se rastvara problem prepoznavanja u tekstu, koliko nas tekst može emocionalno pogoditi? Odgovor na ovo pitanje slikovito je oprimjerena Ivanina reakcija na tekst, ona priprema pajser kako bi se zaštitila mladićeve reakcije na Čičin tekst Djeca 53. države. Čitatelj emocionalno reagira na tekst, on se može razljutiti, nasmijati ili rastužiti, žene često plaču čitajući ljubiće.

No, preko samog teksta moguće se i povezati - Ivana i mladić zaljubljuju se raspravljajući o književnosti, baš poput Gavranovih likova iz romana "Jedini svjedok ljepote". Time se pokazuje kako u rukama moćnika književni tekst može biti dobro oružje, mladić svojim pričama osvaja djevojku, što je bezazleno spram političke propagande i reklama koje su se naučile služiti književnim tekstom. Polemika između Čiče i mladića plodna je za obojicu, međutim Ivana ih gleda kao majmune koji se nalaze i na naslovnici knjige (pomalo podsjećaju na svima nam znanu, nekadašnju krčmu Krivi put).

Zadnje, ali ne manje bitno pitanje tiče se čitateljske kompetencije, moramo li poznavati stručne književne termine kako bismo adekvatno razumjeli književni tekst? Odgovor na to pitanje nije jednoznačan, i podosta ovisi o samoj volji čitatelja - u njegovim rukama leži smisao djela, a o njegovoj želji da zagrebe ispod površine teksta zavisi razina smisla koju će dohvatiti. Svakako da dio razumijevanja leži i u obrazovanju, lakše se baviti tekstom kada ga znaš rastaviti na proste faktore, a Lukina knjiga poučava nas upravo tome.

Jedna od osnovnih naratoloških ideja, koja se naglašava u ovom djelu, upravo je ta da svaki pisani tekst ima istu osnovnu strukturu, autor ga sklapa od određenih elemenata, ma kako se oni zvali, a različit je način na koji će ih posložiti u konačnoj verziji - što je već pitanje stila. Kraj romana, odnosno dvije zadnje priče naglašavaju upravo rastavljanje na proste faktore, i donose po dva mita, jedan za svaku ruku - vraćaju nas u doba antičke, mitske književne strukture koja se zrcali u svim djelima od antike do danas. Smisao okvira upravo je uputiti čitatelja da promisli o nekim, na prvi pogled jasnim kategorijama književnog teksta, poput tumačenja smisla, čitanja, pisanja... Okvir nas uči nositi se sa književnim tekstom, sa onim finim tkanjem koje je izraženo u pričama. Priče možemo čitati i potpuno samostalno i nezavisno od okvira, koji ih u neku ruku upotpunjuje.

Dalo bi se još raspravljati o značenju broja 13, koliko ukupno ima priča uklopljenih u roman, ali jasno mi je da se u jednom tekstu ne mogu iscrpiti sve reference ovog kompleksnog i izazovnog romana, tako da ću vam za kraj ponuditi još jedno moguće čitanje tih priča (ograničila sam se na svega nekoliko, meni dražih priča, u nadi da ću nekoga potaknuti da u ruke uzme cijeli roman).

 
Sasvim običan dan

Vrhunska ironija međuljudskih odnosa! Svi imamo probleme, i svi znamo kako je to kada imamo neki problem a nemamo od koga tražiti pomoć pri njegovu rješavanju, jer ljudi pobjegnu od čovjeka koji je u problemima. Priča prati mentalno lutanje lika koji ima sto sitnih problema i jedan veeliki problem: on dijeli krevet s duhovima! Možemo odlučiti želimo li lika promatrati kao psihičkog bolesnika, koji taj problem mora svakodnevno nositi sa sobom, radi čega ljudi bježe od njega, ili kao sasvim normalnog čovjeka kojeg opsjedaju duhovi problema koje nosi po džepovima i ne daju mu spavati - s njima dijeli krevet, oni ga opsjedaju i tjeraju da se ustane iz kreveta i pokuša ih riješiti!

 
Srce vatreno

Opisuje situaciju gledanja utakmice i stanjivanja živaca, sukob koji polako eskalira. Pouka je priče tko se mača laća, od mača i pogiba - Ljulja koji probija ljude nožem i sam svršava tako što ga netko probode nožem. Ova priča također je ironijski komentar svakodnevice, u kojoj ako više nije bitno koje si nacionalnosti, postaje bitno za koga navijaš. Današnje društvo više izdvaja za nogomet nego za kulturu i tako nogomet prestaje biti najvažnija sporedna stvar na svijetu i postaje najvažnija!

 
Kruh naš svagdašnji

Finim ljudima ne može se opisati onaj dio stvarnosti koji oni ne žele vidjeti, pa ova priča pokušava prenijeti osjećaj - stand up tragedija. Poruka priče: Nije u šoldima sve (ali dobar dio jeste)! Lik sanja da ima auto, stan, dobru plaću - svejedno mora jesti, a u takvom bogatom svijetu nema mjesta malim stvarima koje čine razliku: proždirući kapitalizam - u Daily freshu sve je svježe, svježe dostavljeno, bez mirisa i okusa buregdžinice. U realnom svijetu, u pekarnici miriši pravi svježi burek, pečen prije nekoliko minuta, vruć i širi miris u nosnice tako da ga poželiš kupiti, ali nema novaca.

Glavni lik odlučuje opljačkati pekaru za burek, iz gladi i ne tražeći novac iz blagajne - iako nije počinio zločin, i nije imao takve namjere, njegov čin vodi se kao oružana pljačka - i ono što bi nekome bila sramota ili nepoželjno poput odlaska u zatvor, glavnom liku ove priče možda i spašava život - on bi rado bio u zatvoru, tamo ima tri obroka i besplatan krov nad glavom, što je bolje od njegove bijedne svakodnevice.


Ovisi s koje strane pazara dođeš

Ova je priča mladićev odgovor na Čičinu priču Djeca 53. države. Kako Čiča nosi dugu bradu (četničku), glavni lik ove priče namjerno ima takvu bradu ne bi li se Čiča s njim poistovjetio. Priča obrađuje stereotip, čest u post-ratnoj Hrvatskoj, da je svaki tip s dugom bradom Srbin, četnik. Dva dječaka ispred Dobrog zvuka dokopala su se kovanice jednog takvog tipa. On ih odluči upitati je li ta kovanica pala na pismo ili na glavu, no ne žele mu dati iskren odgovor, jer su ih roditelji naučili da su takvi tipovi sigurno četnici. Međutim, tip uspijeva pokolebati njihovo stereotipno viđenje svijeta, posramiti ih i istovremeno im otvoriti neke nove horizonte. Preostaje samo nadati se da su dječaci izvukli dublju pouku iz tog susreta, te da se neće prvom prilikom vratiti svom uobičajenom rezoniranju.


Luka Kordić: "Posljednja krčma u centru"

Edicije Božičević, 2011.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –