Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Mirko Božić • 23.12.2021.

Magdalena Blažević : Oduvijek sam kompetentna čitateljica, znam i osjećam što je dobra književnost

Magdalena Blažević, foto: Marijana Baškarad

Magdalena Blažević (1982.) u književnost je ušla putem kritičkog rada u tjedniku Express, da bi se nakon toga profilirala u istaknuto ime među regionalnim kratkopričašima. Objavljivala je književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču, a neke su joj prevedene na engleski, ruski i makedonski jezik.

Njezina knjiga "Svetkovina" (Fraktura, 2020.) dobila je iznimnu kritičku recepciju, a ove godine je u finalu književne nagrade Fric. U tom povodu razgovaramo s Magdalenom o njenom radu, inspiraciji i temama.
 

Svetkovina Blažević Magdalena

Mirko Božić: Objavljivala si književnu kritiku u tjedniku Express. Mijenja li to i tvoj odnos prema tzv. rekreativnom čitanju? Vodiš li se i sama tuđom kritikom naslova pri slobodnom izboru štiva?

Magdalena Blažević: Pisati književne prikaze u to vrijeme značilo je uspostaviti vezu s književnošću nakon višegodišnje pauze, što je donijelo prijeko potrebnu, novu energiju u moju svakodnevicu. Objavljivala sam najprije na Stranama, Glifu i Astronautu i kasnije sam se s jednim tekstom javila u uredništvo Expressa za koji sam pisala oko godinu dana. Tada sam čitala po dvije ili tri knjige tjedno i to mi je pomoglo s kratkim pričama koje sam tada počela skicirati. Naučila sam mnogo i od dobrih i od loših pisaca. Moj se odnos prema knjigama i čitanju nije promijenio jer sam oduvijek kompetentna čitateljica, znam i osjećam što je dobra književnost i shvaćam je kao jednu od najozbiljnijih stvari kojima se bavim.

Nakon kritika počinješ objavljivati kratke priče, za koje si dobila i nagradu Zija Dizdarević 2019. g. Postoji li razlog zbog kojeg si počela pisati upravo kratku prozu?

Prije nego što je objavljena zbirka poslala sam priče na tri natječaja za kratku priču i na sva tri osvojila prvo mjesto što sam doživjela kao potvrdu da sam možda na dobrom putu da napišem cijelu zbirku, i kao poticaj da istražujem dalje. Čitala sam kratke priče Tatjane Tolstoj, Ljudmile Petruševske, Ljudmile Ulicke, Lucie Berlin, Alice Munro, Clarice Lispector, Olge Tokarczuk itd., te apsolutno sve zbirke kratkih priča regionalnih autora i autorica do kojih sam uspjela doći. Željela sam znati u kojem se smjeru kratka priča kao žanr razvija kod nas, kojim smo temama zaokupljeni, na koji se način piše. Iako rigorozna po pitanju strukture i jezika ona vještom autoru daje mogućnost da na svega nekoliko stranica, u nekoliko scena ispripovijeda kompleksnu priču bez raspisivanja kakvo omogućuje roman.

Kad sam počela pisati vlastite priče dobro sam poznavala žanr i imala sam jasnu viziju onoga što želim, ali mi je dugo trebalo da dođem do verzije teksta koju sam nazvala konačnom. Ako takvo što postoji. Oklijevala sam s objavljivanjem prve priče, ali sam bila sretna što su je prihvatili za objavu u Best Booku tako da su je osim običnih čitatelja mogli pročitati i izdavači, urednici… Već sam nakon tri ili četiri objavljene priče dobila ponudu od nekoliko izdavačkih kuća za objavu zbirke i kao prvog izdavača odabrala sam Frakturu. Biti istovremeno discipliniran i kreativan, to je ono što me vodilo kratkoj priči.

Sadržaj, jezik i pripovjedačka perspektiva uvijek su u korelaciji. Uskladiti to troje znači posjedovati vještinu i talent. Svaki pisac nosi svoje teme i jezik kojima je sklon, ali ono što je na papiru rezultat je rada i svjesnog odabira.

Magdalena Blažević, foto: Marijana Baškarad

Koliko je trajala priprema za knjigu "Svetkovina"? Spomenula si istraživanje u Žepču, odakle potječeš. Što si tamo otkrila, odnosno kakvu je ulogu igralo u knjizi?

Prije samog procesa pisanja prikupila sam mnogo materijala u vidu fotografija i audiozapisa. Fotografirala sam mjesta, odnosno setting većine priča iz "Svetkovine". Kad pisac dobro poznaje mjesta o kojima piše, zna kakva su u koje godišnje doba, kakav vjetar tu puše, koje biljke rastu i kako mirišu vjerojatnije je da će priče biti autentične i imati zavodljivu atmosferu. To mi je važno i kao čitateljici, sklonija sam tekstovima i filmovima bez mnogo dijaloga gdje se radnja oslanja na atmosferu i postupke likova, i to je jasno u pričama iz "Svetkovine". Uz to, priče su smještene u zatvorenu, ruralnu sredinu gdje likovi ne vode filozofske razgovore, nego im se komunikacija najčešće svodi na kratke rečenice u imperativu. Odrasla sam među takvim ljudima, poznajem im svakodnevicu i način razmišljanja. Uz to sam snimila razgovore sa starijim ženama koje su podijelile sa mnom svoje i tuđe sudbine. Bez njih priče ne bi bile autentične u ovoj mjeri. One se donekle oslanjaju na stvarne likove i događaje, ali to nije dokumentarna proza, naprotiv atmosferom je mnogo bliža bajci.

Rasla sam u prirodi, uz prirodu, njezini dodiri, okusi i mirisi sada su dio tekstova koje stvaram. Sjećam se koliko sam u djetinjstvu bila fascinirana voćem, ne toliko onim koje raste u Bosni, nego južnim. Recimo nar je bio voće koje sam u djetinjstvu kušala dva puta i tada sam mislila kako Bog nije onaj kojeg nam predstavljaju na vjeronauku, nego netko tko je stvorio nar. Takvo nešto je moglo doći samo iz raja.

Dok sam preslušavala desetke sati razgovora suočila sam se s novim problemom - kako odabrati materijal koji može postati književni tekst i na kojim mjestima treba intervenirati i preoblikovati stvarnost, jer u konačnici čitatelje zanima dobro ispripovijedana, uzbudljiva priča, ne što se od toga uistinu dogodilo. Neke od ispripovijedanih sudbina zvučale su nevjerojatno i činilo mi se da će postati odlična priča, međutim papir ih nije mogao podnijeti i tu sam se oslanjala na vlastitu imaginaciju.

Jedno od najdominantnijih obilježja knjige je njena surovost i likovi čije su sudbine traumatične i okrutne. Je li autodestruktivnost jedini način da preuzmu kontrolu nad vlastitim životom?

Književnost je okrenuta takvim likovima. Junacima i junakinjama koji su se usudili ispuniti žudnje, pogriješiti, otići, voljeti, prkositi društvenim konvencijama iako su svjesni da će ih to dovesti do odbacivanja obitelji pa i zajednice, a to je najgora moguća kazna. "Svetkovina" govori upravo o njima. Čak i junakinje koje nisu dovoljno hrabre da poduzmu nešto i promijene živote kreiraju bogate unutarnje svjetove u koje bježe kada svakodnevica postane nepodnošljiva jer je to jedini način da prežive. Poput robota izvršavaju ono što se od njih očekuje i čekaju da se svijet umiri, da padne noć i tada se prepuštaju fantazijama. Izmaštavaju najljepše ljubavne susrete i to su za njih trenuci svečanosti. Svetkovine. To je jedino što mogu kontrolirati u vlastitom životu, jedini prostor slobode, sve ostalo ovisi o nekome ili nečemu.

Patrijarhat se zasniva na dominaciji muškarca nad ženom, no samci se u tu sliku ne uklapaju. Djelomično zato što se od žene očekuje da bude ta koja će se brinuti za supruga. Da li to patrijarhalnu podjelu uloga dovodi u pitanje, ili barem donekle u ravnotežu?

Konstrukt koji je muškarcima dopustio da dominiraju društvenim i obiteljskim životom, a da se pritom ne preispituju njihove sposobnosti nije naštetio samo ženama, nego i muškarcima. Ako govorimo o vremenu na koje se odnose priče iz "Svetkovine" tada su samci još gore prolazili. Ženu koja se nije udala nisu nazivali samostalnom, samosvjesnom niti se prihvaćalo da je to njezin izbor, nego ju se već u ranim dvadesetim nazivalo starom curom i tražio se uzrok njezine nesreće što se povezivalo s nekom fizičkom manom. Na muškarce koji se nisu ženili gledalo se malo drugačije, oni su bili veseljaci i barabe. Takav bi muškarac nastavio živjeti u roditeljskoj kući i prepuštao majci ili nevjestama da se brinu za njega. Patrijarhat je klopka i junakinje "Svetkovine" se pokušavaju izboriti za komadić slobode, u potrazi su za srećom ili barem kratkotrajnim užitkom.

Jedna od karakteristika "Svetkovine" kao knjige kratkih priča su prirodno kratke rečenice. Je li to zbog karaktera forme ili tvoj svjesni odabir?

Sadržaj, jezik i pripovjedačka perspektiva uvijek su u korelaciji. Uskladiti to troje znači posjedovati vještinu i talent. Svaki pisac nosi svoje teme i jezik kojima je sklon, ali ono što je na papiru rezultat je rada i svjesnog odabira. Volim fragmentirani tekst, kratku priču koja je sastavljena od nekoliko povezanih, ali razdvojenih scena koje ponegdje dijele godine pa i desetljeća. Krupne kadrove i filmičnost. Sretna sam što sam nedavno dobila ponudu da radim na scenariju za film prema jednoj priči iz "Svetkovine" i veseli me što ću naučiti nešto o procesu nastajanja filma.

Kad je u pitanju odnos fiktivnog i stvarnog u književnosti, bi li priče u "Svetkovini" bile manje efektne da nisu bazirane na iskustvima?

U "Svetkovini" je nekoliko priča koje se uvelike oslanjaju na stvarnost i tu prvenstveno mislim na priču Kapa koja prati dva posljednja sata života njezine pripovjedačice. Vrlo je kratka, spaja poetski jezik i jezovito. To je jedina priča koja je nastala u relativno kratkom roku, za nekoliko dana, jer o njoj razmišljam od svoje jedanaeste godine. Prva verzija te priče nastala je 1994. godine, na prvu godišnjicu smrti djevojčice pripovjedačice, zapisala sam je u svoj dnevnik prema vlastitim sjećanjima i prema sjećanjima ostalih svjedoka. U njoj sam se najviše bavila pitanjem fikcije i fakcije jer se nisam željela mnogo odmaknuti od stvarnosti, niti sam htjela da zbog stvarnosti trpi književni tekst. Druga priča koja me je potpuno preplavila je Nini, sine, ona pripovijeda o mladoj djevojci, srednjoškolki koja skriva trudnoću i koju uhvate trudovi na autobusnoj stanici. Porodi se u WC-u i bebu baci u rijeku Bosnu. U vrijeme kad se to dogodilo i sama sam bila u srednjoj školi i danima sam mislila o tome. To je priča o našoj stvarnosti, o teretu kojemu su izložene djevojčice i žene u smislu neželjene trudnoće, o nemjerljivom strahu i očaju, o osudi društva koje i danas upire prstom u žene.

U potpuno izmaštanim pričama sam se osjećala slobodnije i mogla sam testirati granice svoje imaginacije. I ne, one nisu manje efektne.

Odabir i pristup temi do određene mjere povezuju knjigu sa Karakašem i Conradom. Jesi li sklona mračnijim tonovima ili su spontani?

Odnos prema mračnom, seksualnom pa i morbidnom donekle je povezan s mjestom i okolnostima odrastanja. Na selu su se djeca vrlo rano suočavala sa smrtnošću i propadanjem. Nije bilo mrtvačnica, nego su preminuli bili izloženi u kućama, u otvorenim sanducima uz koje se noću bdjelo i molilo, tu su se vrzmala djeca koje roditelji nisu pretjerano štitili od stvarnosti. Uz prugu blizu moje kuće postojala je duboka rupa u koju su se bacale uginule životinje i vrlo rano sam shvatila kako brzo propada meso, koliko smo krhki i ranjivi u odnosu na pejzaž koji je postojan, neprestano se obnavlja i daje. Stariji ljudi su bili religiozni, poštovala se tradicija, ali i u svakodnevnom životu mogli su se uočiti elementi praznovjerja, folklora, rituala… To je ono što je životu davalo magiju, vezu s onostranim. Ja sam i danas potpuno zaljubljena u tmurni pejzaž Bosne, maglovite jeseni i snježne, tihe zime. Pritom ne mislim na nikakvu idilu, itekako sam svjesna njegove okrutnosti, ali budi moju imaginaciju.

Rasla sam u prirodi, uz prirodu, njezini dodiri, okusi i mirisi sada su dio tekstova koje stvaram. Sjećam se koliko sam u djetinjstvu bila fascinirana voćem, ne toliko onim koje raste u Bosni, nego južnim. Recimo nar je bio voće koje sam u djetinjstvu kušala dva puta i tada sam mislila kako Bog nije onaj kojeg nam predstavljaju na vjeronauku, nego netko tko je stvorio nar. Takvo nešto je moglo doći samo iz raja. U ratu smo se još i više oslanjali na prirodu, nedostajalo je hrane pa smo skupljali kupine, gljive i ljekovito bilje. Od njega su žene pravile meleme i čajeve. Tad smo već bili posve naviknuti na smrt i samo se čekalo kad će doći vijesti u selo i kad će se iz neke kuće začuti ženski urlici. Nije bilo tableta za smirenje, duševna bol se liječila šećerom i vodom i čajem za smirenje. Takve vas stvari prate i zauvijek su dio vašeg karaktera.

Iz poezije se uči kako pisati - na koji način složiti naizgled nespojive motive i kreirati nove, svježe slike, kako mnogo reći reduciranim jezikom i kako osjećati svijet oko sebe.

Magdalena Blažević, foto: Marijana Baškarad

Bliska si s autoricom Senkom Marić. Koliko se pisci danas međusobno podržavaju? Je li ti pomagala u pripremi "Svetkovine"?

Senka Marić mi je pomogla na oba rukopisa, najviše s prvim pričama, a kasnije i s romanom koji je čitala u nekoliko verzija i zahvalna sam joj na kritikama i sugestijama. Važno je dok pišete imati kompetentne čitatelje koji su slobodni reći da tekst nije dobar, da ga treba popraviti ili napisati ponovo. Imam nekoliko takvih čitatelja, to su pisci koji meni šalju svoje rukopise. Bez takvih čitanja rukopis ne bi dosegao svoju najbolju verziju.

Imena poput spisateljice Radmile Petrović afirmirala su se putem društvenih mreža. Mogu li biti kontraproduktivne, s obzirom na odnos kvantiteta i kvaliteta?

Društvene mreže mogu se dobro iskoristiti za promociju književnosti, posebno poezije jer se jednim klikom možete predstaviti širokom auditoriju. Kada je u pitanju Radmila Petrović i drugi uspješni mladi pjesnici i pjesnikinje ne vjerujem da oni svoj uspjeh duguju društvenim mrežama, nego isključivo dobroj poeziji koju tamo predstavljaju. I bez društvenih mreža njihova bi poezija bila objavljena u priznatim izdavačkim kućama i našle bi put do kritike i čitatelja. Ovako se to dogodilo na malo brži način što je sjajno. S druge strane postoje autori i autorice koji uopće ne koriste društvene mreže, a vrlo su uspješni. Odličan je primjer pjesnikinja Martina Vidaić koja je ove godine dobila nagradu Janko Polić Kamov za zbirku "Trg, tržnica, nož".

Poznata si i po književnom portalu Strane, gdje si urednica. Izgradio je zavidnu regionalnu reputaciju, objavljujući kako lokalne tako i međunarodne autore. Na kojem principu funkcioniraju Strane, mogu li plaćati honorare suradnicima i piscima koje objavljuje?

Strane su portal za književnost i kulturu na kojem svakodnevno možete čitati poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku, intervjue ili umjesto izložbe pogledati seriju fotografija poznatih i manje poznatih fotografa iz regije. U posljednjih godinu dana objavljujemo ulomke ili izbor iz poezije tek objavljenih knjiga svjetske i domaće književnosti tako da se na Stranama može naći neka vrsta kataloga najzanimljivijih naslova koje trenutno možete kupiti u knjižarama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji.

Na portalu ne zarađuju ni uredništvo ni autori.

Rekla si u više navrata da čitaš mnogo poezije. Na koji način poezija nadahnjuje tvoju prozu?

Iz poezije se uči kako pisati - na koji način složiti naizgled nespojive motive i kreirati nove, svježe slike, kako mnogo reći reduciranim jezikom i kako osjećati svijet oko sebe. Kad sam bila dijete na polici s knjigama smo imali dvije zbirke Jesenjinove poezije, prepisivala sam te pjesme i učila napamet Pjesmu o keruši i recitirala je sestri pred spavanje. Vrlo smo je emotivno doživljavale, a ja sam zauvijek ostala očarana svijetom ruskog pejzaža, melankoličnim tonovima i fatalnim, nesretnim ljubavima.

Ušla si u finale književne nagrade Fric. Što, osim materijalne koristi, nagrade donose autoru?

Vrlo sam sretna što su u finalu nagrade dvije zbirke priča. Kratka priča uvijek živi u sjeni romana što je potpuno neopravdano uzimajući u obzir izazove i zahtjeve koje taj stavlja pred autore. Čak i izdavači tvrde da romani bolje prolaze kod čitatelja, ali čini mi se da se situacija mijenja i da kratka priča doživljava svoj uspon u našim književnostima. A nagrade osim novca donose više publiciteta što je dobro za nagrađenu knjigu, ali i one koje autor objavi nakon nje.

U ovom trenutku mnogi doživljavaju mostarski književni krug kao jednu od uzbudljivijih u regiji. Što misliš o tome?

To je sjajna stvar za Mostar i za bosanskohercegovačku književnost, imamo nove književne glasove i knjige koje osvajaju nagrade i prevode se na strane jezike. Nedavno sam čitala upravo članak o mostarskom književnom krugu i bilo mi je neobično tamo vidjeti svoje ime, ne zato jer mu ne želim pripadati, nego zato što je sve što pišem vezano isključivo za Bosnu.

Za kraj, pripremaš roman u izdanju Frakture. Koliko si spremna na kompromise u kontekstu suradnje sa urednikom? Kakvo je bilo tvoje iskustvo sa "Svetkovinom"?

Roman "U kasno ljeto" uskoro izlazi u Hrvatskoj, u izdanju Frakture, te nešto kasnije u Srbiji, u izdanju beogradske Booke. Tematizira ratni zločin i ispripovijedan je glasom mrtve pripovjedačice. Trebalo mi je dugo da pronađem odgovarajući glas i ton zbog osjetljive teme, i odgovornosti koju sam osjećala prema likovima koji su mahom utjelovljeni na stvarnim osobama. Napisati ovaj roman bilo je jedno od najbolnijih iskustava i strepim od dana kad ću ga predstavljati u Žepču, pred ljudima koji su na bilo koji način involvirani u ovu priču.

Rukopis sam poslala uredniku Seidu Serdareviću tek kad sam iscrpila svoje mogućnosti i prihvatila sam njegove sugestije jer nisu drastično mijenjale tekst niti zadirale u njegovu poetiku.

Magdalena Blažević

Svetkovina

  • Fraktura 08/2020.
  • 144 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533582351
  • Cijena 129.00 kn

U prvijencu 'Svetkovina' Magdalena Blažević brižno je probrala dvadeset pet priča, koje kroz različita, prije svega ženska iskustva govore o međuljudskim odnosima, o obiteljskim tajnama, o smrti, o rijeci koja odnosi živote, o ludilu, seksualnosti i putenosti. Natopljene bremenom boli, tuge, čemera i ženske perspektive, ove priče pripovijedaju univerzalno žensko iskustvo.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –