Mali diktatori

Održava se
15.05.2005.

Ante Tomić

Kad sam ja išao u školu, za veliki odmor gotovo uvijek ste mogli pogledati dobru tučnjavu u dvorištu. Školskim hodnicima ranije bi se pronio glas kako se neki, na primjer, Mate iz šestog C zavjetovao da će promijeniti lični opis nekom Jošku iz petog A, a Joško je opet po svojim opunomoćenicima poručio Mati da će mu se mlade krvi napiti, pa bi se svi dečki, a i pokoja curica, od onih što su se već tada palile na nasilnike i koje će puno kasnije vjerojatno postati mušterije SOS telefona, okupili iza zgrade da gledaju kako se dva mamlaza valjaju u prašini. Užinali smo svoje sendviče od parizera i zadovoljno srkali "Dvojni C", dok su Joško i Mate, zajapureni, raščupani, krvavih noseva i poderanih modrih đačkih kuta, predano mlatili jedan drugoga.

Službeno su postojale tri discipline. Najpopularnije je bilo potući se "na šake". Bezuman, neosviješteni boks, u kojemu protivnici prilaze jedan drugome panično mašući rukama u svim smjerovima, cijenio se kao vrhunsko borilačko umijeće. Školski šampion u toj disciplini smatrao se najjačim učenikom uopće.

Potom je dolazilo nekakvo rudimentarno hrvanje, koje je đačka populacija, barem u Imotskoj krajini, zvala "na povaljivanje". Glagol "povaliti" u tim smo godinama, kako vidite, koristili u vrlo čednom značenju. Po pravilima, borba u toj disciplini završavala je kada jedan protivnik zarobi drugoga ispod sebe, sjedne mu na trbuh, prikuje mu ruke uz tlo i kad ovaj plačnim glasom prizna: "Predajem se!" Ako dječak na tlu ne želi priznati da je izgubio, onome gore propozicije dopuštaju da iz usta pusti tanak mlaz sline po njegovu licu. To poniženje obično demoralizira oborenog na zemlju i on se zbilja preda, ali nekad ga opet razjari, da on skupi snagu koju možda nije ni znao da ima, zbaci protivnika sa sebe i borba se, na golemo veselje okupljenih, nastavi.

Napokon, treću, najmlađu disciplinu zvali smo "na karate". Ono što smo mi zvali karateom jednostavno je uključivalo sve opisano u prethodne dvije plemenite vještine, samo što je još valjalo vrištati na kineskom. Ili barem da zvuči kineski. Kako nitko od nas nije govorio kineski, štogod da si rekao, nisi se mogao prevariti.

Bogzna što je meni bilo kada sam pomislio da bih mogao biti dobar u karateu. Rekao bih da je krivo to da sam se volio smatrati progresivnim mladim čovjekom. Novi trend u štemanju, uvozna roba, k tomu, činio mi se da više odgovara mojoj naravi od obične, seoske tučnjave. Možda sam se malo i sramio svojih predaka koji nisu od toga napravili umjetnost i filozofiju kao Istočnjaci. Mnogi su se, uostalom, tako i navukli na karate. Priča o tomu kako se budistički redovnici mlate istom onom predanošću s kojom oni katolički prave sir, učinila je da zviznuti nekoga nogom u glavu dobije neki lijepi smisao.

Elem, ja sam mislio da je to kao izmišljeno za mene i baš sam tu disciplinu izabrao kada sam u četvrtom razredu jednom Teu poručio da ću mu jebati sve po spisku. Taj Teo, da ne bude zabune, bio je pristojan dječak, sve dotad nas smo dvojica bili u odličnim odnosima, nije bilo upravo nikakvog razloga da se potučemo. No, neka je sotona valjda ušla u mene, poželio sam nekoga razbiti i tražeći prikladnog kandidata, sjetio sam se njega, slabunjavog i malešnog.

Našli smo se, dakle, u dvorištu na velikom odmoru, u krugu znatiželjnika, nas dva, jedan nasuprot drugome, a čitava borba trajala je možda četiri sekunde. Teo je kratko kriknuo i plasirao jedan jedini, ali kvalitetan udarac nogom u moje prepone, "na nezgodno misto", kako bi rekla moja baba, a ja sam jeknuo i srušio se. Publika se sa svojim sendvičima i sokićima razočarano razišla, dok sam ja ostao ležati na zemlji. I mislim da sam baš u tom času, s nosom u prašini, shvatio da sam ja zapravo jedan intelektualac i pacifist, zagovornik mirnog rješenja sukoba. To je bilo posljednji put da sam se potukao, prije dvadeset pet godina.

Prizvao sam u uspomeni te trenutke prije nekoliko dana, čitajući o djeci koju tuku, ucjenjuju, zadirkuju ili na neki drugi način zlostavljaju vršnjaci u školama. Potreslo me je, kao i sve vas vjerojatno, oproštajno pismo osmogodišnjaka što se namjeravao baciti s prozora zbog dječaka koji ga je maltretirao pa sam se pokušao sjetiti jesam li ja u toj dobi imao sličnih problema.

Dječji psiholozi, da su se tada bavili bullingom, svakako bi me označili kao moguću žrtvu. Ja sam bio čudak, smotan, tjelesno nerazvijen i imao sam klempave uši. Odrastao sam među ljudima koji nisu na glasu kao osobito pitomi. Po svemu, najbolje što se meni moglo dogoditi u školi je da me vršnjaci objese na mesarsku kuku. A opet, ništa mi se ozbiljno nije dogodilo, imao sam sretno djetinjstvo. Nisu me tukli, bar dok ja to nisam sam zatražio. Kada sam odabrao politiku miroljubive koegzistencije, školskim štemerima to nije smetalo. Oni su se između sebe znali zabaviti, divljački su nasrtali jedni na druge, a nas crve prezrivo su ostavljali na miru.

Ne pamtim ni da sam ja, ni bilo tko koga poznajem iz škole doživio išta nalik onome što se danas zove bulling.

I baš zato, da ste me prije samo tjedan dana pitali što mislim o tome, zacijelo bih vam kazao da se u tome jako pretjeruje. Rekao bih vam još da smo izmislili problem za koji do jučer nismo ni znali da ga imamo, baš kao što smo izmislili da treba kupovati pitku vodu u plastičnim bocama. Zločesto bih dodao da smo povodljivo uvezli pojam za koji uopće nemamo riječ u našem jeziku. No, tada sam vidio oproštajno pismo osmogodišnjaka samoubojice, a slučajno imam dječaka jednake dobi, i to mi je slomilo srce.

O djeci nemam predrasuda. Znam, recimo, da nisu nevina. Živcira me kad neka učiteljica, teta u vrtiću ili slaboumni dječji pisac počnu umiljato meketati o divnim, iskrenim i bezazlenim klincima. Ruku na srce, netko i sa sedam godina može biti pogana osoba. Štoviše, u toj dobi netko će možda biti i zločestiji nego kada odraste. Oblikujući svoje nazore, stalno uspoređujući svoje postupke s postupcima drugih, jer upravo i nema drugog načina da oblikujete nazore, djeca postaju užasni konformisti. Ona žive u svojim malim diktatorskim svjetovima u kojima svi moraju biti isti, moraju se slično odijevati i češljati, imati slične torbe i pernice, igračke, moraju slično govoriti...

Tek puno kasnije djeca će shvatiti da nije bogzna kako uljudno kreveljiti se pokazujući prstom na nekoga tko je drukčiji. Ona nemaju baš nikakvo poštivanje za različitosti, štoviše, da bi dokazala svoju odanost grupi, spremno će, a ponekad i sa sadističkom nasladom, kažnjavati onoga koji je različit. Uistinu, kada bi bili kadri takvo što napraviti, sedmogodišnjaci bi vjerojatno otvarali konclogore.

Ali ja opet nisam siguran da takvo ponašanje treba sankcionirati. Može biti da sam u krivu, ali ja ne doživljavam osobito lošim kada se djeca međusobno zadirkuju i izazivaju, rugaju se jedni drugima. Ja želim da moja djeca upoznaju zlo, pa i da ponekad, zašto ne, osjete zloću u sebi. To je uzbudljiva emocija i ja im je ne želim uskratiti, čak ni kad bih mogao. Potrudit ću se, jasno, da njih dvoje postanu dobre osobe, ali bih volio i da nauče biti bezobrazni. Ima, znate i sami, trenutaka kada je to vrlo korisno znanje. Ukratko, s ovom pričom o bullingu mislim da moramo biti vrlo pažljivi i znati za mjeru.

Premda je, priznat ću još jednom, dosta teško odrediti pravu mjeru kada imate osmogodišnjaka koji želi umrijeti.