Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Katarina Brajdić • 25.05.2012.

Manon Uphoff : Nema pravila za kratku priču

Foto: Universiteit Utrecht

Manon Uphoff (Nizozemska) rođena je 1962. u Utrechtu. Debitirala je 1995. zbirkom kratkih priča "Želja" ("Begeerte"), koja je nominirana za više važnih literarnih nagrada. Roman "Zgorega" ("Gemis", 1997) bio je u izboru za književne nagrade Libris i Betje Wolff.

Uslijedila je zbirka kratkih priča "Baršunasti stroj" ("De Fluwelen Machine", 1998), zbirka eseja "On veli da ne znam plesati" ("Hij zegt dat ik niet dansen kan", 2000) i kratki roman "Hvatač" ("De Vanger", 2002), koji je doživio ekranizaciju premijerno prikazanu 2003. Godine 2002. primila je za svoj književni rad prvu nagradu C. C. S. Crone. Sabrane su joj priče objavljene u proljeće 2003. godine, a kratki roman "Kopile" izašao je 2004. Iste su je godine nizozemski kritičari svrstali među pet najboljih pisaca kasnih 1990-ih. Roman "Gangrena" ("Koudvuur", 2005) ušao je u uži izbor za nagradu Libris. Sve kratke priče Manon Uphoff objavljene su 2007. u zbirci "Sjenplamenovi, sve priče do danas" ("Schaduwvlammen, alle verhalen tot vandaag").

Uslijedio je 2009. roman "Igrači" ("De Spelers") o ženi koja se zaljubi u muškarca iz bivše Jugoslavije te ga slijedi i u njegovu opustošenu domovinu, turobna priča djelomice utemeljena na autoričinim osobnim iskustvima. Roman je 2010. nominiran za nagradu ženskog knjižnog časopisa Opzij. Manon Uphoff živi u Nizozemskoj, ali dio vremena provodi i u Hrvatskoj, na Krku.

**

Katarina Brajdić: Nizozemska je ovogodišnja zemlja partner 11. Festivala europske kratke priče, i zajedno s Vašim pričama, vidjet ćemo i slušati Ceesa Nootebooma, Sanneke van Hassel i Dimitrija Verhulsta. Jesu li u suvremenoj nizozemskoj književnosti vidljive neke zajedničke poetičke tendencije? Koje biste autore istaknuli?

Manon Uphoff: Ponajprije, mnogo je promjena u svijetu ili području književnosti. O komercijalizaciji, kulturi bestselera i razvoju tehnologije često se govori u negativnim terminima, ali oni istovremeno i otvaraju nove mogućnosti. Zbog ekonomske krize izdavači moraju biti kritičniji, moraju voditi više računa o onome što i zašto objavljuju. Mnogi izdavači novcem zarađenim od bestselera tiskaju knjige kvalitetnih, a manje komercijalnih autora. Autori pak imaju izbor: brz i rani uspjeh (slično kao i u glazbenoj industriji) ili duži put (što ne znači da ne mogu biti uspješni, tj. prepoznati i prodavani), s dužom karijerom.

Unatoč gotovo ukorijenjenom mišljenju da nizozemski autori ne pišu Velike romane u duhu američke tradicije, smatram da je nizozemska književnost u procvatu. Ima mnogo mladih, energičnih autora. Čak bih se usudila reći da je moguće prepoznati nešto kao "europsku književnost", koja nije toliko usmjerena na raskid sa svime, nego se temelji na isprepletenim pričama o doticajima između ljudi različitog podrijetla, različitih prošlosti, koji zajedno čine europsku povijest. Primjetna je i tendencija ka naglašavanju ciničnih likova, ne u smislu prihvaćanja njihovih načina prosuđivanja, nego u njihovu dekonstruiranju.

Autori koje cijenim su slavni Arnon Grunberg, ali i "introvertiranija" Marie Kessels i njezino detaljističko, senzualno pismo, kratkopričašica Sanneke van Hassel, romanopisac i esejist Hafid Bouazza, potom Anil Ramdas koji je napisao predivan roman "Badal". Britki i duhoviti gnjevni mladi ljudi Christiaan Weijts i Tommy Wieringa i kameleoni poput P. F. Thomesea.

Moram spomenuti i pisce iz Belgije, koji su u možda odvažniji u propitivanju forme i koji se bolje snalaze u sferama izvan čistog realizma. Tu je i panteon mrtvih: japanski pisci Kenzaburo Oe, Kawabata, Akutagawa, pa Rusi, primjerice Bulgakov i Gogolj. Živući europski pisci - Jonathan Littel, Houellebecq, Ian McEwan, Jeanette Winterson. Zapravo, od toliko odličnih autora može vam kao piscu pozliti. Često se stoga okrećem filmovima i redateljima - Kubricku, Viscontiju, Larsu von Trieru, Gusu van Santu, Tarantinu, Jane Campion, oni me toliko ne zastrašuju, a i mnogo se može naučiti iz filmova. Često sam i sama pisala scenarije za televizijske filmove prema svojim kratkim pričama i novelama.

Jedna od Vaših kratkih priča našla se u antologiji "Best of european fiction 2011" koju je za Dalkey Archive Press uredio Alexandar Hemon. Što su za Vas ključna i distinktivna obilježja kratke priče, što smatrate najvećim razlikama između priča i drugih žanrova?

Čini mi se da je najveća razlika zabluda oko mogućnosti i "prave prirode" kratke priče: pomisao da se u priči ne može napraviti sve ono što se može u romanu. Može se, ali na drugačiji, izoštreniji način. Savršena kratka priča ostavlja dojam da ste ušli u svijet koji je potpun i nesavršen poput našeg, premda se od njega može razlikovati. Pisci prikupljaju ono što je u stvarnom životu razdvojeno vremenom, prazninom, navikom, monotonijom - i iznenada iskrsne svijet u kojem žive likovi, svijet u kojem su uvijek živjeli. Nema pravila za kratku priču, zato i volim književnost, tj. i postoje samo pravila koja od vas traže da ih prekršite, jer svaki pojedini lik i svaki život krše pravila, razlikuju se od već proživljenih života.

Opet, pojedinac nikad nije toliko jedinstven koliko misli da jest, među svima nama je puno više sličnosti nego razlika. Zanimaju me potrebe koje i drugi dijele, zajedničke želje, žudnje, instinkti, strahovi. Osjećaj odanosti. Zanimaju me i ljudi koji imaju problema s izražavanjem. Ne znam zašto, možda je to čudno jer ja radim s jezikom, ali potpuno se mogu poistovjetiti s njima.

Dvije priče koje ćete čitati na Festivalu, Ozljeda i Žudnja, tematiziraju seksualnost i obje se oslanjaju na tradicionalne arhetipe. Dok je Ozljeda napisana u maniri bajki, u Žudnji su one pozadina na kojoj glavni lik, mlada djevojka, ocrtava svoje prvo seksualno iskustvo. Čini se da ste u reprezentaciji seksualnih aspekata u bajkama pronašli plodno tlo za istraživanje teme seksualnosti?

Ponajprije, bajke jesu vrlo seksualne. Pogledajte na primjer priču o princezi koja mora poljubiti ružnog žapca i odvesti ga u krevet kako bi on postao princ, ili priču o Crvenkapici i vuku. Bajke su služile kao svojevrsni paravan za tamne, bolne, zastrašujuće sastavnice društvenog života, kao znak upozorenja i izvor zajedničkog znanja. Zanimljivo mi je koristiti te folk-elemente i presvlačiti mitove, primjerice one o ženskoj žudnji i seksualnosti. Nisam htjela da djevojka u Žudnji bude viđena kao "žrtva" (iako se može i tako čitati), nego kao mlada osoba koja sama stvara ili barem želi utjecati na događaje i iskustva kojima se izlaže, kao dio rituala.

Ozljeda također govori o ritualu, ritualu koji pomaže jednom paru da oblikuje svoj zajednički život u priču u kojoj oboje mogu egzistirati.

Priče Grobertinus i Snowly nisu utemeljene na bajkama, nego na modernim, urbanim mitovima, modernim filmovima i računalnim igrama, i likovi u njima također prolaze određene rituale.

U sklopu projekta Women in literature prošli ste mjesec održali predavanje o ispreplitanju autobiografskih podataka i fikcije. Književna teorija uči nas da značenje djela ne bismo trebali tražiti preko autora, a s druge strane književnici naravno mogu raznim literarnim tehnikama fikcionalizirati svoje živote. Kako Vi gledate na to ispreplitanje?

Još kad sam bila mlada autorica počela sam prilično otvoreno govoriti o sebi, nisam u tome vidjela nešto loše, tad se činilo da je to ono to što magazini i novine žele znati, a i publika. Međutim, sad žalim zbog tolike otvorenosti, jer ona umanjuje i stvarnost i moj rad. To čini čitatelje lijenima, vrlo je lako tako čitati, jednostavno popunjavati "praznine" u djelu promatrajući ga kao prikaz nečijeg stvarnog života, a čijeg nego autorovog. Jedan moj vrlo dobar prijatelj, također pisac, često me upozoravao na to, na što bih ja kroz smijeh odmahnula rukom, ali bio je u pravu. Ipak nikad nisam osjećala potrebu lagati o činjenici da ja uistinu koristim biografske elemente. Koristim ih gdje i kada želim, mijenjam ih kad mislim da je tako bolje za priču, jer uostalom postoji više istina od one biografske. Ima tu još nešto. Ne znam ni što bi to zapravo trebalo značiti - "autobiografsko". Za mene je i to jednostavno materijal, kao i svaki drugi.

Ludo je to što se čini da su tu čitatelji opušteniji nego kritičari. U Nizozemskoj imamo problem s fikcijom. S jedne strane zahtijevamo od autora da stvaraju fikcionalna djela i kritiziramo ih kad koriste "osobne" elemente. Istovremeno, fikcija u Nizozemcima zna buditi nelagodu. Ljudi žele znati što je "istinito", "stvarno", "autobiografsko". Naravno da imamo i izvrsnih kritičara i divnih čitatelja. Talent za čitanje je zanemaren i pisci bi trebali odati priznanje onima koji ga imaju. Na kraju krajeva, čitav svijet je orgija, rat, i povremeno mirna koegzistencija autobiografija. Bez toga nijedna priča ne bi postojala.

I za kraj, našim čitateljima bit će zanimljiva informacija da jedan od glavnih likova iz Vašeg posljednjeg romana dolazi iz bivše Jugoslavije. Budući da knjiga zasad nije prevedena na hrvatski, možete li nam ukratko predstaviti roman "Igrači"?

Vrlo rado. Pripovjedačica Manja mlada je Nizozemka koja je odgojena u vjeri u Europu i europski identitet. Dolazi iz kaotične obitelji, jedva spaja kraj s krajem, a izdržava se predavanjem nizozemskog strancima. Kad u bivšoj Jugoslaviji izbije rat, u Nizozemsku dolaze brojni izbjeglice, među njima i J. Iako se između njih odmah razvija povezanost i ljubav, priča ne ide glatko. J. je izgubio status i poziciju, njegova obitelj živi pod opsadom, njegov zet se ostao boriti, a on je tu, u Nizozemskoj. Njihove ideje i kulture jesu slične, ali pozicije (ispočetka) nisu. Manja, J., njegovi prijatelji i bivša ljubav moraju nositi breme povijesti, što oni jednostavno ne žele. Oni žele biti moderni, mladi ljudi, žele iskoristiti sve mogućnosti koje su im jednom bile obećane. Žele pobjeći od tog tereta povijesnih okolnosti i zahtjeva koje one postavljaju pred njih. Čini im se da ih je svijet osirotio i ostavio im neželjeno naslijeđe nesreće i kaosa.


* Tekst je objavljen u Zarezu, broj 335, 24. svibnja 2012., otkuda ga prenosimo u cjelosti uz dozvolu autorice razgovora Katarine Brajdić.

Između ostalog, u novom broju možete pročitati i:

- Neven Jovanović o kršenju i zaobilaženju društvenih pravila u Hrvatskoj
- Biljana Vanovska o summitu G-8 i NATO-a u Makedoniji
- veliki intervju s uredništvom grčkog komunističkog časopisa TPTG
- veliki temat o javnom prostoru i javnom dobru
- mali temat o Festivalu europske kratke priče

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –