Marek H³asko : Lijepi dvadesetogodišnjaci

U ediciji "Na tragu klasika" pojavljuje se dnevnička proza "Lijepi dvadesetogodišnjaci" poljskog autora Mareka H³aska, koji je ukratko, živio da bi pisao. Adrenalin koji je ovaj kroničar poljske književne scene lučio izbija sa stranica u tolikim količinama da ni najmanje ne čudi podatak kako je preminuo od prevelike količine tableta za spavanje, u istoj dobi kao i Marilyn Monroe. Pišemo Marilyn jer je sa svojih 35 bliži njenoj 36-oj godini, a francuski su ga novinari prozvali istočnoeuropskim Jamesom Deanom, iako je taj doživio svega 24. Osim u domovini, potucao se po čitavoj Europi, razbijajući usput restorane i hotele, a tu su i Izrael i SAD kao rukavci jedne vagabundske biografije.

Makijavelistički dosljedan, atribuira i alkohol i tablete za spavanje, one su mu sredstvo da postane štićenikom psihijatrijske bolnice. Kockanje sa životom opravdava samoprijegornim samopoštovanjem, koje je istesao probijajući se i šakama i filipikama kroz ešalone književnih suvremenika koje dosljedno imenuje. Tako se knjiga čini i neslužbenom biografijom ere, s time da kao "klasik za ladicu" uvelike prethodi brojnim kasnijim kontrakulturnim naslovima čijim se objavljivanjem jedan drugi hrvatski izdavač, Šareni dućan iz Koprivnice, plasirao u nas na poseban pijedestal.

Tako H³asko bez milosti secira Koestlerovo "Pomračenje o podne", Andrzejewskijev "Pepeo i dijamante", dok je kao "double bubble", književnik i scenarist, o pomaljanju poljske filmske škole iz Akademije u £odzu i njenim predstavnicima Wajdi i Polanskome, imao samo najbolje mišljenje. No, kako tu i pomalo lokalpatriotski pretjeruje, a kako je rukopis knjige zaživio tek u osamdesetima, očito je da imamo posla s lektirom "sa zrncem soli"... Stilski je smješten između Johna Steinbecka, čije uvide u život radničke klase koja je zaboravila raditi iz "Cannery Rowa" i citira, Georgea Orwella iz "Nikog i ništa u Parizu i Londonu", koji pada na pamet u operaciji pariškog egzila, te donekle i didaktičkog stila Jacka Londona, iako je očit utjecaj i tvrdo kuhane proze, no stilski je ipak sasvim superioran Hemigwayju koji danas bukti valjda samo u srednjoškolskoj lektiri.

Dakle, nije više potrebno tajiti, riječ je o prijelazu iz pedesetih u šezdesete godine, označenom raznim stupnjevima staljinizacije Poljske koja se zahvaljujući razgranatim emigrantskim vezama s povijesnim odmakom današnjem čitaocu etablirala kao stroj za proizvodnju disidenata.

Ali, Hlasko ne štedi ni na samokritici, tu ubacuje čak u šestu brzinu. Na jednom će mjestu otkriveno reći da je za spas vlastite kože često cinkario vlastite kolege, iako i u tom pogledu nastupa s moralom čovjeka koji nikom ne posuđuje ženu, kravatu i četkicu za zube. "Mislim da sam upravo tada, iz čiste nužnosti, zavolio kratku formu. To je uistinu jedino što sam dobio iz cijele te igrarije. Možete jednoga dana zamijeniti tisuću policajaca i potjerati tisuću zatvorenika preko tisuću kilometara. Ali nije to važno. Važno je samo to da ti se u životu može dogoditi tisuću dana tijekom kojih nećeš napisati ni retka. Kad bi mi moj spisateljski opus davao pravo na savjetovanje mladih, rekao bih im: Svaki od vas dužan je jedno vrijeme surađivati s tajnom policijom ne bi li izbrusio stil i bistrinu misli. Knjige treba pisati kao prijave, ne zaboravljajući pritom da glupo napisana prijava može prije svega uništiti tebe".

Život pod stalnom prismotrom, u situaciji u kojoj je pluralizam mišljenja moguć, gdjegdje i dio službene ideologije, iako ne i poželjan, bio je svakodnevica. Kao reportažni novinar većim dijelom potpisuje samo tekstove koje nijedan list ne bi bio kadar objaviti, ali je zato trud nadomjestio postavši vrstan kratkopričaš. No, tu su mu izdavači ostali dužni objavu čak dvaju knjiga.

Poljaci su, što je neobično za narod koji je postojanje koncentracijskih logora imao u svijesti kao nešto vrlo izvjesno, cijepljeni od crnog humora. Njihova poslovično melankolična ćud zato je bila sklonija razviti izrazitu sklonost groteski, iako i jedan i drugi sustav, kao stilske strategije odmaka, pokazuju pospješenu percepciju upravo kad su na dulji rok dolijevani žestokim pićima. Ovdje "mali Marek" ni po čemu nije izuzetak. Vidi se tome tako iz odluke da "Zasužnjeni um", kao knjigu koja je obilježila čitavu eru ne potencira ni kroz problematiku Prozaca (tableta Murti-Binga), niti kao stanje svijesti (Ketmana), dok socrealističke pisce spominje tek usputno, već obrazlaže pozadinu iz aspekta koji najbolje poznaje - kao neku vrstu apologije Milosza od "loših" špiclova. Ironično pridodavši da je stil denuncijacije preuzet od Cicerona, sklopit će opet esejistički tekst oko neke minuskule, proznog djela koje nije preživjelo svoju eru, prethodivši tako i Henryju Milleru "Rakove obratnice" i Milanu Kunderi "Šale".

Scenaristu jednog od glavnih filmova generacije - a kako ga se odrekao i zatražio da ga se izbriše s odjavne špice, ovdje nećemo inzistirati na njegovu naslovu - stoga nije bio problem tijelo teksta vidjeti kao otvorenu ranu, u kojoj naslovi trivijalnog karaktera imaju dvostruku ulogu, što kao fenomen u ukupnoj domeni umjetnosti, a što kao element koji će se trans-supstantivirati ne odveć prezahtjevnom estetskom alkemijom. Tu se pojavljuju Poljaci kao protagonisti s pozornice američkog sna, isti oni najamnici bez "banke" u džepu čije obitelji po cijele dane sijede na stolcima ispred ulaza u prizemnice. Groteska je neizostavna, kao dimenzija naučena iz iskustva života u ideološki bipolarnom svijetu u kojem su SSSR i SAD igrali beskonačnu nogometnu utakmicu na penale.

O izložbi koja je izložena u Varšavi da bi žiteljima poljske prijestolnice predstavila SAD, dočarava. "Uspjeh izložbe bio je zastrašujući; satima se čekalo u redovima na ulazu jer su ljudi htjeli vidjeti bilo što američko; ljudi su željeli dobiti bilo kakvu informaciju o zemlji s četrdeset osam zvjezdica; ljudi su na trenutak željeli vidjeti stvari koje su izradili ljudi s druge strane oceana, a koji im nikada nisu pomogli. To je nesretna ljubav; neuzvraćena i vjerojatno bezuvjetna".

Uz ovu crticu ostaje otvoreno pitanje je li H³asko čitao "Mitologije" Rolanda Barthesa ili ne. Ta s obzirom na boravak po mnogim zatvorima mogao je znati francuski jezik, ali lingvistički je bio ekskluziviran iz svijeta; nije govorio nijedan jezik osim poljskog. Sjetimo se da Barthesove kultne stranice započinju esejem o hrvanju i objavljene su već 1957., dvanaest godina uoči smrti autora "Lijepih dvadesetogodišnjaka". Naglasimo da H³askoov opis dvoboja između champion sovietique i champion americain, slijedi nakon što je već naglašeno da "naše interese u SAD-u predstavlja gospodin s nadimkom Killer-Kowalski", čime izbija potentna aluzivnost, koja recimo pri notorno pompoznom Hunteru S. Thompsonu izostaje.

Rezonantnost američkih masmedija izbija i na subkulturnom planu. Varšavski huligani, odlomku o fudbalerki daju posebnu auru, prvenstveno iz razloga što se u kolektivnoj svijesti ta frizura oduvijek vezivala uz nogometaše Bundeslige. No, dijagnoza je frizerski precizna: „posebni tip frizure koji se temeljio na tome da se iznad čela kočoperi uvojak kose, koja se otraga spušta u dugim pramenovima... Ljude koji su nosili fudbalerke i raznobojne kravate zvali su kicošima, što je trebalo zvučati pogrdno, ali mlade ljude to nije smetalo".

Ovo će mjesto lako podsjetiti i na eseje Cesarea Pavesea o američkoj književnosti. Sjetimo se da je taj talijanski pjesnik realističke naracije bez uljepšavanja, rekao da je sleng (cit. Suzane Glavaš iz predgovora prijevodu "Rad umara" (Ceres, 1999.), „'djevičanski' jezik, sposoban da priča priče 'radosne, premda tragične, dijalektalne', te da izravno izrazi 'zemaljski duh' lika iz naroda koji nastoji pobjeći iz grada i ostvariti pobunu na granici između stoičke i nihilističke". Dijagnoza stoji, osim u slučaju termina djevičanski; jer sve bi "djevičansko", očito, ovdje bilo divergentno.

Glavaševa u istom predgovoru briljantno dotiče i Baudelaireovu poetiku putovanja bez predaha ("le voyage"). No nužna je mala modifikacija, s obzirom da Pavese nije živio iza Željezne zavjese. Egzil je za one manje sretne bio jedino rješenje, i to nakon što je cenzurom dovedena u pitanje jedna gola egzistencija. "U trenutku dok pišem ove riječi imam 32 godine; zakleo sam se da ću se, ako do četrdesetog rođendana ne napišem solidnu knjigu, baviti nečim drugim. Imam sedamnaest zanimanja i u svakom trenutku mogu raditi kao betonirac, šofer ili pak varilac; dakle, još osam godina mogu pokušavati".

Autor koji je tintu zamijenio krvlju, a čitav je opus očito kucao na pisaćoj mašini, očito ovakve retke nije pisao iz poze niti za statuse svoje skupine prijatelja i sljedbenika na Facebooku. Jer, što bi on tamo? A i bilo bi stvarno "unheimlich" susresti ovakvog polemičara, pomalo kanilnih osobina u argumentaciji, na hladnoj vjetrometini cyber-prostora.

 
Marek H³asko: "Lijepi dvadesetogodišnjaci"

Disput : HFD, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )