Margaret Atwood : Vražji okot
Vražji okot
Što je nama danas Shakespeare, i je li nam uopće nešto? Da, Labud iz Avona se i dalje smatra najvećim dramatičarom svih vremena, za njega svi znaju, njegova se djela izvode na pozornicama, čitaju i tumače na najrazličitije načine, kako akademske tako i manje akademske. Srednjoškolcima se pak redovno barem jedan njegov komad nađe u popisu obavezne lektire. Usprkos svom tom službenom slavljenju, njegova djela današnjem čitatelju i gledatelju djeluju prvenstveno vrlo daleko, a često i nerazumljivo, pa većina to da je „Shakespeare velik“ uzima zdravo za gotovo bez pravog udubljivanja u Bardova ostvarenja.
Ne radi se samo o činjenici da je od vremena kada su "Hamlet" i "Othello" igrani u Globe Theatru prošlo četiri stoljeća. Jasno da su se svijet, život i kultura znatno promijenili, no ono što posebno otežava recepciju Shakespearea njegov je izniman jezik kojim je pisao. Iako je on i danas temelj suvremenog engleskog, naprosto ga je teško čitati i pratiti. Tako se čini da između stava kanonske kulture o iznimnoj vrijednosti Bardovih djela i same njihove suvremene recepcije postoji bitna suprotnost, naglašena sklonošću suvremene kulture prema „brzom i lakom čitanju“. Shakespearea se nikako ne može čitati ni brzo ni lako, no možda ipak postoje načini da se njegova djela suvremenoj publici približe.
Na takvu je, ne sasvim originalnu ideju, došla uvažena izdavačka kuća Random House. Ona je naime 2015. započela neobičan projekt u suradnji s Hogarth Pressom: priznati i poznati pisci napisati će romane koji će se izravno temeljiti na nekom od Shakespeareovih djela. Tako je niz djela iz Hogarth Shakespearea započela Jeanette Winterson s u nas još neprevedenim djelom "The Gap of Time", a do danas je objavljeno još sedam djela, između ostalih iz pera Anne Tyler, Jo Nesbøa, Howarda Jacobsona...
Jedna od autorica koja je zamoljena da napiše svoje viđenje neke Shakespeareove drame je i Margaret Atwood. Nije ona izabrana samo zbog svoje slave i iznimno zanimljivog opusa, već i zbog činjenice da je napisala "Penelopeju", preradu Homerove "Odiseje", u kojem okreće fokus čitavog zbivanja na ono što se dešavalo s Odisejevom suprugom za vrijeme njegovog izbivanja s Itake. Kako je ta prerada ne samo iznimno vrijedno književno djelo, nego i jasno povezuje suvremenu problematiku položaja žene s onim što se dešavalo u Homerovim epovima, Atwood je uspjela napisati posve suvremenu i novu verziju starog Homerovog djela. Zato je bila i logičan izbor za osobu koja će pisati o jednom od najneobičnijih Shakespeareovih djela, "Oluji".
Kažimo odmah da joj je to ponovno sjajno uspjelo. Zadatak je nesumnjivo težak: kako prepričati "Oluju" i osuvremeniti je? Kao prvo, treba joj dati novi naslov. Zato se roman Margaret Atwood zove "Vražji okot", a u podnaslovu se objašnjava kako je to „'Oluja' ispričana isponova“. No, samo ispričati "Oluju" se može relativno lako, pa ne samo da se takvi sažeci mogu naći na Wikipediji, nego i u posljednjem poglavlju "Vražjeg okota" (Oluja, izvorno) u kojem se jezgrovito prepričava što se u Shakespearovoj drami dešava.
Već i sama ta činjenica upozorava kako je u "Vražjem okotu" naglasak na onom „ispričana isponova“. A to gospođi Atwood doista i polazi za rukom: ona stvara složeno ali i iznimno duhovito i zabavno, čitljivo djelo koje Englezovu dramu sadrži na mnogo razina i tumači je i doslovno i metaforički. U romanu se naime ne pripovijeda isponova samo jedna "Oluja", nego ih ima nekoliko te one tvore zanimljivu postmodernističku konstrukciju drame u priči u priči.
Prva "Oluja", ona koja zapliće fabulu romana, dakako, Shakespeareova je drama. Glavni lik "Vražjeg okota" je Felix Phillips, umjetnički direktor kazališnog festivala u Makeshiwegu, koji priprema svoje životno djelo: specijalnu postavu "Oluje". A kako se jedna sasvim privatna oluja Felixu desila nekoliko godina ranije – u kratkom roku su mu umrle obožavana žena i kćerka Miranda – ova je predstava za njega prilika da na teatarski način oživi svoju kćer. Felix će dakako biti Prospero. I taman kad se pripreme dobrano zahuktaju, najbliži suradnici direktoru shakespearovski zabijaju metaforički nož u leđa: ne samo da je Felix dobio otkaz nego je i sama predstava otkazana. Kao pravi Prospero, on se potpuno povlači iz svijeta i punih dvanaest godina živi u maloj brvnari, razgovarajući s duhom kćeri i praveći planove kako da se osveti. A onda se jednog dana pod drugim imenom zapošljava kao redatelj eksperimentalnog kazališta u zatvoru Fletcher da bi – sa zatvorenicima kao glumcima – postavio svoju pravu "Oluju". I ne samo da bi je postavio nego i proveo svoju osvetu…
Radi se ovdje dakle o Oluji u Oluji u Oluji. Pri tome nije sasvim točno sve „oluje“ iz prethodne rečenice staviti u kurziv; neke su od njih posve stvarne, vremenske oluje, a neke su metaforičke, a neke su drame. Ključno je što su baš sve na ovaj ili onaj način vezane uz onu Shakespeareovu. U tom je smislu "Vražji okot" pravi i upravo sjajni primjer tzv. postmodernističkog prepisivanja. Postmodernizam, naime, smatra kako su svi tekstovi povezani te jedan nužno proizlazi iz drugog; u tom je smislu svaki tekst zapravo prerada nekog ranijeg. Margaret Atwood Shakespearea „isponova priča“ vrlo složeno: ne samo da su sve spomenute oluje u "Vražjem okotu" usko povezane suptilnim ali čvrstim vezama, nego se sve one doista izravno naslanjaju na Bardovu dramu. Time „pričanja isponova“ kao da postaje i usložnjavanje izvorne priče.
To „naslanjanje“ na Shakespeararea možda je najjasnije vidljivo u samom vođenju zapleta te u likovima koji u njima sudjeluju. Izvorna drama pripovijeda o Prosperu, nekadašnjem milanskom vojvodi koji čudom preživljava izdaju vlastitog brata te već niz godina živi na osamljenom i začaranom otoku, zajedno sa kćeri Mirandom i fantastičnim bićima: zračnim duhom Arielom i čudovištem Calibanom (Kaliban, u prijevodu Gige Gračan). Oluja o kojoj drama govori sasvim je konkretna vremenska pojava koju izaziva Prospero da bi se osvetio onim koji su ga izdali te vratio svoj nekadašnji život.
U tom je smislu Felix, blago rečeno ekscentrični redatelj pun „šašavih“ postmodernističkih ideja, gotovo idealna suvremena verzija čarobnjaka Prospera. Kada se Felix metaforički vraća u život i počinje raditi u kaznionici, uzima ime Mr. Duke, pri čemu je duke engleski za vojvoda; misli se, dakako, na vojvodu Prospera. A kako jedna od danas omiljenijih interpretacija zagonetne Bardove drame tvrdi da čitavu "Oluju" treba shvatiti kao metaforu umjetničkog stvaranja, čarobnjak Prospero u današnjem svijetu postaje redatelj Felix. Reklo bi se, kazališni čarobnjak, iako to u ovom slučaju nije bez ironije, pogotovo ako se bolje razmisli o službenim predstavama koje je Felix radio za festival u Makeshiwegu, a koje uključuju, recimo, gomilu konfeta, scenskih efekata i slično. Tako Margaret Atwood ironizirana postmodernistički teatar, no sve to čini u službi fabule i sve to funkcionira silno zabavno.
No ako je Felix postao realizacija metafore čarobnjaka Prospera u naše doba, on i je i dalje „pomaknut“ lik i duboko nesretan čovjek, koji – u skladu s Shakepeareovom dramom – razgovara s duhom kćeri Mirande. To je jedan od elemenata romana koji se najviše kritizira: Felix, naime, očito pomalo ludi od svega što ga je zadesilo. No, to bi se moglo ustvrditi i za Prospera. Shakespeare dakle nije iznevjeren, a u roman koji u načelu poštuje realističku motivaciju suptilno je izravno uvedena fantastika. Fantastički elementi su, osim toga, prisutni u "Vražjem okotu" i kao dio predstave "Oluje".
A same su predstave u romanu dvije: prva "Oluja" inicira izdaju i Felixovu profesionalnu propast, a druga ima dvostruko značenje. U prvom redu, ona znači postavljanje Felixove izvorne zamisli o drami kojom će kćerki Mirandi odati počast i na neki je način vratiti u život. Stoga drugi dio "Vražjeg okota" pripovijeda o stvaranju te "Oluje", koja je doista „pomaknuta“. Kao prvo, glumci su zatvorenici, a kao drugo, Felix od njih traži da originalnu dramu prerade i osuvremene, te postave svoju osobitu verziju. Kako glumce-amatere čini niz živopisnih kriminalaca, koji dakako nisu visoko obrazovani, njihovo će viđenje jedne od posljednjih Shakespeareovih djela doista biti posve suvremena "Oluja". Ne samo da će se koristiti elementi videa, kompjutera, nego se i stihovi prerađuju da bi ih se moglo rapati, a likovi se shvaćaju na sasvim neobične načine. Sve to čini silno zabavnu i „šašavu“, izvrsno ispripovijedanu priču o nastanku predstave, koja će – između ostalog – omogućiti i izravnu Felixovu osvetu. Ta će „kažnjenička Oluja" doslovno kazniti one koji su izdali Felixa, i u tom je smislu ta predstava i metaforička oluja koju će Felix / Prospero podići da bi se osvetio.
Nije zato slučajno što se roman Margaret Atwood ne zove "Oluja", nego "Vražji okot", u originalu "Hag-seed". A to je zapravo jedan od pogrdnih naziva kojima se u Shakespearea naziva grdoba Caliban, jedan od likova. Spominje se to u jednom od najzabavnijih poglavlja romana, u kojem zatvorenici dobivaju zadatak da pronađu sve psovke u Shakespeareovoj drami, jer je „obično“ psovanja tijekom proba strogo zabranjeno; može se „častiti“ druge samo Shakespeareovim jezikom, koji onda uključuje i „vražji okot“. No pomak u nazivu, od "Oluje" prema "Vražjem okotu", istovremeno je i interpretativni pomak od Prospera prema Calibanu. Caliban je naime još zagonetnije biće od čarobnjaka, jer je napola čovjek, a napola čudovište. Znači li to da se i sam Felix približava fantastičnom biću s otoka? To je samo jedno od pitanja koja roman ostavlja otvorenim.
Moglo bi se reći da i samo djelo Margaret Atwood ima u neku ruku otvoreni kraj, jer kao da se nastavlja u mašti čitatelja. Majstorski ispripovijedan, pun humora, duhovitosti i ironije, istovremeno krajnje ozbiljan i silno zabavan, "Vražji okot" dokazuje dvije ključne činjenice. Prva se odnosi na mogućnost da se na temelju teksta koji je u samim temeljima naše kulture stvori drugi, novi, originalni roman koji se u isto vrijeme obraća i onima koji Shakespereovou "Oluju" poznaju savršeno, kao i onima koji o njoj ne znaju ništa. "Vražji okot" je posve samostalno izvrsno postmodernističko djelo, no djelo koje nesumnjivo dokazuje, kao drugo, da Shakespeare živi i danas.
Pa što je onda nama danas Shakespeare? Očito, mnogo više nego što smo uopće svjesni.
Vražji okot
- Prijevod: Giga Gračan
- Profil 05/2019.
- 280 str., meki uvez
- ISBN 9789533136820
Podmuklo najuren s mjesta umjetničkog direktora Festivala Makeshiweg uoči premijere Oluje koju upravo režira, Felix se povlači u zabačenu čatrlju, gdje liže rane i oplakuje izgubljenu kćer. A i osvetu snuje. Nakon dvanaest godina ukazuje mu se prilika – kazališni tečaj u obližnjem zatvoru. Ondje će Felix i njegovi glumci, zatvorske ptičice, napokon uprizoriti Oluju i u zamku uloviti podlace koji su ga uništili...