Marica Bodrožić : Tišina, rastanak
Marica Bodrožić pripada literaturi. I to onoj s razlogom, s pokrićem, s istinskim darom potrage u jeziku kao paradoksalnome mediju istodobno i recivoga i neizrecivoga. Pišem to zato jer se doista, ni iz koje identitetne sebičnosti (a kada se identitet, prema dobrome starome običaju, uvijek želi svesti na to fatalno roda, krvi, tla i jezika - JEDNO) ne treba umarati pitanjem čija je ona, zapravo, spisateljica - gastarbajtersko dijete hrvatskoga podrijetla koje piše na sjajnome njemačkome jeziku, u dobroj mjeri tematizirajući upravo svoje djetinje i ine uspomene iz Dalmatinske zagore i Hercegovine.
Majstorstvo njezinoga njemačkoga potvrđeno je i ovogodišnjom, prestižnom nagradom za unapređivanje upravo toga jezika, a ono što posebno veseli u slučaju romana "Tišina, rastanak" koji je upravo objavila agilna zaprešićka Fraktura (u originalu "Der Spieler der inneren Stunde", 2005.) prijevod je Latice Bilopavlović, koji se doista trudi podariti nam svu, u svakome strukturnome smislu, virtuoznost njezine proze - od sintaktičke razigranosti, do metaforične razlistanosti.
"Tišina, rastanak" roman je, umnogome, o traumatskome iskustvu djeteta koje odrasta bez roditelja, u Hercegovini i Dalmatinskoj zagori, u gotovo kripto-ruralnosti s kontrapunktiranim iskustvom susreta s nepoznatim, s realno Drugim - stranom zemljom, kulturom, jezikom... No, ono što moramo odmah primijetiti izbjegavanje je bilo kakvih stereotipa - pripovjedačica u romanu Marice Bodrožić otvorena je uvijek za svijet i to bez samosažaljivih ograda - njezina percepcija, pa ma koliko bila obojena sjetnom ili melankoličnom emocijom uvijek je i pomalo epifanična jer svijet se otkriva i u ugodi i u neugodi podjednako, jer nekakav sudbinski gubitak nije posljedica tek neke neposredne događajnosti u tzv. realnome, nego nešto zadano, nešto u temelju za čovjeka suštinsko.
Eto, to zna pripovjedačica ovoga romana kao što zna i to da baš sve oko nas želi igrati se s kazaljkama toga, samo našega unutarnjega sata i navijati ih po svojoj, a ne tobože našoj mjeri - kao tek rijetko kada dostupnoj samospoznaji. Trenutak istinskoga pisanja uvijek jezik dovodi do već spominjane, paradoksalne prozirnosti, no ta prozirnost ne mora biti brbljava, dakle uzaludna. Unutarnji sat je, naime onaj, čije su kazaljke događaj u riječi. Ali, tek onda kada se u njima doista događa vrijeme, a ne tek puko trajanje. Roman "Tišina, rastanak" Marice Bodrožić pokušaj je jezične kondenzacije upravo takvoga vremena, onoga u kojemu smo (bili) svjesni da upravo trajemo - a to su, prema mišljenju jednog znamenitog mislioca, i jedini trenuci kojih se, zapravo, poslije ikako sjećamo.
Pripovjedačici romana Marice Bodrožić nešto je bitno povisilo prag te i ne samo vremenske percepcije, otvorilo jedna druga vrata, da se poslužimo starom metaforom A. Huxleya - od tuda nevjerojatna akribičnost ovoga romana, jedan upravo fascinantan smisao za detalj bilo iz djedovoga dvorišta u Zagori, bilo njemačke učionice u kojoj novim prijateljima ne miriše na dobro kriška sira iz njezinoga zavičaja. Književnost, znano je, uvijek perverzno uživa u traumi koju tobože opisuje - naracija je stoga uvijek više zakriva nego otkriva, igrajući se, svjesno ili podsvjesno, s količinom iskazivoga. Jedino još poneke veleumne hrvatske teoretičarke književnosti čvrsto vjeruju da je doista moguće napisati autobiografsku prozu - ono što je, doista, jedino - baš nemoguće napisati.
Marica Bodrožić u tome smislu dodatno ne manipulira s čitateljima pretpostavljajući "istinu" literaturi, njezina proza otvorena je za autentičnu bol, ali bez provincijalnoga pathosa i njegovoga tobožnjega Ja. U tome smislu moramo također ustvrditi kako je "Tišina, rastanak", između ostaloga, i sjajan roman o Dalmatinskoj zagori u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća, bez ikakve simplificirajuće lagode u karakterizaciji likova, isto tako kao što je i doista potresno štivo o odrastanju i nevinosti bez zaštite razapetoj između disparatnih svjetova.
No, pravi junaci ove proze su koliko svjetlost, toliko i to, unutrašnje vrijeme. Na ponajboljim stranicama ove knjige nikada trivijalna nostalgija polako, zapravo gubi i svoj "objekt" kao što fluidan postaje i naratoričin "subjekt", upućujući nas na jednu ontološku ljudsku čežnju, na ono mjesto na koje nas odvodi svaka dobra literatura. Jer, dobra literatura nikada nije ničija utjeha, ni pisca ni čitatelja, nego otvaranje posjekline koja i jest fatalna upravo zato što stalno laže da je davno iscijeljena, da je sada nitko ne vidi.
Svjetlost je, kažu, čas čestica, čas val. Mjesto te čudesne transmisije mogli bismo možda, zasigurno i više nego pretenciozno, usporediti s riječima - i kada prizovu istinski događaj u jezik ne možemo ga ondje zadržati, nego iznovice kušati naviti onaj unutrašnji sat, spreman za taj novi trenutak transmisije. I tako saznati, za koga, zapravo kuca i kada je materijalno recivo, i nedodirljivo neizrecivo.
( Tekst je prvotno objavljen u Glasu Slavonije )