Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jurica Pavičić • 30.11.2008.

Marijanine žrtve

Supruga i ja nedavno smo bili na večeri kod prijatelja, para liberalnih intelektualaca koji su dugo živjeli u inozemstvu. Tijekom večere poveo se razgovor o izjašnjavanju i moji znanci jako su se začudili što se ja - premda nisam praktični vjernik, ili sam čak praktični nevjernik - u popisu izjašnjavam kao katolik. Moji znanci doživjeli su to kao kunktatorski ustupak većini, ili još prije kao izdaju načela. “Moraš shvatiti da svaki put kao Oni počnu govoriti u ime osamdeset posto, ubrajaju u osamdeset posto i tebe!” bio je njihov odgovor.

Teško mi se bilo s njima svađati, jer sam nekako napola znao da su dobrim dijelom u pravu. Međutim, kad za koju godinu opet bude popisivanje, mislim da ću se konfesionalno izjasniti jednako. Vjerojatno ću ponovo sam sebe upregnuti u nategnutu mentalnu ekvilibristiku i pokušati (više sebe nego druge) uvjeriti da katolicizam nije ono što vidim svojim očima, nego da su to djetinje, mediteranske slike i mirisi.

Pokušat ću se natjerati da vjerujem kako katoličanstvo nisu niti arhitektonski šund Mile Bogovića, niti Thompsonov benediktinski križ, nego je katolicizam kad ne baciš suhi kruh u škovace. Iz petnih žila pokušat ću povjerovati “quia absurdum” - iako je apsurdno. Pokušat ću povjerovati da je katolicizam zapravo Nikola Šop i njegov goli, krhki Isus, a ne Zdravko Tomac sa svojim kič ispovijestima o konverziji u Notre Dameu (što - kvartovska mu kapelica nije bila dobra?). Htio bih vjerovati da je kršćanstvo kad nekom doneseš bocu plina, a ne anonimna rulja koja na web stranicama ostavlja fašističke postove. Htio bih vjerovati da se, kad o kršćanstvu govorimo, tu radi o onom što u knjizi piše - a piše - ako dobro pamtim - podosta o majušnima, o sirotima, i o kamenu i kruhu.

Pokušat ću sam sebe uvjeriti u sve to, ali mi svaki put teže polazi za rukom. I nisu za to krivi ni Bogovićev cementni “trash”, ni Tomčev obraćenički “reality”, nego krivnja počiva u samoj srži hrvatskog katoličanstva. To naše, lokalno katoličanstvo - naime - umjesto kamenom i kruhom, bavi se šalungom i bloketom, a umjesto slabe i sirote ono podupire mrzilačku, arogantnu i samouvjerenu većinu. I koliko ja god žonglirao tertulijanskom ekvilibristikom i trsio se uvjeriti da je katolicizam topao i nevin kao kiflić ispod Betlema, svaki se put nađe netko tko me probudi u odbojnoj, metalno-ledenoj zbilji. A ovaj put, taj je netko gospođica imenom Marijana Petir.

Hrvatski je katolički commom sense - podupiran od bešćutne hijerarhije - dosad ujeo mnoge koji su majušni, slabi i žrtve - od povratnika drugih vjera do seksualnih manjina. Ali - utjelovljen u liku HSS-ove zastupnice Petir - katolički je establišment ovaj put napao možda najneviniju i najbezazleniju od svih svojih žrtava - a to su ljudi koji žele uz medicinsku pomoć dobiti djecu.

Znam da je tako jer sam i sam jednom davno bio među njima. Supruga i ja godinama smo obijali iste one kliničke hodnike koje i sada obijaju deseci tisuća nesretnika, iz svih slojeva, iz svih regija i klasa. A svi ti čestiti ljudi dočekali su da ih jedna nepristojna i fanatizirana diletantica sa “stylingom” Cruele De Vil praktički optuži za perverziju i bogohuljenje. Učinila je to pred TV kamerama i punom sabornicom, pritom joj je o vratu visio križ veličine teflonske tave, a u času dok je nosila tu križinu, razapinjala je djelom i riječju one koji su već i bez nje dovoljno nesretni.

Jer, ljudi koji ištu asistiranu oplodnju nesretni su ljudi, i to ne svojom krivnjom. Neplodnost je pandemijska bolest, bolest koju smo skrivili svi mi, kao civilizacija: skrivili su je deterdženti i kemija, skrivile su je odjevne navike, prehrambene navike i prstohvat genetike. Oni koji su u toj diobi izvukli krivu numeru, nesretni su jer im je nedosežno ono što drugi uzimaju zdravo za gotovo: roditeljstvo. Da bi mogli doći do tog roditeljstva, moraju proći kroz neregulirani, korumpirani metež hrvatskog zdravstva u kojem su idealne mete iznude - i to naprosto zato što pouzdano neće umrijeti.

Ono što ih čeka su beskonačni pokušaji i promašaji, putovanja u Zagreb i hotelski računi, čekaju ih lanci korupcije, sestre, liječnici i mikrobiolozi. Seksualni odnosi podvrgnu se kalendaru i štoperici, od lijekova se debljaš i maljaš se, na poslu ne možeš više objasniti zašto si po bolovanjima a nisi bolestan, tijekom godina trpaš novce i novce u taj krimogeni sustav, a sve zato što bi htio imati ono što drugi dobiju slučajno.

Sjećam se ja tog doba jako dobro. Jedan od liječnika koji su me liječili igrao je u to doba s Tuđmanom tenis, a istovremeno sam u čekaonici klinike otkrivao subkulturu jadnika izloženih svirepom reketu. Sve su znali koji mikrobiolog više voli antikvitetno oružje, a koji impresioniste, koji doktor uzima, a koji ne. Kroz pokušaje i pogreške, svi su ti ljudi iz čekaonice prošli svoju subspecijalizaciju: znali su sve i sva o mikroinjekciji, mikromanipulaciji i tuširanju, o tome kako je u Grazu, a kako u Ljubljani i Bruxsellesu.

Upozoravam čitatelje koji pripadaju obrazovanoj, urbanoj manjini kako je važno shvatiti da većina ovih ljudi nije nalik njima. Nisu to bili ljudi koji osim obitelji imaju velevažne karijere, novac, ambicije. Golema većina tih ljudi spadala je, eto, u tih “osamdeset posto”, u tihu, šutljivu većinu kod koje obitelj nije dio života, ona je život i točka. Govorim o ljudima koji su stvarno živjeli i žive konzervativne, kršćanske “obiteljske vrijednosti”. Ti ljudi najčešće su bili maslinari, kondukteri, trafikantice, domaćice, maleni svijet koji odguli do četiri neki dosadan posao da zaradi kruh, a potom trči kući gdje obitava ono najvažnije - obitelj.

Ali, kapric kemije uskratio im je tu esenciju. I tako su se našli u situaciji da cijede za njih pregolem novac, a da bi platili skupe lijekove, hotelske račune i danak metropolitanskoj liječničkoj kremi. Upoznao sam ih koji su to radili puno desetljeće. Naputovali su se, zdravstveno i ekonomski uništili, poljuljali brakove i karijere, a sve zato da bi i oni dobili svoj komadić idealnog obiteljskog raja s reklame za mliječni namaz. I onda su ti stvarni, okorjeli, ljuti fajteri za “obiteljske vrijednosti” na koncu dočekali da ih neka saborska fifica optuži kako se “igraju Boga”. Učinila je to u ime “osamdesetpostotne” većine u kojoj su - gle - i oni sami, a k tomu i ja! Može li biti goreg cinizma!

U ovom času, dok ovo čitate, zagrebačke i strane čekaonice pune su Marijaninih žrtava. Oni su tamo jer im ne preostaje ništa drugo. Neki od njih mogu posvojiti dijete - što sam, na koncu, napravio i ja - ali ne mogu svi, jer ih je naprosto previše za to. Neki će od njih odustati, živjeti idućih pedeset godina bez djece i štrecnuti se svaki put kad neki licemjerni klerik na TV-u stane zboriti o “bijeloj kugi” i izumiranju Hrvatske. Nekima će se posrećiti da uspiju - iz petog, osmog, trinaestog pokušaja.

A onda će dočekati da im “Ivanka Orleanka” s Markova trga djecu sumnjiči da su genetski defektna. Učinit će to, samouvjerena i bahata, oboružana križem i diplomom teologije, puna nacerenog, samodopadnog žara.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –