Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Sandra Križić Roban • 23.01.2012.

Marina Bagarić : Arhitekt Ignjat Fischer

O arhitekturi nije jednostavno pisati; prije bismo mogli reći da je to težak i neizvjestan poduhvat. Kako opisati nešto toliko složeno kao što je zgrada ili urbanističko rješenje? Kako riječima predočiti brojne okolnosti koje su uvjetovale dovršenje objekata čiju pojavnost često doživljavamo kao neprikosnovenu činjenicu, ne razmišljajući o onome što im je prethodilo? Ili o osobama koje su ih zamislile i projektirale?

Marina Bagarić svoje je višegodišnje istraživanje opusa arhitekta Ignjata Fischera zaokružila doktorskom disertacijom i monografijom za koju je dobila Nagradu Neven Šegvić za najuspješniji publicistički, kritički i teorijski rad na području arhitekture i urbanizma u 2011. godini. Paušalno poznavajući arhitektovo djelovanje, na prvi pogled ostala sam iznenađena oblikovanjem naslovnice monografije, čija je kompozicija na tragu Bauhausa dala naslutiti da se iza Fischerove dominantne historicističke prakse kriju modernistička promišljanja koja je tek trebalo otkriti publici.

I doista, njegov rad mnogi su domaći teoretičari i povjesničari arhitekture izbjegavali pobliže istražiti i kontekstualizirati, iako je Fischerov biro odgovoran za impozantan broj objekata sagrađenih širom Zagreba, ali i šire. Trebalo je proći dosta vremena da bi ga konačno Marina Bagarić izdvojila od uobičajenih stilskih premisa, ladica na kojima etikete poput historicizma, secesije ili nekog drugog stila načelno govore o svijesti trenutka i interesima te ukusima naručioca, ali koje dosad nisu odale ono čemu je Fischer kao autor doista stremio i što je u konačnici postigao.

Istražujući Fischerovu graditeljsku ostavštinu autorica se postupno oslobađala bogatog vokabulara neostilova, tog neprikosnovenog dekorativnog inventara koji ju nije naveo na tradicionalno kronološko promišljanje "života i djela", kako se često strukturiraju monografski prikazi pojedinih umjetnika i arhitekata. Za razliku od toga, njezin je stil daleko kompleksniji, odaje do koje mjere poznaje i vlada teorijom arhitekture, krećući se razdobljem arhitektova djelovanja daleko slobodnije nego što smo na to navikli.

Iz njezina teksta nije jednostavno sa sigurnošću nešto zaključiti o metodologiji istraživanja. Ona je, dakako, odrađena prema svim akademskim skrupulama, no tekst je premrežen brojnim podacima, komparacijama, navodima povijesnih okolnosti i kulturoloških značajki. Pomoću njih "kostur" Fischerove ostavštine nadograđen je razumijevanjem njegove pozicije "na rubu" koju dijeli s brojnim drugim stvarateljima s našega područja. No Marina Bagarić ne nastavlja strategiju striktnog određenja pozicije arhitektova djelovanja na tragu Karamanove teze, koja je zbog mnogih razloga i danas aktualna. Zahvaljujući istraženoj građi, pročitanim tekstovima i osjećaju za kontekst, ona pripovijeda o pojedinim zgradama istodobno pred čitatelje donoseći brojne podatke, ponekad sažete u svega par rečenica. Ne inzistirajući na naraciji, nego promišljanju trenutka u kojem arhitekt projektira i izvodi, ona formira kartu po kojoj se kreće raznim smjerovima, spominje istodobne projekte drugih arhitekata, njihove odjeke, posebnosti, značajke, međusobne utjecaje.

Iako bi se iz navedenoga moglo zaključiti da od čitatelja očekuje veliko predznanje, Marina Bagarić piše razumljivo, iznosi podatke koji će moći zanimati razne čitatelje upotpunjujući ih sjajno odabranim ilustracijama - ne samo nacrtima, nego i nizom arhivskih i recentnih fotografija, skica i grafičkih rješenja koji pridonose boljem razumijevanju istraženog razdoblja i sredine. Konkretno, upoznaje nas s investitorima, opisuje pojedine prostorije u izgrađenim kućama, kao i širu okolicu u kojoj i detalj (poput pozicije benzinske crpke) može pridonijeti u snalaženju i shvaćanju konteksta.

Autorica nije imala potrebu iznijeti svoja otkrića u pozitivističkom tonu, već suvereno razdvaja, komentira i kritizira pojedina rješenja, te opisuje razvojne faze projekata. U detaljima opisa ne zalazi nužno u pojedinosti, nego razlučuje ono što je za pojedini projekt bitno i što karakterizira poboljšanje ili promjenu tipologije. Zanimljiva su njezina razmišljanja o projektima koji "nisu ilustracija [Fischerovih] projektantskih sposobnosti", nego "otkrivaju mnogo o njegovoj ličnosti, načinu života i društvenom položaju". U prilog tome svjedoči i crtica o zidnoj slici u dvorištu pregrađene Demetrove 3 u Zagrebu, gdje je Fischer uredio atelijer i stan, nevještu osliku koji je vrlo vjerojatno rad arhitektove kćeri Ivane.

Iščitavajući podatke o kućama pokraj kojih svakodnevno prolazimo, često ne obraćajući pozornost ni na što drugo osim na njihov volumen i poneki dekorativni detalj, nadograđujemo znanje o prostoru koji smo baštinili. A on je ovisio o brojnim promjenama, zalaganjima za promjene tipologija, uvođenjima konstruktivnih i prostornih odnosa koji su utjecali na nove arhitektonske i urbanističke paradigme. Okolnosti koje su prethodile modernizmu i funkcionalizmu uglavnom su objedinjene pod egidom historicizma.

Taj nadasve složen termin koji kritika naziva vremenom "hvatanja zaleta" prema modernom dobu, označava razdoblje tijekom kojeg se arhitekti okreću prošlim razdobljima u kojima pronalaze potvrdu osobnih načela. Istodobno je to doba obilježeno napretcima čovječanstva. U toj sprezi kretanja naprijed i gledanja unatrag dolazi do specifičnih miješanja utjecaja, oživljavanja povijesnih perioda, "kakofonije" oblika koji su u određenoj mjeri odredili kasniju ekspanziju urbane matrice. Historicizam je za mnoge gradove značio razdoblje drastičnog reza, vrijeme uklanjanja tragova stare gradnje i uspostavljanja urbanog rastera koji čini glavninu naših gradova.

I Fischer doprinosi arhitekturi historicizma, uspješno se "ugrađuje" u kontinuitet gradogradnje kao iskaza složenih društvenih, ekonomskih, tehnoloških i povijesnih okolnosti. Uz nove gradske sadržaje, arhitektonski formulirane u skladu s ideologijom vremena, isprobava inovacije i teme koje će razvijati tijekom karijere u uistinu impozantnom broju arhitektonskih tipova. Pročišćenje njegova arhitektonskog rječnika odraz je generacije nasljednika Semperove "strukturalne iskrenosti", kako piše Marina Bagarić, a povjerenje su mu poklonili brojni pripadnici bankarske, privredne i intelektualne elite. Prema prostoru i pojedinom objektu odnosio se racionalno, funkcionalno promišljajući prostorne rasporede i odnose.

Zahvaljujući njegovim osobnim skrupulama, naslijedili smo sjajnu arhitektonsku baštinu koja je konačno dostojno prezentirana i kontekstualizirana.


Marina Bagarić: "Arhitekt Ignjat Fischer"

Meandarmedia, 2011.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –