Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Antonela Marušić • 25.08.2014.

Marina Vrđuka Beleš : Urednik je 'šaptač' između autora i čitatelja

Agilna riječka udruga Katapult godinama radi na afirmaciji i izdavanju rukopisa mladim književnim autorima, ali i na edukaciji u svim segmentima izdavačkog procesa. U partnerstvu s izdavačkim kućama ZIGO i Studio TiM od osnivanja do danas objavili su dvadeset zanimljivih naslova, među kojima se nalaze i debitanski naslovi nekih od danas već afirmiranih književnica i književnika.

Marina Vrđuka Beleš je voditeljica i jedna od urednica Edicije Katapult, a u razgovoru koji slijedi pročitajte kako se Katapult iz udruge entuzijasta prometnuo u ozbiljnog sudionika domaće kulturne i književne scene.

 

Antonela Marušić: Kako su nastale edicija i udruga Katapult? Možete li se prisjetiti atmosfere i ljudi koji su sudjelovali u osnivanju?

Marina Vrđuka Beleš: Katapult su 2006. godine osnovali Alen Kapidžić, Zlatko Ožanić i Diego Sobol, pisac i dva izdavača, bez kojih svega ovoga ne bi bilo. Ja sam u udrugu došla 2008., što znači da nisam bila dio te euforije osnivanja. Bilo je to neko drugo vrijeme za knjigu, za izdavaštvo, uzbudljivo vrijeme. Međutim, za mlade i neafirmirane autore čak ni tada nije bilo naročito povoljno. Ideja iza osnivanja bila je orijentirati se isključivo na njih, stvoriti im priliku da ih se shvati ozbiljno, da im se stvori mogućnost da pokažu čitalačkoj publici zašto zaslužuju njenu pažnju. Tako je nastala i Edicija Katapult, edicija proznih prvijenaca autora od 18 do 35 godina starosti, koja je krenula s objavljivanjem u partnerstvu s riječkim izdavačem ZIGO Rijeka, a kroz godine nam se u Ediciji pridružio i izdavač Studio TiM.

Ideja je bila, i ostala, da ljudi u Katapultu naprave pripremu knjige za tisak; dakle, pobrinu se za izbor rukopisa, uređivanje, lekturu i izradu naslovnice, a izdavač preuzima grafičku pripremu, tisak te distribuciju. Tako su se u udruzi oformili "timovi", okupili se urednici, lektori i dizajneri i priča je krenula. Kroz godine se dio ekipe raselio po zemlji i inozemstvu te više nisu aktivni u udruzi, ali sebe svejedno nazivaju 'katapultovcima'. Jedan dio je još tu.

Tko danas predstavlja najužu ekipu edicije i udruge? Jesu li uloge i zadatci unutar tima podijeljeni i kako?

Možemo reći da su ljudi unutar Edicije zauzeli svoje funkcije i obavljaju svoje zadatke kao urednici, lektori, dizajneri, čitatelji - čija je uloga jedna od presudnih jer ljudi u timu čitaju pristigle rukopise i donose odluku o naslovima koji će se objaviti, i tako dalje. Međutim, niti jedan od tih poslova ne može se raditi samostalno i nije neovisan od drugih, sve je to timski rad, granice te strukture postaju mutnjikave kad se stvari trebaju finalizirati i onda svi skaču i rade što treba.

Trenutno okosnicu projektne i produkcijske ekipe Edicije čine Tea Tulić, Josip Potnar, Mirela Fuš, Mirna Ćavar, Enver Krivac, Daniel Radočaj i ja. I naravno čitateljski tim koji osim navedenih uključuje i Dunju Matić, Neli Nežić, Korinu Pezelj, Teu Marković, Hanu Dagostin i druge koji svoje slobodno vrijeme prema svojim mogućnostima posvećuju Ediciji. Dakako, Edicija Katapult je jedan dio priče, udruga radi i druge projekte vezane uz književnost i tu se uključuju i drugi ljudi.

Koliko rukopisa godišnje dobije tim Katapulta? Je li interes mladih, još neobjavljenih autora, debitanata za izdavanje porastao posljednjih godina ili se smanjio? Koji je profil rukopisa koji dobivate, koje su književne vrste i žanrovi najzastupljeniji?

Zapravo, broj varira iz godine u godinu, a posljednjih godina on opada. Danas u prosjeku zaprimimo dvadesetak godišnje. No, razlog tome nije taj što ljudi ne pišu, vjerujem da pišu više nego prije. Zaključila sam da se sa smjenom generacija mijenjanju očekivanja. Mlađe generacije su, čini mi se, ambicioznije, asertivne, ciljaju odmah ući na velika vrata, što je dobro u jednu ruku. Međutim, nemaju dovoljno strpljenja i brzo odustaju.

Kroz komunikaciju s autorima često čujem da se ponavlja situacija u kojoj svoje rukopise šalju jakim izdavačkim kućama i očekuju njihov odgovor. Kad on izostane, razočarani su i često odustaju, vjerojatno jer ne znaju kako izdavaštvo kod nas funkcionira. Neki se nakon toga jave, razočarani u sustav, pa im se trudim pojasniti neke stvari kako ne bi odustali. Naravno, nisu svi rukopisi dobri, i mi smo financijski ograničeni na dvije knjige godišnje pa možda ne stvaramo revoluciju, ali tu smo. Pa čak i ako svi rukopisi ne uđu u tisak, svi autori dobiju povratnu informaciju - što valja, što ne valja i kako popraviti što se popraviti da. Komunikacija s njima ne prestaje samo čitanjem njihovih rukopisa.

Nadalje, Internet je otvorio brojne mogućnosti za mlade i neafirmirane autore. Postoje književni portali, blogovi, elektronski časopisi gdje autori objavljuju segmente rukopisa. A tu su i platforme za digitalno objavljivanje koje postaju jako popularne upravo iz razloga što eliminiraju izdavače i sve druge aktere u pripremi za tisak pa autori nemaju nikakvih prepreka. Prihvaćam takav način objavljivanja, ali uvjerena sam da je manjkav, upravo iz razloga što ne prolazi kroz nekoliko ruku prije nego rukopis postane dostupan čitateljima. A ipak, na kraju dana, nema boljeg od knjige koju osjetite u ruci.

Teško je generalizirati kada govorimo o vrsti i žanrovima rukopisa koje zaprimamo, ali mora se primijetiti porast broja SF i fantasy rukopisa. Zbog hiperprodukcije u tom žanru, tu leži i zamka u koju će mnogo prije upasti neiskusni autori - nedostatak originalnosti pa ponekad čak i plagiranje, a sigurna sam da niti jedan autor ne želi biti pamćen po "prekršaju".  

Koje su specifičnosti i izazovi rada s književnim debitantima? Zašto je Katapult uveo ograničenje da ne izdaje knjige autorima starijima od 35 godina, što je sa starijima koji također imaju pravo postati književnim debitantima, to u svijetu književnosti nije tolika rijetkost. Primjerice, Charles Bukowski i William S. Burroughs možda ne bi prošli kao Katapultovi autori, od prvotiska bi ih udaljila dobna granica...

Iz mog iskustva, najveći izazov je neiskustvo. Kada to kažem, ne mislim ništa loše jer je potpuno razumljivo da mladi autori nemaju iskustva, ali ono često definira njihov stav. Nije to nikakav nepremostiv izazov, ali je tu. Imate autore koji imaju previše samopouzdanja ili ga imaju premalo, kad je riječ o vlastitom pisanju, ali i percepciji tuđeg. Stvarno stanje je najčešće negdje u sredini. Autori koji su uvjereni da je njihov rukopis nešto nabolje što se književnosti dogodilo teško se nose s činjenicom da to nije istina i teško prihvaćaju kritiku, iako je ona dobronamjerna, dok oni drugi teško prihvaćaju da netko prepoznaje u njima manire i talent pisaca u nastajanju pa kritiku moguće prihvaćaju previše lako. No poanta je u tome da i jedne i druge naučimo onome što možemo i pripremimo ih da u budućnosti znaju što mogu i trebaju očekivati i kako se, u skladu s time, postaviti.

Katapult je kao literarna udruga od svog početka okupljala mlade ljude i orijentirala se na rad s mladima, ona se klasificira kao "udruga za mlade". Konkretno u Ediciji, iz raznih praktičnih razloga bilo je nužno definirati primarne korisnike, odnosno definirati kategoriju mladih. Prema nekim definicijama „mladih", mi smo je rastegli do krajnje granice. Bilo je čak i natječaja na koji se projekt nije mogao prijaviti jer je u "radu s mladima" gornja granica bila 25. Nije popularno rješenje, i djeluje diskriminatorno, ali neka pravila ne postavljamo sami. No, javljaju se i mlađi i stariji od onoga što je određeno, i čitamo i njihove rukopise i dajemo savjete. Kad se dogodi da rukopis zaista valja objaviti, preporučamo ga drugim izdavačima. To što ne mogu biti objavljeni u Ediciji ne znači da im automatski uručujemo šup kartu jer ne bi trebao biti jedini cilj objaviti knjigu. Kako ono ide: Daj čovjeku ribu i nahranit ćeš ga za jedan dan; nauči ga pecati i nahranit ćeš ga doživotno.

Iza Katapulta je osam godina postojanja i dvadeset izdanja. Algoritmova nagrada Prozak dva puta je otišla u ruke Katapultovih pisaca (Enver Krivac i Tea Tulić), sve su to uspjesi koji su vas posljednjih godina učinili prepoznatljivim na književnom i knjižnom tržištu. Na koju od kreativnih radionica/seminara ste najponosniji?

Prozak je kod nas sigurno jedna od najvažnijih književnih nagrada, a u kontekstu našeg djelovanja možda i najvažnija jer je namijenjena tim famoznim "mladima" i znači priznanje nečijeg rada i talenta. Tea i Enver napisali su izvanredne knjige i njihov uspjeh, po meni, nikada nije bio upitan. Bilo je samo pitanje na koji će se način to desiti. Ne zato što su to Tea i Krivac, nego zato što bi to bile izvanredne knjige i kad bismo maknuli autore iz jednadžbe. Više je katapultovih autora koji su se zadnjih godina natjecali za Prozaka i našli se u finalu. To je i nama dodatna potvrda da radimo nešto dobro.

U Katapultu smo organizirali radionice kreativnog pisanja s Dašom Drndić i Ivanom Sajko, radionicu pisanja scenarija s Dijanom Merdanović, nekoliko okruglih stolova o uredništvu i izdavaštvu gdje smo ugostili različite profile u izdavaštvu, od Seida Serdarevića, Miše Nejašmića, Ervina Jahića. Imali smo i "Razgovaraonice" koje su za cilj imale u Rijeku dovesti poznate domaće pisce i urednike pa smo ugostili Nenada Veličkovića, Tatjanu Gromaču, Borisa Dežulovića, Ivanu Sajko, Olju Savičević Ivančević, Romana Simića Bodrožića, Roberta Perišića, Ivanu Simić Bodrožić, Edu Popovića, Marinka Koščeca, Damira Karakaša, Zorana Žmirića, Zorana Ferića, Krunu Lokotara, Vladimira Arsenijevića.

Prije dvije godine provodili smo projekt Izdavačka akademija, koji je bio financiran iz predpristupnih fondova EU, gdje su polaznike o izdavaštvu i pojedinim njegovim segmentima educirali Nejašmić, Serdarević, Neven Antičević, Lara Hölbling Matković, Dražen Dabić, Zorana Jagodić, Aljoša Brajdić, Zoran Medved.

Jeste li zadovoljni distribucijom i tretmanom Katapultovih izdanja na domaćem knjižnom tržištu?

Da i ne. Moram napomenuti da je ovdje riječ o jako malim nakladama, čak i za naše tržište, 200 primjeraka, pa sigurno naše knjige ne iskaču iz izloga. S druge strane, knjižari i izdavači imaju specifičan poslovni odnos. Vole se i mrze istovremeno pa neki put knjiga ispašta. No, knjige su dostupne dok se ne rasprodaju. Uvijek ih možete dobiti preko Superknjižare ili direktno od izdavača, Zigo-a Rijeka i Studio TiM-a, koji su naši partneri u Ediciji i bez čije susretljivosti, povjerenja i vjere u ono što radimo ne bi bilo ničega. 

Možete li reći koje su knjige najbolje prošle, u smislu prodaje odnosno recepcije kod čitalačke publike?

Svakako su to noviji naslovi, u posljednje tri godine. Mislim da je tome tako zbog jače vidljivosti udruge izvan granica Rijeke i prihvaćanju marketinških alata te mogućnosti promocije putem Interneta. Kako sam rekla, 200 primjeraka je malo, ali smo u posljednje dvije godine doskočili i tome pa smo krenuli s objavljivanjem e-izdanja knjiga koje su od 2006. tiskane u Ediciji i koje su dostupne za besplatno čitanje svim korisnicima Interneta putem naše web stranice. Do sada smo objavili prvih devet naslova. Time smo uvelike proširili doseg knjige, ali ponovno skrenuli pozornost na naslove koji su prvi put objavljeni prije, recimo, osam godina. Posljednja knjiga, roman Parabajka Ivane Kovačić, svakako je dobio velik broj simpatija, bio je i bestseller na tjednoj listi Superknjižare, došla je i do kritičara.

Kakva je suradnja Katapulta s medijima u nastojanjima da svoja izdanja, knjige i autore učine vidljivijima? S kojim se problemima tu susrećete, i koji bi bili i primjeri dobre prakse, suradnje?

Svakako više sreće imamo s onim medijima koji su specijalizirani za knjigu i kulturu. Klasični mediji, dnevne tiskovine i njihove online inačice, osim onih lokalnih, riječkih (kao što su Novi list, Moja Rijeka, Korzo.net, Rijeka Klik ili recimo Radio Rijeka, Radio Korzo i lokalne televizije Ri Tv i Kanal Ri koji poprate naša događanja...), nisu naročito skloni našim izdanjima jer im se to ne čini kao dovoljno važna vijest iz razloga što, pretpostavljam, za te autore nisu čuli. Ili vjeruju da će ljude umjesto knjige više zanimati kako je Severina pozirala ispred šlepera.

Danas knjige i kultura općenito nisu ljudima prioriteti, što je razumljivo, ali dugoročno će to postati pogubno za iste. Prvo za knjige i kulturu, a s vremenom i za ljude. Kako sam rekla, sa specijaliziranim portalima imamo lijepi odnos. Šaljemo vijesti na brdo adresa, a s objavama nas podržavaju portali kao što su Moderna vremena, Booksa, Knjiški moljac, Književna košnica ili recimo Magazin Gradske knjižnice Rijeka - koji jest naš riječki, ali se u kratko vrijeme profilirao kao važan info punkt za ljubitelje knjige izvan Rijeke.

Na koji način Katapult osigurava sredstva za svoj rad i funkcioniranje te izdavanje knjiga? Jeste li zadovoljni potporom gradskih vlasti i odjela za kulturu Grada Rijeke?

Katapult najjednostavnije rečeno funkcionira projektno - što znači da se projekti prijavljuju na natječaje i tako osiguraju određena sredstva. Znači, Edicija Katapult je projekt i on se prijavljuje na natječaje na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini i na taj način osiguravaju financije za provedbu. Isto je i drugim projektima, primjerice projekt Književnost uživo, koji se također na natječaje prijavljuju po istom principu. I tako svake godine iz početka, neki put imamo više sreće, neki put manje.

Zadovoljni smo potporom Odjela za kulturu Grada Rijeke jer ona postoji od samog starta Katapulta, što znači da je značaj djelovanja udruge prepoznat vrlo rano. Rijeka dobro funkcionira po tom pitanju, čujem puno drugačije nego neke druge sredine. Naravno, zadnjih godina se sredstva za kulturu na svim razinama, a time i lokalnoj, drastično smanjuju, time, naravno, i ona za knjigu i nakladništvo pa se svi nosimo s posljedicama toga. Kad će se taj trend početi mijenjati, ne znam. Ne očekujem da će se to dogoditi u skorije vrijeme.

Koliko je volonterizam važan za opstanak edicije i udruge? No, istovremeno, je li volonterizam i najsretnije rješenje, ne u smislu pokretanja nečega već kasnijeg održavanja i razvoja, pa i pronalažanja nekog poslovnog modela što je veće moguće samoodrživosti?

Volonterizam je osnovno načelo po kojem je Katapult funkcionirao godinama. Pojedini projekti, kao primjerice Edicija, od početka su dobivali određena sredstva, ali su u startu ona bila, recimo, simbolična i njima su se uglavnom pokrivali realni troškovi, kao što je tisak. Novčana valorizacija rada došla je tek posljednjih par godina. U početku je divan osjećaj volontiranja jer imaš dojam da doprinosiš društvenom dobru, nekoj široj slici, a usput i puno toga učiš i to je neprocjenjivo, jer bez obzira što će zvučati kao najveći klišej svih vremena - znanje vrijedi više od novca. Međutim, kako se kaže, znanje se ne može spremiti u džep, a HEP ili komunalno ili drugi opskrbljivači životnih roba i usluga nije briga koliko si "pametan". Život košta novaca pa se svi moraju okrenuti poslovima od kojih će živjeti.

Katapult opstaje u neprofitnom sektoru i bavi se kulturom, još bolje - bavi se knjigama. Koji poslovni model od toga može izvući stabilnost i osigurati održivost? Katapult funkcionira od danas do sutra. Nikad nisi siguran kako ćeš proći na kojem natječaju, koliko ćeš sredstava osigurati.

Uređivanje rukopisa mladih autora je zahtjevan i često dugotrajan proces, dobijate li vi i ostali urednici edicije minimalan honorar za Vaš rad? Što vam je u tom poslu najveća zadovoljština, što vas ponekad obeshrabruje?

Da, uređivanje rukopisa je zahtjevan i često dugotrajan posao i sigurno nije plaćen koliko bi trebao biti. Kao uostalom ni lektura ni dizajn, i tako dalje. Ali pobrinuli smo se zadnjih par godina osigurati honorare za osnovne poslove na knjizi. Oni nisu visoki, niti odražavaju pravu vrijednost nečijeg rada, ali barem simbolički pokazuju da se cijeni dobra volja, znanje i vještine koje pojedinac ulaže u priču. Najveća zadovoljština osjeti se u trenutku kad knjiga izađe iz tiska, kad vidite "piramidu" knjiga koja miriše svježe. Trenutak kada autor dobije u ruku svoju knjigu i oči mu zacakle jer je zadovoljan gotovim produktom, ali i čitavim zajedničkim radom.

Tu se rađaju prijateljstva, jer se radi o intimnim procesima - autorima su njihove knjige djeca, to nije samo klišej kojim se želi umjetno naglasiti važnost književnosti. Ako se prema nečijoj knjizi postavite kao prema nečijem djetetu, taj netko to osjeti i zbog toga je zahvalan. Ako se tako rad postavi, nema puno prostora za obeshrabrenje.

Anglistica ste i pedagoginja, tko vas je uveo ili zarazio uredničkim poslom? Koji je prvi rukopis na kojemu ste radili? Koliko Katapultovih izdanja ste do sada potpisali kao autorica?

Književnost je oduvijek bila moj prvi pravi interes koji me pratio tolike godine. Definirao je i studij; moje pravo zanimanje bilo je za književnost, ne toliko jezik. A nakon studija, definirao je ono što želim raditi. Uredništvom sam se ozbiljno počela baviti sasvim slučajno, zapravo. Kad sam došla u Katapult, Alen Kapidžić me pitao što ja tu želim raditi. Nisam znala točno, nešto s knjigama. Onda je on rekao: "Evo ti pa čitaj za početak ove rukopise, analiziraj ih i reci mi što misliš." Ispalo je da sam ja prilično revno odradila zadatak, šarajući po tekstu, mijenjajući ulomke, krajeve i ostalo. Tu je sve krenulo.

Prvi rukopis na kojem sam radila bio je "Mrtva puhala žive vječno" Josipa Potnara s kojim je bila prava milina raditi i koji mi je nakon toga postao jedan od najdražih ljudi na svijetu. Josip je s tom knjigom došao u Katapult, a tu i ostao do danas. "Mrtva puhala" su objavljena 2009., a nakon toga sam baš za Katapult uredila roman "Pod istim nebom", Amira Alagića; zbirku kratkih priča "Sitne podvale" Ilije Barišića, roman "Dnevnik jednog političara" Luke Murine, i jedan novi rukopis koji će biti objavljen do kraja godine. Na svim knjigama bilo je zadovoljstvo raditi jer sam imala sreće i surađivala s odličnim autorima, ali prvenstveno ljudima. Od prosječnog autora može se razviti odličan autor, ali s "ljudima" je teže. 

Što je prednost, a što mana izdavanja knjige u maloj izdavačkoj ediciji poput Katapulta? Po čemu je Katapult drugačiji od svih ostalih edicija u Hrvatskoj?

Teško je danas govoriti o prednostima i manama u izdavaštvu jer se jedno često pretapa u drugo pa nikad nisi na čistom. Mane su svakako nedostatak financija za veću nakladu, elegantniju opremu knjige, jaču i širu distribuciju, nedostatak sredstava za marketing. Kad pogledate ozbiljno, to su velike mane, ali u zadnje vrijeme stvari nisu ni drugdje puno bolje. No, s druge strane, ljudi u Katapultu svakom autoru prilaze potpuno individualno, uzimaju u obzir sve ono što je autoru u tom trenutku potrebno, uvažavaju ga, surađuju s njim na tekstu u pravom smislu riječi i zanima ih njegovo mišljenje, autor sudjeluje u svakoj odluci. Zalažemo se za autora kao za prijatelja i radimo što možemo da se za knjigu čuje.

Što je, prema Vašem mišljenju, sve utjecalo na smanjeni angažman urednika književnog teksta posljednjih godina na literarnoj sceni regije? Zašto je taj oblik mentorstva potisnut i gotovo izbačen iz procesa objave rukopisa? Mnoge izdavačke kuće potpisuju unutar korica knjige urednika, no vrlo često se događa da urednik nije sudjelovao u zbiljskom radu na tekstu.  Što su posljedice takvog trenda?

Mislim da je odgovor recesija. Zašto ne, to je danas odgovor na mnoga pitanja. Kada razmotrimo koliko ljudi sudjeluje u procesu stvaranja knjige od rukopisa, i koliko sve to košta, mislim da izdavač misli da će najmanje štete imati ako izbaci urednika. Većina izdavača glavnom objavljuje provjerene pisce, ako ćemo govoriti o domaćima, i vjeruju da će ti isti autori zbog sebe samih biti sami sebi dovoljni urednici. Dovoljni da se ne sramote pred publikom. Na duge staze, to će se reflektirati na autore, ili autourednike, koji su često previše involvirani u proces pisanja i vlastiti rukopis da bi ga vidjeli objektivnim očima pa se to posljedično odražava na kvalitetu tekstova, kvalitetu književnosti u globalu, ali i zahtjeve publike koja će smanjiti kriterije i više se uopće neće moći povezati s tekstovima.

Kroz vlastito iskustvo rada s autorima mogu reći da u pravilu autor u pojedinim situacijama ne vidi grešku, nelogičnost, nepovezanost, ne razumije potrebnu granicu eksplicitnog i neeksplicitnog. Urednik, kao počasni predstavnik publike, ima odgovornost i prema autoru i publici - on je "šaptač" između jednih i drugih. Struka nije postavljena kako jest jer se nekome tako prohtjelo. Ukinimo do kraja sve korake između rukopisa i knjige, postepeno će se knjige objavljivati samo radi autora i više se neće pisati za publiku.

Domaći, regionalni, ali i svjetski nakladnici žale se na pad prodaje tiskanih knjiga. Uslijed recesije, pada čitateljskih navika i rasta elektronskih medija knjižno nakladništvo već neko vrijeme je posao koji donosi slabu zaradu. Koja je, prema Vama, ključna negativna navika izdavača pospješila takvo stanje?

Ovdje možemo ići u dva smjera: govoriti o publici i o planu poslovanja, ali se opet svodimo na novac. Prema nekim pokazateljima, kao što su izvještaji knjižnica, čitateljske navike nisu u toliko drastičnom padu da ćemo njima vitlati kao detrimentalnom činjenicom za budućnost čovječanstva i u njima tražiti uzrok propasti hrvatskog izdavaštva. Čitateljske navike Hrvata nikad niti nisu bile nešto čime smo se mogli osobito hvaliti, a danas čitaju oni koji su čitali jučer i prekjučer. Oni koji nisu čitali jučer i prekjučer sigurno neće danas odlučiti početi čitati.

Za ove koji čitaju uglavnom je razlika u tome što danas ne kupuju knjige jer nemaju novaca. Ja danas rijetko kupujem knjige, a ja više od svega volim kupovati knjige. Osim što ljudi nemaju novaca, imaju i manje slobodnog vremena jer rade prekovremeno, dodatne poslove i tako dalje. Po meni je to rezultat gospodarskog stanja. Elektronske knjige su doprinijele padu prodaje, ali mislim da kod nas one još uvijek nisu postigle puni doseg.

Ako govorimo o poslovnim planovima, vjerujem da je greška kod nekih bila što se nisu na vrijeme prilagodili novonastaloj situaciji. Ovdje konkretno mislim na prilagodbu nakladničkog plana rezultatima prodaje koja je u padu, što je trajalo dovoljno dugo da se uđe u začarani krug dugova što je čista matematika. Ako predviđaš da imaš novaca za napraviti pet knjiga godišnje, nećeš ih raditi sto. Zbog toga se cijena knjige, što je jako važan faktor za naše novčanike i cijelu poantu, morala održati visokom, odnosno nije ostalo prostora da se cijene prilagode novoj situaciji. Produkcija knjige nije jeftina, i današnje cijene knjige u drugim okolnostima bile bi prihvatljive, međutim trenutno nismo u "drugim okolnostima", a čak i uz ovu cijenu postaje praksa da se zakidaju i ne plaćaju ključni akteri kao što su urednici, lektori, prevoditelji...

Nadalje, izdavači se, kao zadnju slamku spasa previše pouzdaju u državnu kasicu, što je neravnopravna borba i nikako nije cilj sam po sebi. Nadalje, tu je onda i maćehinski odnos knjižara. I tako možemo do sutra, ali lako se sada praviti pametan. Ne postoji zemlja u svijetu u kojoj se gospodarska kriza nije odrazila na prodaju knjiga. Ni neka puno jača tržišta knjige od našeg nisu našla izlaz, sumnjam da će ga uskoro naći i naše.

Koje nove, pozitivnije navike mogu izvući domaće nakladništvo iz škripca ovisništva o državnim potporama i smanjene prodaje/čitateljskih navika?

Iskreno? Ne znam. Kad bih znala, spasila bih izdavaštvo (lol). Mislim da je situacija možda otišla predaleko i svaki potez je eksperimentalan, metoda pokušaja i pogrešaka. Opet kažem, gospodarski faktori i kupovna moć građana su, po mom mišljenju, jako bitni, ako govorimo o vraćanju zdavaštva u neke okvire prije kojih deset godina. Za početak je malo ambiciozno govoriti o boostanju čitateljskih navika, kao i prodaje, iznad maksimuma hrvatskog prosjeka ikada zabilježenog. Druga je priča ako govorimo o razvijanju navike kod djece i mladih, na čemu se treba sustavno raditi. Međutim, ja se ovdje osvrćem na odrasle potrošače jer govorimo o prodaji knjiga.

Kani li se Katapult upustiti u neku od suradnji s inozemnim knjižnim tržištem? Nedavno sam čitala na blogu Gradske knjižnice Rijeka vaš tekst o odlasku na London Book Fair i kontaktima koje ste tamo uspostavili.

Hm, nažalost se sada to ne čini vjerojatnim, s vremenskim odmakom koji imam od lanjskog London Book Faira i istog tog članka. Za sada će još uvijek neko vrijeme više sreće imati zvučni hrvatski pisci i spisateljice. Tamo smo sastančili s nekoliko britanskih izdavača, malih izdavača koji ipak ondje kotiraju bolje nego njihovi ekvivalenti u Hrvatskoj. Na London Book Fair smo otišli jer su na naše kontaktiranje mailom pokazali interes za način rada Katapulta. Njima je bilo jako simpatično kako tu sad neka udruga radi s mladim i neobjavljenim piscima, kad to već nije profitabilno, i kako posvećujemo pažnju i radimo s piscima s kojima drugi neće jer nisu profitabilni. Sada osobno mislim da ih je to više zaintrigiralo onako kao izraz djetinjeg entuzijazma koji su sigurno i oni jednom osjećali za knjige. Danas na knjigu najčešće gledaju kao biznis.

Par sastanaka je gotovo i prošlo u tom tonu. Pitali su nas, a mi smo pričali o našim projektima, autorima, objavljenim knjigama, upoznali su nas s poražavajućim činjenicama kako se godišnje na britanskom tržištu knjiga objavljuje samo 3% prijevoda i da su to uglavnom autori renomirani u svojim zemljama i dobitnici nagrada. Ponavljali su to cijelo vrijeme pa je bilo nemoguće zaboraviti. No održali smo i par sastanaka koji su načelno završili dogovorom da ćemo surađivati kad se za to ukaže prilika. Jedan glavni urednik jedne izdavačke kuće bio je zainteresiran da mu pošaljemo ogledne prijevode nekoliko knjiga, a nekoliko ih dao svojim "hrvatskim čitateljima" (prije bih rekla da se radi o jednini) na procjenu.

Nakon mjeseci komunikacije, taj glavni urednik jedne izdavačke kuće postao je urednik neke druge izdavačke kuće koja, eto, nema u planu baviti se prijevodnom literaturom, ali se on nada da će se ukazati prilika da surađujemo. No, neću držati dah jer mi moramo ići dalje. Sad je sve još opipavanje terena.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –