Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 04.12.2007.

Mario Vargas Llosa : Raj iza drugog ugla
Održava se
01.01.1901.

U socijalnoj utopiji Charlesa Fouriera („nacrtu budućeg društva nadolazećeg Edena u etapi Sklada koja će slijediti etapu Civilizacije") seks je imao glavnu ulogu. U njegovim „falansterijima" trebale su se nalaziti mlade djevice koje će se potpuno uzdržavati od seksa, vestalke koje će to umjereno prakticirati, još slobodnije damisele... i tako dalje na ljestvici „rastuće slobode" i „ispada", sve do bajadera koje će prakticirati milosrdnu ljubav liježući sa starcima, invalidima, putnicima, i „općenito stvorenjima koje nepravedno društvo osuđuje na masturbaciju ili apstinenciju zbog njihove dobi, zdravlja ili ružnoće"... jer, naravno, ako je već do pravde i jednakosti, onda tako mora biti u svemu, i za sve.        

Fourierovi falansteriji jedni su od mnogih poveznica Llosina romana „Raj iza drugog ugla": paralelne biografije slikara Paula Gaugaina, koji je krajem XIX i početkom XX stoljeća na Tahitiju tražio estetsku i seksualnu utopiju, i njegove bake Flore Tristan, socijalne utopistice koja se polovicom XIX stoljeća borila ravnopravnost žena i radnika. Kroz biografiju Flore Tristan povlači se priča o velikim socijalnim utopistima i socijalnim reformatorima: Charlesu Fourieru, Saint Simonu, Pierre-Joseph Proudhonu, Robertu Owenu, ikarijanskim komunistima, čartistima... S druge strane, kroz biografiju Paula Gaugaina s njima se isprepliće priča o avangardnim umjetnicima: Van Goghu, Baudleaireu, Eduardu Manetu, Camille Pissarou...          

Mario Vargas Llosa (1936., Peru) - autor „Jarčeva slavlja" i „Don Rigobertove bilježnice", već duže vremena poznat kao „najznačajniji latinskoamerički pisac uz Marqueza" - „Raj iza drugog ugla" objavio je 2003. godine. Biografije Flore Tristan i Paula Gaugaina nisu izvučene slučajno. Izvanrednu „paralelku" o socijalnim utopijama i umjetničkim avangardama XIX stoljeća Llosa je napisao u vrijeme konzumerističkog kraha svih utopija. A iz te dezideologizirane sadašnjosti, idealističko XIX stoljeće čini se, istovremeno, i dalekim i bliskim; i egzotičnim i hrabrim.          

Danas nema velikih ideja. Nitko ne zna kako će svijet izgledati za pedeset godina, i nitko nema viziju budućnosti. S druge strane XIX stoljeće je bilo doba idealista, vizionara i „luđaka". Vrijeme proroka. Odricanja na koja su oni bili spremni nespojiva su sa suvremenim umjetnicima i društvenim aktivistima. Suočena s klasnim, rodnim, i rasnim nepravdama Flora Tristan se odriče zadane društvene uloge žene i poput feminističkog Krista putuje Francuskom osnivajući podružnice Radničkog saveza. Četrdeset godina kasnije slično odricanje ponavlja i njen unuk Paul Gaugain. On ostavlja posao burzovnog agenta, luksuzni buržujski život, i posvećuje se slikarstvu.          

Llosa majstorski, na nekoliko razina, isprepliće dvije biografije: stapajući ih na kraju u genijalnu stoljetnu bulumentu filozofa, socijalista, društvenih reformatora, slikara i pjesnika - od Victora Hugoa, Moneta, Karla Marxa („koji je s onom bradom izgledao poput pariškog klošara"), do „obilja sumanutih likova i ekscentrika koji su propovijedali puke budalaštine".          

S XX. stoljećem nestalo je većine vizionara. Paul Gaugain je umro od sifilisa, Van Gogh je sam sebi prostrijelio utrobu, a Karl Marx i socijalni utopisti završili su u Staljinovim gulazima i Pol Potovim preodgajalištima. Bez svog sna ostao je i Charles Fourier (1772.-1837.). On je preko oglasa u tisku objavio da će svakog dana, od dvanaest do dva, u svojem uredu u Parizu biti na raspolaganju industrijalcima ili buržujima spremnim saslušati njegove ideje i financirati prvi falansterij. „Ljubazni starčić u vječnom crnom žaketu i bijeloj kravati" čekao je idućih jedanaest godina. Niti jedan bogataš niti jedna slavna osoba kojoj se obratio nije za to vrijeme pokucala na vrata njegova ureda. „Ima li ičeg ganutljivijeg od tog dugog i jalovog jedanaestogodišnjeg čekanja" piše Llosa.         


***

Celibat i pražnjenje      

Floru Tristan i Paula Gaugaina Llosa povezuje i kroz doživljaj seksualnog. I baka i unuk svoj životni odabir osjećaju kao svoje poslanje. Za rastavljenu Floru Tristan ono podrazumijeva celibat. Ona je svećenica feminizma. Da bi se mogla posvetiti revoluciji odriče se seksualnog, između ostalog i muškaraca koji je nikada nisu posebno privlačili, i veze s kojom je otkrila svoju potisnutu homoseksualnost. S druge strane Gaugain je raspomamljeni vrač modernog slikarstva. Njegovo poslanje neodvojivo je od njegovog seksualnog samotkrivanja. Slikarom se počinje smatrati kada, „željan barbarstva i skandala", nasrne na ženu svog najboljeg prijatelja (Llosina interpretacija). Od tada širom Francuske i Polinezije energiju svog slikarstva oslobađa kroz neobuzdana seksualna pražnjenja s prostitutkama i maorskim domorotkinjama.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –