Marko Vidojković : E baš vam hvala
E baš vam hvala
U dokumentarcu „Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest“ Marko Vidojković je putovao s Miljenkom Jergovićem od Bleiburga do Gevgelije i postavljao mnoga pitanja. Što Titova rodna kuća radi u jednom eko-selu, nalik zagorskom Disneylandu? Što je zajedničko Republici Makedoniji i Aleksandru Makedonskom? Tko je koga i u kolikoj mjeri klao u Jasenovcu, Bleiburgu, na Drini, i koliko istina ima strana? Tko je koga i zbog čega tužio Međunarodnom sudu nakon raspada Jugoslavije? Što je Stipe Mesić početkom devedesetih radio u Beogradu? Prolazeći kroz Zagreb ovo posljednje pitanje Vidojković će postaviti i na Pantovčaku, gdje Marko pita predsjednika Mesića „kakav je to posao koji je obavljen kada nešto prestane postojati“.
Pitanja su retorička. Znamo što je Stipe radio u Beogradu. A sada znamo i što bi bilo da posao nije obavljen, a ono što se rušilo nije prestalo postojati. U Vidojkovićevom romanu „E baš vam hvala“ Stipe Mesić nije se početkom devedesetih pojavio u Beogradu. Nije bilo ni parlamentarnih izbora u proljeće 1990. u Sloveniji i Hrvatskoj, niti kasnijih izbora u Srbiji. Nešto ranije, 1989. godine, srušio se avion u kojem je bilo kompletno Predsjedništvo SFRJ, plus svi predsjednici jugoslavenskih republika. „Srećom“, komentira u romanu Mirko Šipka, Vidojkovićev pripovjedač i glavni lik romana, „predsednik SIV-a Marković i vojni vrh nisu bili u avionu“.
U daljnjem razvoju događaja na čelu s Markovićem sanirana je ekonomska kriza, potaknut gospodarski oporavak, izbjegnut rat, a pod vodstvom centralizirane Partije i međusobnom konkurencijom državnih i privatnih tvrtki Jugoslavija je idućih desetljeća ostvarila gospodarski rast, usporediv tek s onim kineskim iz istog razdoblja. Čudo jugoslavenskog kapitalizma pod kontrolom komunističke partije transformiralo je zemlju još snažnije nego li što je to bilo u razdoblju između pedesetih i sedamdesetih. Nakon industrijske revolucije dogodila se i high-tech revolucija. Gorenje, EI Niš, RIZ, Obod, Zastava, Soko… proizvode vrhunske tablete, mobitele, električne automobile, helikoptere. Zemljom tutnje mag-lev vlakovi, promet u gradovima odvija se pod zemljom, a konzumacija trave legalizirana je još devedesetih. I to tako da proizvođači, redom albanski poduzetnici s Kosova, državi ne plaćaju porez na promet, već na proizvodnju.
O toj Yu-utopiji izvještaj Saveznog izvršnog vijeća iz 2009. govori sljedeće: „… Velika nesreća Novih narodnih heroja“ (službeni naziv za one iz aviona) „osvestila je sve narode i narodnosti, sve radne ljude i rodoljube, a prolivena krv onih koji su imali nameru da nas odvedu u bolje sutra dovela je do vraćanja poverenja u Jugoslaviju i napredne socijalističke ideje…“
Vidojkovićeva Yu-utopija naravno nije jedina moguća utopija. U povijesnom smislu točkom prekretnice najčešće se smatra ponuda nacionalnim elitama s početka devedesetih trenutačnim članstvom Jugoslavije u Europskoj zajednici, koju je Milošević prvi odbio, nespretno istrčavši pred ostalim nacionalnim vođama. Uz izdašnu pomoć gospodarska i politička kriza tada bi se, najvjerojatnije, smirila; rat bi bio izbjegnut; a Jugoslavija bi u nekom konfederalnom, demokratskom uređenju, i dalje predstavljala najnapredniju zemlju Istočne Europe.
Za razliku od tog raspleta s izvanrednim članstvom u EZ Vidojkovićeva utopija je nesvrstana, nedemokratska, unitaristička… i mora se reći, literarno atraktivnija; kinesko čudo na Balkanu ipak je literarno potentnije od dosadne europeizacije Jugoslavije. Nećemo više prepričavati dosjetku romana, ali samo još ukratko. U Yu-utopiji počinju se pojavljivati četnici i ustaše iz paralelne stvarnosti, one u kojoj se nije dogodila zrakoplovna nesreća, a povijest se odigrala onako kako se u stvarnosti odigrala, i u kojoj zemlje bivše Jugoslavije izgledaju onako kako danas izgledaju zemlje Regije. Membrana između te dvije stvarnosti počinje pucati, otvara se sve više portala između dvaju svijetova, i tajne službe Vidojkovićeve utopije odlučuju reagirati. U Regiju se šalje jedinica specijalaca koja ubija vlade svih bivših republika (osim Slovenije) i organizira ustanak protiv kapitalističko-nacionalističkih sistema.
Zanimljivo kod tog udara tajnih službi Yu-utopije na, zapravo, demokratski izabrane vlade postjugoslavenskih republika, jest da on pomalo nalikuje na planirani puč JNA iz 1991. Tada je izostala podrška SSSR-a i od vojnog udara na republička vodstva određenih republika se odustalo. Nekoliko mjeseci kasnije savezna vlada je na proglašenje suverenosti Slovenije i Hrvatske krenula preuzeti zapadne granice, i rat je počeo, šireći se od sjevero-zapada prema jugo-istoku sljedećih devet godina.
„E baš vam hvala“ kreće od primamljivih Gorenje tableta i Obod mobitela, no ispod tog ekonomskog buma krije se politički nereformirana Jugoslavija iz osamdesetih, u kojoj povijesnu dinamiku kroje vojska i tajne službe. Kritika postojećih republika bivše Jugoslavije je prihvatljiva i osnovana. Ali nije baš jasno koliko se možemo veseliti balkanskoj Kini. I komunističko-vojno-policijskoj oligarhiji kao alternativi nacionalističko-kleptokratskim elitama. No svejedno je li nam Vidojkovićeva utopija više ili manje prihvatljiva, više ili manje utopijska, ona djeluje penicilinski na postojeću stvarnost.
„E baš vam hvala“ portal je u drugačiju sliku svijeta. Naglasak je pritom na drugačiju. Vidojkovićev roman možda je politički dubiozna brzopotezna dosjetka, ali i kao takav on otvara neka vrata i neke prozore. Dominantne nacionalističko-kapitalističke ideologije ponovo pokazuju tendenciju monopoliziranja ideja i povijesti. „E baš vam hvala“ izruguje se tim državotvornim, tranzicijskim, postjugoslavenskim, postsocijalističkim, istinama. Jer možda netko ne zna, ali nije ovo, oko nas, jedina moguća stvarnost. Još manje je najbolja moguća stvarnost.
E baš vam hvala
- Naklada Jesenski i Turk 11/2017.
- 176 str., meki uvez
- ISBN 9789532228205
- Cijena: 10.49 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Zamislite život u kojemu rutinski konzumirate izdašni ménage à trois, pa dođete u priliku – a svi o tome sanjarimo – da škicnete svoj pogreb i provjerite tko je stigao, a tko vas mrtvoga zaobišao, je li se plakalo koliko treba… Pred čitateljem se otvara paralelni univerzum urnebesnog, zabavnog, a opet i sasvim ozbiljnog Vidojkovićevog romana, satirično-akcijskog SF-a u kojem se Jugoslavija nikada nije raspala.