Maša Kolanović : Jamerika: Trip

Održava se
01.01.1901.

Obiteljski trip Maše Kolanović u Ameriku (SAD) i natrag u Hrvatsku ima oblik poeme s proznim kolažističkim premosnicama, a sve je to, na prikazivačkoj razini, popraćeno autoričinim ilustracijama i kolažima. Pisana na jednako isforsiran infantilan način kao što je to ispraksirala u (kontekstualno je to nakon pojave ove knjige jasnije) poprilično precijenjenoj knjizi "Sloboština Barbie") "Jamerika" igra na kartu djetinjeg i djetinjastog glasa koji, upravo iz razloga što je infantiliziran i ne mora pretendirati na logiku, konzistentnost i koherentnost iskaza. No to nije najveći problem ove knjige. Pa i Emir Kusturica je u poprilično dobrom filmu "Otac na službenom putu" koristio infantilnog i nepouzdanog pripovjedača, Malika, kojemu je sve, baš jer je malen, oprošteno.

No, infantilnost ove knjige ne zaustavlja se na odabiru glasa naratora koji je mjestimično i lirski subjekt. Možda bi termin ishodišne točke iskaza koji bi najbolje ilustrirao glas suputnka ovog konfesionalnog putopisa bio onaj Waynea Boothea "reflektor" - glasa koji izvještavajući iluminira sadržaj o kojemu priča pritom ukazujući i na slijepe pjege komparativne kulture: Hrvatska - (Zapadni) Balkan - New York - Jamerika, a sve preko Californie i Nevade, odnosno Vegasa. Što saznajemo u knjizi koja opisuje put oca, majke i njihove kćerke, bratu koji je, nakon što ga mentor nije iz Hrvatske pustio da ode, sam bez privole, otišao u Ameriku, zaposlio se u jednoj dobroj pa onda još boljoj od dobre, banci, živi visoko negdje na Menhetnu i sanja što socijalističku što postsocijalističku prošlost?

Puno lipih stvari o yeah, rekao bi lik iz čudnjikave ali gledljive TV serije "Transatlantik" koja govori o raseljenim Hrvatima baš u Jameriku koju su meni bliži, recimo oni koji su tamo hrlili iz Zlobina, zvali Merika. Pa saznajemo da se radi o kapitalističkoj zemlji, o financijskoj državi u kojoj su banke nemilosrdne, korporacije piju krv ne pitajući za to dozvolu, saznajemo da se radi o jednoj multikulturalnoj zemlji u kojoj sužive Amerikanci, ali i friški kao i oni manje friški useljenici. Saznajemo da osim legalnih ima i ilegalnih imigranata.

Također, učimo da se radi o rasnom društvu u kojemu žive ljudi mnogih, time i razičitih boja kože, da se radi o multikonfesionalnosti, da na dolaru piše In God We Trust (ovo obogotvorenje materijalnog i tržišnog simbola koje je dovedeno do ikone lutajući je motiv knjige), da je o Americi kod nas pjevao Ðoni Štulić, da se u Las Vegasu kocka, da je u Calirorniji klima topla i suha, da se u aplikaciji za vizu mora odgovarati na ponižavajuća i tupasta pitanja kao što je primjerice jeste li ikada pripadali i pripadate li nekoj od terorističkih organizacija i da jednom kad u Ameriku upadneš Bog Otac te iz nje ne može istjerati (ako to ti nećeš) jer saker iz so big da te nobodi ken fajnd, da je cijeli kontinent imenovan kao učinak zabune, da je Ameriku za Europljane otkrio Kolumbo, ali da je ime dobila po jednom drugom moreplovcu, Vespucciju te da nije isto kad se kaže i misli Amerika i kad se kaže SAD.

Saznajemo i da je u tijeku rat protiv terora ali da se ne vodi u ime ideala i Novog svjetskog poretka već zbog nafte!!! Go figure, man. Inlajtn as a bit mor pliz baj teling us uot vi nou...pur mor hot voter in d hiter... I tako 181 raskošno opremljenih stranica za koje, ma koliko se trudio i ma s koliko dobre volje pokušao ući u elementarni razlog postojanja nečeg ovakvog, pojma nemam što je to, čemu to i duboko se nadam da je problem u meni i da ništa nisam razumio, jer, već se počelo po sajamskim kuloarima pričati kako se radi o remek-djelu.

Dobro, možda "za naše prilike". Ali nisu li baš naše prilike jedan od razloga radi kojih se ne samo jedan brat otputio preko grane, bare, brda i dolina... nekad s baulom a sad s ajpedom.

 
Maša Kolanović: "Jamerika"

Algoritam, 2013.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )