Matko Vladanović : Zanimljivo + svježe + radikalano + zaigrano = strip

Jedan od poznatijih hrvatskih pisaca nekidan je, onako usputno, spomenuo jednu zanimljivu činjenicu. "Ovih je dana u hrvatskoj lakše prodati 500 primjeraka stripa koji košta 150 kuna, nego 300 primjeraka knjige koja košta 60." Ispočetka vam se ta izjava može učiniti čudnom, pogotovo ako ste stranac u jednom od tih svjetova, no ista nije daleko od istine.

Da bi uopće razumjeli kako je takvo što moguće, morate znati što se u posljednjih desetak godina događalo sa stripom u Hrvatskoj i kako se strip-izdavaštvo, iz olinjale kobile kakvo je bilo u devedesetima, transformiralo u jedan od najzanimljivijih fenomena milenijske Hrvatske. Ova kolumna neće se, doduše, baviti povijesnim pregledom i temeljitim mapiranjem inih kurioziteta koji su se dogodili na sceni od 2000. naovamo već će vam pokušati skrenuti pozornost na ono što se trenutačno događa u još uvijek pomalo skrivenom i još uvijek pomalo egzotičnom svijetu stripa. Povremene izlete u prošlost ćete mi, nadam se, oprostiti.

Knjiga je, poznato vam je, u problemima. Knjižare se zatvaraju, distribucija je nikakva, državni se poticaji dijele bez kriterija, nadzora il' ikakvog plana i čini se da se još samo posvemašnji mazohisti imaju snage nositi s knjigom i njenim potrebama. Ni u svijetu strip-izdavaštva stuacija nije značajno bolja. I tamo, naime, caruju mazohisti, a bizarnih situacija dostojnih Top liste Nadrealista ima koliko hoćete.

Tako, na primjer, u Ðakovu postoji striparnica. U Splitu - drugom gradu po veličini u Hrvatskoj - ne postoji. Postojala je nekad i zvala se, sasvim prigodno, "Utopija" no u međuvremenu ju je zadesila poznata sudbina malih knjižara. Ljubitelju stripa koji ima nesreću živjeti u Splitu ne preostaje ništa drugo nego uputiti se u "Profil" (u kojem se poneka strip-izdanja mogu pronaći nekih 30% skuplja nego igdje drugdje) ili zaigrati lutriju s Hrvatskom poštom. Ako je rođen pod sretnom zvijezdom, možda mu se i dogodi da mu naručena knjiga dođe neoštećena.

S druge strane, krizi i razumu unatoč, u Hrvatskoj trenutno postoji sedam različitih izdanja Zagora. Pet hrvatskih, dva srpska, a uskoro će se pojaviti i osmo - bosansko. Što je reprint čega i koliko je puta pojedina epizoda bila objavljena u ovim krajevima može se dokučiti tek nakon ekstenzivne analize ezoteričnih grafikona i Excel-tablica skrivenih po arhivima internetskih foruma posvećenih stripu. Stripovi talijanske izdavačke kuće Bonelli, prisutni na našem kulturnom horizontu tamo negdje od '68., neprestano dolijevaju gorivo u dotrajali motor strip-izdavaštva, a s obzirom na broj njima posvećenih izdavača koji su iz ničega izniknuli u zadnjih godinu ili dvije moglo bi se reći da su upravo oni odgovorni za renesansu strip-izdavaštva u Hrvatskoj, a i šire.

U moru Bonelliju posvećenih izdavača našlo se mjesta i za druge izdavače potpuno različitog profila. Među njima, valjalo bi skrenuti pozornost na dva novija: Omnibus (čija je monografija "Stripovi koje smo voleli" prošle godine na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu dobila nagradu za izdavački pothvat godine) i Rosencrantz. Ipak, pojava novih izdavača i poplava raznolikih izdanja kako na kioscima, tako i u knjižarama i knjižnicama, varava je stvar o kojoj bi se moglo razmišljati kao o labuđem pjevu ugrožene industrije. Da stvari nisu ružičaste kakvima se čine, pokazuje nedavna vijest o gašenju Makarskog festivala stripa.

Kad su prije sedam godina Dario Antunović i Damir Raič najavili novi festival stripa i to ni više ni manje nego u Makarskoj, njihovo je psihičko zdravlje bilo dovedeno u pitanje. Organizirati takvo što bilo je jednako racionalno kao i organizirati kongres teorijskih fizičara u Neoriću. Prošlo je sedam godina i ono što je izgledalo kao suluda ideja pretvorilo se u manifestaciju koje bi se mogli posramiti i dugovječniji kulturni festivali raznih profila. Makarski je festival ugostio neke od najvećih svjetskih crtača i scenarista, donio pregršt zanimljivih tribina i razgovora s autorima te humanitarnim aukcijama donirao desetke tisuća kuna obiteljima s ozbiljno bolesnom djecom. Sudeći po defetističkom uvodniku u ovogodišnjem broju festivalskih novina, čini se kako sedam godina uspješnog rada na izgradnji kulture u primorskom gradiću u kojem nema ničega osim apartmana i restorana nije polučilo euforično oduševljenje kod nadležnih institucija.

Premda je poznato da hrvatska kultura počiva na volonterskom radu ove ili one vrste i najvećim se entuzijastima dogodi da im pukne film. Pukao je tako i organizatorima MaFesta (kao što je nedavno pukao i organizatorima Queer festivala) pa su na svojim službenim stranicama poručili - hvala na svemu i živjeli. Ostaje nam nadati se da je riječ o retoričkom apelu i da će se dogodine stvari ipak pokrenuti s mrtve točke.

Kad smo već kod Queera valjalo bi spomenuti zanimljiv strip koji se nedavno pojavio u nakladi izdavačke kuće Domino. Riječ je o stripu Helene Janečić "Horny Dyke na rubu konvencije", pravom štivu s kojim možete ispuniti ovih nekoliko dana dok čekate vijesti s ratne fronte zakazane u Splitu za 9. lipnja ove godine. Horny Dyke se već ranije ukazala u impozantnoj monografiji "Ženski strip na Balkanu", objavljenoj prije dvije godine, a novo - integralno - izdanje objavljeno je povodom istoimene izložbe održane u studenom u zagrebačkoj Galeriji VN.

Strip Helene Janečić parodira superherojske konvencije, predstavlja trn u oku konzervativnih moralista i donosi dašak erotike i šale na račun stereotipa o lezbijkama. Nezajažljiva junakinja pomagat će djevojkama neovisno o njihovoj rasi, nacionalnosti, vjeroispovjesti, političkim stavovima, godinama i seksualnoj orjenatciji (a ni njihov izgled joj neće biti najvažnija stvar u životu) u suočavanju sa svakodnevnim poteškoćama poput otvaranja tegle krastavaca, silaska s tobogana ili češanja leđa.

Kombinacijom fotostripa, slikarskih tehnika i tuša slobodnih i nemirnih linija Helena Janečić stvorila je prepoznatljivi lik underground heroine, kao i jednu (a možda i jedinu?) od najboljih interpretacija pjesme Josipe Lisac "Danas sam luda". Ovo štivo lakih i neobaveznih nota možda je i najbolja vrsta štiva za upoznavanje s vrstom hrvatskog stripa koja se nikad nije  pojavila u Modroj lasti (a vjerojatno nikad ni neće).

Unatoč tome što dobiva malo ili gotovo nimalo medijske i institucionalne pozornosti, suvremeni hrvatski strip - kako autorski tako i prijevodni - posljednjih je godina daleko zanimljiviji, svježiji, zaigraniji i radikalniji od, primjerice, suvremene hrvatske književnosti. Krajnje je vrijeme da na njega obratite pozornost.